Načelnicu je biralo 88 ljudi, a u općini je pet zaposlenika i sedam vijećnika! Stanovnici nemaju ni trgovinu…

Općina je to najmanja u Hrvatskoj, većinom stanovništva srpske nacionalnosti. Načelnicu Sanju Bilobrk, koja je na vlasti tek nekoliko mjeseci, biralo je 88 ljudi. Da, osamdeset i osam. Zgrada općine Civljane zapravo je kao kulisa iz filma o zaboravljenim mjestima – samo što ovo nije film, već surova stvarnost.

Na ulazu u zgradu bočice iz vremena pandemije koronavirusa. Na podu poslovna arhiva. Načelnica je u vrijeme našeg posjeta općini bila u jednoj od susjednih, za razgovor nije bila raspoložena. Ima još nešto za srediti, bilo je njezino objašnjenje. Samo nije jasno misli li na poslove u općini ili na samu zgradu općine, koja kao da već godinama vapi za obnovom.
Nemaju školu, župni ured, ambulantu, poštu ni trgovinu. Tako je oko 170 stanovnika osuđeno sve to potražiti u susjednoj općini Vrlika ili gradovima Sinju i Kninu. Demografski su počeli propadati još osamdesetih godina prošlog stoljeća, a onda je došao i rat. U Civljanima vrijeme kao da je stalo.

Ništa bolje ni drugdje. U zaseoku Bilići, na prvoj županijskoj cesti koja vodi iz pravca Knina, žive tek životinje. Prozori zatvoreni, iza njih tišina koja traje godinama kao dokaz da tu već odavno nitko ne ulazi ni ne izlazi. Do kuća, koje su dijelom i razrušene, nema asfalta.

Asfalt je, iako ne baš cjelovit, zato jedna od životinja značajki na drugu stranu općine. U naselju Cetina dočekale su nas ovce. Ipak, život ovdje nije potpuno nestao. Ali je sveden na minimum. Tamo gdje još ima ljudi, život se vrti oko baš tih ovaca. Dio stanovnika posao pronalazi i u punionici vode, kamenolom na padinama Dinare, presjekla je granica Parka prirode Dinara.

A onda – paradoks. Jedan od najljepših prirodnih prizora u Hrvatskoj, i tik uz njega hram Vaznesenja Gospodnjeg i Crkva sv. Spasa – najstarija očuvana starohrvatska crkva. Turisti dolaze ondje i zimi, ali ono što bi trebalo pratiti takvo mjesto – ne postoji. Nema sadržaja. Nema ponude ni razvoja. Sve se, na kraju, svodi na jedan restoran. Jedno mjesto koje je istovremeno i kafić, i okupljalište, i centar općine.

Tamo gdje vuk podne zvoni, a lisica poštu nosi, svakih se nekoliko godina iznova postavlja pitanje – trebaju li Hrvatskoj te općine u kojima živi manje ljudi nego u jednoj većoj gradskoj stambenoj zgradi? Kako se postavlja, tako i uvijek iznova bude stavljeno pod tepih. Političke volje nema, najviše zbog stanovništva koje gotovo pa uvijek predstavlja ozbiljnu stranačku glasačku mašineriju, a onda i jer su to savršena mjesta za uhljebiti politički podobne.

Uz petero općinskih zaposlenika, još je i sedmero vijećnika pa ispada da neku funkciju u općini ima svaki trinaesti stanovnik. Načelnici Sanji Bilobrk, svakog mjeseca na račun sjeda oko 1.800 eura neto plaće. Godišnji proračun općine je oko 450 tisuća eura.

Teritorijalno gledajući, općina Civljane prva je u Šibensko-kninskoj županiji sa strane Splita. Tik do nje je i općina Kijevo koja danas broji svega četiristotinjak stanovnika. Oni poštu imaju, premda radi radnim danom svega dva sata. Imaju i trgovinu, i veliku crkvu. Možda se baš prosperitet i razvoj krije u spajanju ove dvije općine…

Ali vratimo se Civljanima. Mjestu u kojem je gotovo sve što je nekada činilo svakodnevni život postalo uspomena. Ondje gdje su nekada ljudi odlazili u školu, susretali se u trgovini ili čekali poštara, danas se za osnovne potrebe mora sjesti u automobil. Naravno, pod uvjetom da ga imate i da ste sposobni voziti. A što je sa starijim stanovnicima? Što je s onima koji nemaju vlastiti prijevoz, kojima odlazak liječniku predstavlja cjelodnevnu organizaciju ili kojima je i obična kupnja kruha postala logistički problem?

