Može li “stepski pirat” iz 1920. reći kuda danas ide Ukrajina?

Može li biografija
ukrajinskoga revolucionara i anarhista Nestora Ivanoviča Mahna, čije su
slobodarske ideje po nekima inspirirale Majdan, odgovoriti kuda danas
ide Ukrajina, jedno je od pitanja koje se postavlja uz pojavu knjige
“Stepski pirat”.

Romansirana biografija “Stepski pirat”,
poljskog ukrajinista Stanisława Łubieńskog, pojavila se nedugo nakon
izvornog izdanja u prijevodu Adriana Cvitanovića i izdanju DAF-a iz
Zagreba, na osamdesetu obljetnicu Mahnove smrti.

Knjiga je ocijenjena kao nepristrana slika neobičnog
revolucionara koji nije ni mislilac ni političar, nego običan priprost
momak iz puka koji se izdignuo u vođu revolucionarnoga naroda.

Ukrajinski anarhistički revolucionar Nestor Mahno (1888 – 1934)
osnovao je anarhističku neovisnu vojsku u zaraćenoj Ukrajinskoj Narodnoj
Republici i tek stvaranoj sovjetskoj Ukrajini između 1917. i 1921.
godine, s kojom se borio protiv Bijele, Crvene i drugih armija za
vrijeme Ruske revolucije s ciljem uspostavljanja anarhističkog društva u
slobodnoj Ukrajini, kaže literatura.

Baćko ili bandit?

Mahno je izraz tradicije slobodarskog stepskog ratnika koja se u
valovima javlja tijekom ukrajinske povijesti i koja smjenjuje razdoblja
života bez slobode, kaže ukrajinist Jevgenij Paščenko s Filozofskog
fakulteta u Zagrebu. Prije Mahna imali smo kozake, a Majdan je suvremeni
dio te tradicije, smatra Paščenko.

Autor spaja dokumentarno, povijesno, mitsko i biografsko te na
povijesnoj, sociološkoj i publicističkoj razini prikazuje turbulentno
razdoblje ukrajinske povijesti, kaže se u opremi knjige.

Mahno je u narodu ostao upamćen po vještoj borbi. Primjer su
tačanke, ili kako Ukrajinci kažu, “čumka”, laka kola koje vuku konji,
naoružana ubojitim mitraljezom. To je tipičan ukrajinski primjer
militantnog slobodarstva, a slobodarska republika posebna kategorija
ukrajinske državnosti, kaže Paščenko.

Bio je poznat kao vješt ratni taktičar, ali je bio politička
budala, iznosi svoje osobno mišljenje Jura Lisenko iz Ukrajinskog
veleposlanstva u Zagrebu. Ratovao je protiv svih, što je ponekad
odgovaralo protivnicima. Kontrolirao je velika područja koja su
nastanjivali seljaci. Ondje nije bilo nikakve vlasti, samo je Mahno bio
diktator, odgovara Lisenko.

Jugoistočni dijelovi Ukrajine, za koje mediji izvješćuju da se
nalaze pod pobunom koja prijeti priključenju Rusiji, u Mahnovo vrijeme
nakon Oktobarske revolucije bilo je područje na čijim su se beskrajnim
stepama okupili brojni anarhisti bježeći od boljševičkog terora i na
kojem je ujesen 1918. osnovana Konfederacija anarhističkih organizacija
“Nabat”.

Hrvoje Jurić s Filozofskog fakulteta u Zagrebu ističe da je
Mahno važan u povijesti radikalnih političkih ideja jer je uz Španjolsku
Republiku iz 1936. njegova “pubunjenička utopija” jedan od rijetkih
eksperimenata anarhizma koji je ostvaren za neko vrijeme i koji je
unutar sebe dobro funkcionirao i pokazao da je moguć. Što je važno, ti
eksperimenti nisu nestali zbog vlasitite slabosti nego zbog snažne
vanjske sile koja se na njih sručila, napominje Jurić.

Kad se Mahno 1927. sastao u Parizu sa slavnim španjolskim
anarhistima, njihov predvodnik Buenaventura Durruti mu je rekao:
“…dolazimo kako bismo izrazili poštovanje prema bogatom ukrajinskom
iskustvu”, navodi literatura.

Tragično je da taj masovni pokret, koji je bio privlačan
sirotinji, završio u doba krvavog i kaotičnog rata, zbog čega je teško
prosuditi njegovu snagu i perspektivu, kazao je Jurić, napominjući da je
Mahno poznat jer je bio zanimljiva pojava, jer je bio romatičar, čovjek
iz naroda, “divljak”.

I dok su ga mnogi Ukrajinci zvali Baćko, dakle otac, Paščenko
naglašava snažan utjecaj ruske propagande koja je Mahnoa izjednačava s
banditom, među kojima i mnogi slavni pisci i pjesnici poput Sergeja
Jesenjina.

Ne treba zatvarati oči pred nasiljem o kome se govori, ali je
ključno da je središnji pojam toga pokreta bila sloboda, kaže Jurić.

Inspirator Majdana ili tek tinejdžera

Mahno je danas djelomično poznat najviše među mladima u
Ukrajini, koji od 2006. organiziraju etnofestival posvećen njemu, kaže
Paščenko i dodaje da je on brojnim radovima javno rehabilitiran. Bivši
ukrajinski predsjednik (2005-2010) Viktor Juščenko ga je namjeravao
proglasiti herojem Ukrajine, ali su se usprotivili anarhisti koji su
smatrali da Mahno “nije bio za državu nego za slobodu”, kaže Paščenko i
dodaje da je kasniji predsjednik Viktor Janukovič zatvorio spomen sobu u
muzeju u njegovu rodnom mjestu Guljaj Polju.

Ruska propaganda koja Mahnoa smatra banditom još je snažna, a nije se lako ni snaći u kaosu aktualnih zbivanja, kaže Paščenko.

Lisenko smatra da je Mahno danas u Ukrajini najpopularniji među
tinejdžerima i piscima “koji nisu anarhisti nego glume anarhiju”. “Mahno
nema nikakva ozbiljna utjecaja na Majdan. Bilo je riječi da će se
osnovati jedna anarhistička satnija, ali koliko znam to se nije
dogodilo”, kaže Lisenko.

Ni Paščenko ni Lisenko nisu bili upoznati s postojanjem knjige
“Stepski pirat”, ni s njezinom pojavom u hrvatskoj javnosti, pa je nisu
mogli ni komentirati. Jurić ju vidi kao dobro, zanimljivo i jedno od
rijetkih svjedočanstava koja pokazuju u kojoj mjeri je Ukrajina vrlo
kompleksno i kompicirano područje sukoba domaćih i vanjskih politika te
različitih geopolitičkih interesa.

Ona pokazuje u kojoj su mjeri te komplicirane politike i
kompleksni identiteti potiskivali klasna pitanja koja se nalaze u
temelju svih njihovih problema, a što je Mahno dobro znao i što je
stavio na prvo mjesto, zaključuje Jurić.