Na Dunavu postoji dom čija su vrata uvijek i svima otvorena! Priča iz Šarengrada vraća vjeru u ljude

Dok se u blagdansko vrijeme govori o darovima, rijetki nude ono najvrjednije – otvorena vrata vlastitog doma, vrijeme i istinsko zajedništvo. Upravo to već godinama čini Dinka Juričić iz Šarengrada, malog mjesta na krajnjem istoku Hrvatske, gdje u gotovo stogodišnjoj kući uz Dunav besplatno udomljuje umirovljenike i putnike namjernike iz cijeloga svijeta.

Njezin posljednji oglas, koji se ovih dana proširio društvenim mrežama, poziva još jednu umirovljenicu da s njom i njezinim cimericama provede zimu ispunjenu knjigama, stvaranjem, učenjem jezika, šetnjama i druženjem – bez televizora, ali s obiljem sadržaja koji hrane duh.

Iako bi se njezina gesta mnogima učinila iznimnom, Dinka na to gleda sasvim drugačije.

„Ovo nema veze s dobrotom, već s viškom prostora“, kaže otvoreno.
„Vrlo mi je bitno da ne napišeš priču o tome kako sam ja dobra osoba, jer to nema veze s tim. Ja naprosto imam previše prostora i ja ne mogu odjednom spavati u pet soba, nitko ne može. U dvorištu sam naslijedila četiri stana koja mi stvarno ne trebaju. I to je moje vraćanje duga. Ja sam to dobila i ja imam osjećaj da ja to trebam nekom ponuditi.“

Kuća u kojoj danas živi i prima goste obiteljska je vila stara gotovo sto godina, smještena svega petnaestak metara od Dunava. Kupio ju je njezin pradjed, kapetan riječnog broda koji je plovio od Beča do Crnog mora, nakon što je godinama promatrao kako se gradi. Iza zidova Ville Albina krije se i tragična priča o mladenki koja nikada nije dočekala vjenčanje, ali i višegeneracijska povezanost obitelji s tim prostorom.

Planovi Dinkinih roditelja da ondje provedu mirnu starost prekinuti su Domovinskim ratom. Kuća je bila devastirana, a povratak težak i slojevit. Dinka se godinama kasnije planirala povući na imanje uz Kupu, no jedan telefonski poziv promijenio je sve – otac je obolio od demencije, a ona se vratila u Šarengrad kako bi se o njemu brinula.

Nakon njegove smrti odlučila je ostati. Tada se rodila ideja da višak prostora pretvori u prostor zajedništva, osobito za ljude starije životne dobi koji ne žele samo krov nad glavom, nego i aktivnu, ispunjenu svakodnevicu.

„Žao mi je kad pomislim koliko se mojih prijateljica smrzava u velikim stanovima u Zagrebu koje ne žele prodati. Ne mogu spasiti svijet, ali mogu ponuditi dom ljudima koji žele kvalitetniju starost. Imamo zajednički fond, oko 350 eura mjesečno za hranu i režije, ali nikad ne potrošimo sve. Jedemo kao kraljice.“

Trenutačno u kući žive tri stanarke, a sve funkcionira kroz dogovor, zajednički budžet i planove za budućnost – od izleta do prilagodbi kuće za stariju dob. Među njima je i Karmen Zupančič iz Slovenije, bivša knjižničarka koja je nakon Dinkina oglasa odlučila preseliti život u Šarengrad.

„Meni je ovdje prekrasno, kao raj na kraju svijeta“, kaže Karmen, koja danas uči jezike, slika, pleše i živi potpuno novi život.

Osim što otvara vrata umirovljenicima, Dinka stoji i iza Kapetanove kuće, besplatnog kamp-odmorišta za putnike. Kamp s kuhinjom, sanitarnim čvorovima i prostorom za druženje godišnje primi oko tisuću gostiju iz cijeloga svijeta. Oni joj, kaže, uzvraćaju na najljepše načine – glazbom, druženjem, prijateljstvom.

„Kad čovjeka primiš u svoj dom i u svoje srce kao prijatelja, onda ti on i stvarno postane prijatelj. Zato nemam nikakvu potrebu putovati svijetom jer svijet dolazi k nama.“

Na pitanje boji li se pustiti nepoznate ljude u svoje dvorište i kuću, Dinka odgovara jednostavno:

„Što zračiš, to i privlačiš. Nikad mi se ništa loše nije dogodilo. Jedino vrijedno što imam su moji psi.“

Njezina otvorenost i povjerenje u ljude proizlaze i iz osobnog iskustva – odrastanja s osjećajem nepripadanja, zdravstvenih poteškoća i ranog učenja da se ono najvažnije u životu ne može kupiti.

„Već kao dijete naučila sam da se novcem ne mogu kupiti one stvari koje su doista važne – da te ljudi prihvate, da se osjećaš dio zajednice… Unutarnju radost i mir također ne možeš kupiti novcem.“

Dinka kaže da ju je sve što je naučila od ljudi koji dolaze u Šarengrad naučilo – povjerenju.

„I ljudi vole pomoći. Samo treba naučiti prihvatiti pomoć. Ako ti netko nešto daje od srca, usrećit ćeš i njega i sebe.“

U vremenu buke, straha i zatvorenih vrata, priča iz Šarengrada podsjetnik je da jednostavnost, povjerenje i dijeljenje prostora mogu biti snažniji od bilo kakvog luksuza. I da se blagdanski duh, ako to zaista želimo, može živjeti – cijele godine, piše Tportal.