Udbina: 29. kolovoza mimohod hrvatskih branitelja “Nediljko Vegar – Rod”

Povodom Dana hrvatskih mučenika, u organizaciji Udruge Damir Tomljanović Gavran – Zadar 29. kolovoza održat će se mimohod hrvatskih branitelja “Nediljko Vegar – Rod” od Vrpila do Udbine.

“Već tradicionalno, hrvatski branitelji hodočaste u Udbinu povodom Dana hrvatskih mučenika. Ove godine za polazište našeg hodočašća odabrali smo mjesto Vrpile koje se nalazi na prijevoju između Koreničkog i Krbavskog polja, udaljeno oko 30 km od Udbine. Zašto smo odabrali baš Vrpile za naše VI. hodočašće u Udbinu?

Kao što nam je poznato iz naše davnije ratne povijesti, Udbina je mjesto tragičnog poraza hrvatske vojske od moćnog osmanskog carstva.Ali Hrvatska zbog krbavskog poraza nije pala ni propala. Mi, hrvatski branitelji, pobjednička smo vojska u Domovinskom ratu, vođeni razumnom strategijom prvog hrvatskog predsjednika dr. Franje Tuđmana. Kao pobjednici željeli smo odabrati jedno takvo mjesto, mjesto pobjede hrvatske vojske u davnijoj ratnoj povijesti, a da se nalazi u blizini Udbine.

Na prijedlog gospićko-senjskog biskupa Mile Bogovića odabrano je mjesto Vrpile na kojem je hrvatska vojska izvojevala veličanstvenu pobjedu nad moćnom turskom vojnom silom upravo vođena mudrom strategijom knezova Frankopana. Ova frankopanska mudra strategija bila je svojevrsna odlika i našeg vojnog i političkog vodstva u Domovinskom ratu, pa je možemo smatrati svojevrsnom poveznicom.

Ovo VI. hodočašće želimo posvetiti našem suborcu i prijatelju pukovniku Nediljku Vegaru, koji je cijeli svoj život posvetio borbi za slobodu hrvatskog naroda. Cijeli svoj život sanjao je i dosanjao svoj hrvatski san – slobodnu i neovisnu hrvatsku državu. Ovim hodočašćem želimo mu zahvaliti što smo, družeći se s njim, bili oplemenjeni njegovom osobnošću koju su krasile mnoge vrline. Prije svega hrabrošću i ponosom, poniznošću i skromnošću te razumijevanjem i supatništvom s “malim” hrvatskim čovjekom zadešenog životnim nevoljama.S ponosom sjećamo na tog ljudskog gorostasa i zahvaljujemo mu na svemu“, priopćili su organizatori hodočašća.

Podsjetimo, Nediljko – Nedo Vegar rođen je 22. lipnja 1952. u Vašarovićima pokraj Ljubuškog. Njegov otac Ante bio je hrvatski vojnik za vrijeme II. svjetskog rata i preživio je bleiburšku tragediju. No ostao je obilježen kao neprijatelj jugoslavenske države i komunističkog režima, pa su on i cijela obitelj bili diskriminirani. Nije mogao dobiti nikakav posao, nego je bio prisiljen raditi razne teške fizičke poslove da bi prehranio obitelj.

Stoga je njegov stariji sin Pavo, rođen 1939., kad se uvjerio da u Jugoslaviji nema nikakve životne perspektive, pobjegao 1960. godine u Italiju i odmah se priključio hrvatskim emigrantskom organizacijama koje su se zalagale za rušenje Jugoslavije i obnovu samostalne hrvatske države.
Ubrzo je dobio  dozvolu za useljenje u Australiju gdje je pristupio novoosnovanom Hrvatskom revolucionarnom bratstvu (HRB). Kad su u mostarsku centralu Udbe počele pristizati informacije da je Pavo Vegar postao član vodstva HRB-a, pojačan je progon njegova oca Ante, ali i mlađeg brata, još maloljetnog Nediljka. Progon obitelji Ante Vegara naglo se intenzivirao u ljetu 1972., tijekom “Akcije Feniks ’72”, u kojoj je Pavo Vegar bio jedan od vođa.

Iz odmazde, mostarska Udba zatvorila je njegova oca Antu i brata Nediljka u zloglasnu Ćelovinu te ih teško zlostavljala. Maltretiranju je bila izložena i Pavina majka Anđa (djevojački Petrović), ali i najmlađi brat Jerko kao i tek devetogodišnja sestra Rosa. Udba ih je tjednima držala pod oružanom stražom u obiteljskoj kući u Vašarovićima, vrijeđala ih i psovala, a nije im dozvoljavala nabaviti hranu u dućanu ili kod susjeda.

Čim su ga pustili iz zatvora, Nediljko Vegar je otpočeo pripreme za bijeg iz Jugoslavije. Krajem srpnja 1973. došao je u Njemačku i zatražio politički azil. Odmah se  povezao s političkim emigrantima te je, kao i njegov pokojni brat Pavo, pristupio HRB-u u i obvezao se na beskompromisnu borbu protiv Jugoslavije. Ubrzo je stekao ugled i poštovanje u najširim emigrantskim krugovima kao iskreni i nepokolebljivi hrvatski domoljub.