U velikim gradovima o kvaliteti života raspravlja se kroz dostupnost parkirališta, javnog prijevoza, vrtića i kulturnih sadržaja. U Civljanima je ljestvica očekivanja spuštena toliko nisko da bi i trgovina mješovitom robom predstavljala ozbiljan pomak. Ovdje se ne govori o luksuzu. Govori se o osnovnim uvjetima života u 21. stoljeću. O mogućnosti da čovjek ne mora prijeći kilometre kako bi kupio najpotrebnije ili obavio jednostavan administrativni posao.

A upravo je to jedan od najvećih paradoksa hrvatskog sustava lokalne samouprave. Općina ima svoje administrativno ustrojstvo, načelnicu, Općinsko vijeće, proračun i zaposlenike. Ima sve ono što formalno čini jedinicu lokalne samouprave. Ali stanovnici nemaju brojne usluge koje bi im svakodnevicu učinile jednostavnijom. Na papiru, Civljane su općina kao i svaka druga. U stvarnosti, riječ je o zajednici koja se bori s pitanjem vlastitog opstanka.

Treba pritom biti pošten i reći da lokalna samouprava ne može sama zaustaviti desetljeća depopulacije, niti se od jedne načelnice može očekivati da u nekoliko mjeseci riješi probleme koji su nastajali generacijama. Nije svaka zatvorena kuća posljedica lošeg rada općinske uprave, kao što ni svako iseljavanje nije rezultat jedne političke odluke. Ali upravo zato treba postaviti pitanje čemu lokalna vlast služi i koje konkretne promjene može donijeti ljudima koji su ostali.

Jer ako je svrha postojanja općine samo održavati vlastitu administraciju, onda se opravdano postavlja pitanje je li takav sustav dugoročno održiv. Pet zaposlenika i sedam vijećnika možda nisu veliki brojevi kada ih usporedimo s većim sredinama. Ali u općini sa svega 170 stanovnika oni dobivaju sasvim drugu dimenziju. Posebno kada se uzme u obzir godišnji proračun od približno 450 tisuća eura i činjenica da stanovnici za brojne osnovne usluge moraju odlaziti izvan općinskih granica.

Naravno, broj zaposlenika i vijećnika sam po sebi nije dokaz rasipništva, kao što ni plaća načelnice nije automatski neopravdana. Za takav zaključak trebalo bi detaljno analizirati općinske rashode, zakonske obveze i stvarne rezultate rada. No, javnost ima pravo pitati koliki dio proračuna odlazi na funkcioniranje administracije, a koliko ostaje za konkretne projekte. Koliko je novca uloženo u infrastrukturu? Što je napravljeno za starije stanovnike? Postoji li ikakav plan privlačenja mladih obitelji? I što će se dogoditi ako se sadašnji demografski trendovi nastave?

Odgovori na ta pitanja važniji su od bilo koje političke parole. Jer stanovništvo ne odlazi zbog nedostatka lijepih riječi, nego zbog nedostatka perspektive. Mlada obitelj teško će se odlučiti preseliti u sredinu u kojoj nema škole, trgovine i dostupne zdravstvene skrbi. Poslodavac će dvaput razmisliti prije nego što otvori posao ondje gdje radne snage gotovo da nema. A stariji stanovnici, koliko god bili vezani uz rodni kraj, ne mogu živjeti samo od uspomena.

Ipak, Civljane imaju nešto što brojne druge sredine nemaju. Prirodni prostor iznimne ljepote, povijesnu baštinu i krajolik koji bi mogao privući posjetitelje željne drukčijeg odmora. Izvor Cetine, podnožje Dinare i povijesni spomenici nisu izmišljeni turistički proizvodi, nego stvarne vrijednosti koje već postoje. Problem je što sama ljepota prirode ne otvara radna mjesta, ne obnavlja kuće i ne zadržava stanovnike. Za to su potrebni ljudi, ulaganja, organizacija i sadržaji.

Zamislimo samo što bi značilo kada bi posjetitelji koji dolaze vidjeti izvor Cetine imali razlog ostati nekoliko sati dulje. Kada bi ondje mogli upoznati lokalnu povijest, kupiti domaći proizvod, posjetiti uređenu interpretacijsku točku ili sudjelovati u organiziranom obilasku prirodnih i kulturnih znamenitosti. Ne govorimo o velikim hotelima, betonskim kompleksima ili masovnom turizmu. Govorimo o malim, održivim sadržajima koji bi poštovali prostor, a istodobno stvarali prilike za lokalno stanovništvo.