Kad je Bruno Bušić došao u emigraciju, izabrao je upravo Nediljka Vegara za svog najpovjerljivijeg pratitelja i neke vrste čuvara. No, kratko prije Bušićeve likvidacije 16. listopada 1978. u Parizu, njemačka policija bila je uhitila Nediljka Vegara zbog ilegalnog posjedovanja oružja koje mu je bilo potrebno upravo da bi štitio Brunu. 

Ubojstvo Bruna Bušića samo je učvrstilo Vegarovu odlučnost da se nastavi boriti protiv Jugoslavije – kako se govorilo u hrvatskom iseljeničkom žargonu -“svim prikladnim sredstvima”, što je uključivalo i oružane akcije. Sljedećih godina nekoliko je puta uhićivan zbog sudjelovanja u napadima na jugoslavenska diplomatska predstavništva i na suradnike jugoslavenske tajne policije u SR Njemačkoj, zbog čega je do kraja devedesetih godina prošloga stoljeća i raspada Jugoslavije proveo nešto manje od osam godina u godina u njemačkim zatvorima.

Već na prve naznake agresije na RH, Nediljko Vegar nije dvojio što je njegova dužnost te je početkom ljeta 1991. godine pristupio grupi domoljuba koja je oformila dragovoljački “S – vod” (protudiverzantski odred HRM-a) koji je zahtjevnu obuku i pripreme za borbene zadaće započeo u Radmanovim Mlinicama kod Omiša. 

Tu pod vodstvom Mile Čatlaka, a kasnije i grupe stranih instruktora, prolazi rigoroznu selekciju te prva ratna krštenja najprije na vrličkom, a potom i dubrovačkom bojištu kao pomorski diverzant. Zajedno s ostatkom postrojbe  1. siječnja 1992. prelazi u sastav 4. brigade ZNG, u njen izvidničko – diverzantski vod s kojim sudjeluje u brojnim akcijama u dalmatinskom i hercegovačkom zaleđu. 

U rujnu iste godine, na poziv generala Ante Rose pristupa specijalnim postrojbama Glavnog stožera Oružanih snaga RH i s njenim pripadnicima sudjeluje u vojno redarstvenoj akciji Maslenica’.Nakon akcije Maslenica i gašenja Specijalnih postrojbi GS OSRH, Nediljko se vraća u 4. gardijsku brigadu, gdje ostaje do prosinca 1994. godine, kada po zapovijedi i potrebi službe prelazi u Obučno središte gardijskog desantnog pješaštva ”pukovnik Damir Tomljanović – Gavran” u Šepurinama, na dužnost časnika za sigurnost.

Sudjeluje u operacijama ”Ljeto ’95” i ”Oluja”. U Obučnom središtu, Nediljko ostaje do kraja 1997. godine kada prelazi raditi u Zagreb u Vojno – obavještajnu zajednicu. Pukovnik Nediljko Vegar odlikovan je Spomenicom Domovinske zahvalnosti, Spomenicom Domovinskog rata, Redom hrvatskog pletera, Redom hrvatskog trolista i Redom Nikole Šubića Zrinskog za junački čin u ratu.

U razdoblju od 2001. do umirovljenja 2005. godine, Nediljko Vegar ponovno postaje žrtva državnih aparata koji ga sumnjiče za pomaganje u bijegu generala Ante Gotovine. Postaje predmetom raznih praćenja, prisluškivanja, blaćenja po medijima i drugih sustavnih metoda koje uvelike doprinose urušavanju kvalitete njegovog života. Ova sramotna epizoda državnih aparata i raznih medija završava tek 2012. godine oslobađajućom presudom generala Ante Gotovine i generala Mladena Markača. No nažalost, tek tada počinju se prikazivati Vegarovi zdravstveni problemi koji su nastali kao posljedica cjelokupne životne borbe za stvaranjem bolje i pravednije hrvatske domovine.
Iako sa karcinomom pluća koji mu je dijagnosticiran u travnju 2013. godine, Nediljko Vegar nije gubio svoj duh. Fizički već dosta iscrpljen i na lijekovima protiv zloćudne bolesti, sudjelovao je i na prošlogodišnjem hodočašću od Gvozdanskog do Udbine želeći i ovaj put zajedno sa suborcima odati počast svim hrvatskim velikanima.

Tragična smrt hrvatskog domoljuba Zvonka Bušića, Nediljkovog prijatelja još iz mladih dana, duboko ga je potresla, no nastavio se boriti s bolešću, uz pomoć prijatelja i najbliže rodbine. Ipak, podlegao je toj teškoj bolesti 7. veljače 2014. godine u Kliničkoj bolnici Dubrava.Pokopan je 11. veljače 2014. godine u rodnom mjestu Vašarovićima u Hercegovini.

Za života, ostavio je poruku:

“Moji ideali su ispunjeni jer je stvorena hrvatska država. Ona je još uvijek daleko od mojih snova i očekivanja moga brata Pave i njegovih suboraca. Ali je takva kakva jest. Mi smo od prošlih hrvatskih naraštaja preuzeli žezlo borbe za samostalnu hrvatsku državu i mislim da smo tu povijesnu zadaću časno ispunili.

Na sljedećim hrvatskim naraštajima je da se bore za njezino usavršavanje. Vjerujem da će i novi hrvatski naraštaji časno obaviti svoju dužnost kao što smo i mi obećavši našim precima”.