Jer nije cilj od Civljana napraviti novi turistički grad. Cilj bi trebao biti omogućiti da ondje život ponovno postane moguć. Da se barem dio napuštenih kuća obnovi, da netko pokrene mali posao, da poljoprivreda i stočarstvo dobiju dodatnu vrijednost i da prirodna baština ne ostane samo lijepa fotografija na društvenim mrežama.

A kada već govorimo o budućnosti, neizbježno se vraćamo na pitanje administrativnih granica. Hrvatska ima brojne male općine, a rasprava o njihovu mogućem povezivanju ili spajanju godinama izaziva političke prijepore. Protivnici takvih promjena upozoravaju da bi ukidanje općinskog statusa moglo dodatno udaljiti odlučivanje od stanovnika malih i ruralnih sredina. Zagovornici, pak, smatraju da bi zajednička administracija mogla smanjiti troškove i omogućiti kvalitetnije javne usluge.

U slučaju Civljana i susjednog Kijeva to pitanje posebno je zanimljivo. Dvije male općine, geografski bliske, suočene s nizom sličnih izazova. Bi li njihovo povezivanje donijelo stvarne uštede? Bi li se zajedničkim sredstvima moglo napraviti više? Bi li stanovnici dobili bolju uslugu ili bi samo izgubili dio lokalne samostalnosti? Odgovore ne može dati politička dosjetka, nego ozbiljna analiza. Ali teško je opravdati da se o takvim mogućnostima uopće ne razgovara.

Pritom se ne smije zaboraviti da općina nije samo broj stanovnika, proračunska stavka ili zgrada s natpisom na ulazu. Ona je i osjećaj pripadnosti, lokalna povijest i pravo ljudi da sudjeluju u odlučivanju o vlastitoj zajednici. Zato svaka promjena mora uključivati stanovnike, a ne biti donesena samo radi računovodstvene uštede. No, jednako je pogrešno braniti postojeći sustav isključivo zato što je nekome politički koristan.

Najveći problem Civljana možda je upravo to što se polagano nestajanje stanovništva počelo doživljavati kao nešto normalno. Kao neizbježan proces koji se više ne može zaustaviti. Kuća se zatvori, obitelj ode, stanovništvo ostari, a na sljedećem popisu zabilježi se još manji broj. I tako iz desetljeća u desetljeće. Bez velikih vijesti, bez izvanrednih sjednica i bez ozbiljne nacionalne rasprave o tome što se događa s dijelovima Hrvatske koji doslovno ostaju prazni.

Civljane nisu samo lokalna priča. One su slika problema koji postoji u brojnim dijelovima Dalmatinske zagore, Like, Banovine i drugih ruralnih krajeva. Prostora ima, prirodnih ljepota ne nedostaje, ali ljudi je sve manje. I dok se u velikim gradovima raspravlja o cijeni četvornog metra, ovdje se sve češće postavlja pitanje tko će uopće ostati živjeti u postojećim kućama. Na kraju našeg obilaska ostaju zatvoreni prozori, prazne ceste, ovce na pašnjacima i nevjerojatan prirodni prizor koji bi drugdje možda bio temelj ozbiljne turističke priče. Ostaje i općinska zgrada, sa svojom administracijom, zaposlenicima i političkim funkcijama. Institucije, barem zasad, opstaju. Za stanovništvo se to sve teže može reći.

Inače se taj život pretvorio u životarenje, neisplativo, teško održivo i ovisno o državnoj pomoći. Pitanje je samo – do kada? I možda je upravo to pitanje koje bi trebalo postaviti svima koji odlučuju o budućnosti ovoga kraja. Ne koliko će još dugo Civljane imati načelnika, vijećnike i općinski pečat, nego koliko će još dugo imati ljude zbog kojih sve to postoji.

Jer općina bez škole, trgovine i ambulante još uvijek može postojati. Ali općina bez stanovnika, koliko god uredno vodila svoje knjige i održavala sjednice, gubi razlog zbog kojeg je osnovana. A u Civljanima se, čini se, već odavno ne vodi samo borba za razvoj. Vodi se borba da jednog dana na ulazu u općinu, umjesto broja stanovnika, ne ostane samo naziv mjesta.

https://www.facebook.com/watch/?v=927290016736714

Ovaj programski sadržaj financiran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za medije.