Ivan Tekić (25) dobio britansku stipendiju: Naše obrazovanje je katastrofa, diploma u Hrvatskoj ukras je na zidu!

Piše:

Ivan Tekić, 25-godišnjak iz Šibenika osvojio je punu stipendiju na prestižnom Sveučilištu u Nottinghamu za doktorski studij geografije u trajanju od tri godine gdje ide u rujnu ove godine. Taj ambiciozni, obrazovani mladić, shvatio je važnost obrazovanja te smatra kako svaki čovjek učenjem obogaćuje svoj karakter. O obrazovanju u Hrvatskoj nema dobro mišljenje, iako bi se uvijek htio vratiti doma i napraviti nešto za svoj kraj, a stipendija bi mu mogla biti dobra odskočna daska da to i napravi.

Stipendiju je dobio od britanskog znanstvenog vijeća (ARHC), točnije, programa The Midlands3Cities Doctoral Training Partnership kojeg to vijeće sponzorira. Program obuhvaća šest britanskih sveučilišta, a za cilj ima stvoriti zajednicu izvrsnih doktoranada financirajući im doktorski studij, kao i dodatno profesionalno obučavanje te povezivanje s uspješnim institucijama ili znanstvenicima.  Ove godine dodijeljeno je ukupno 80 stipendija, a Ivan je uspio osvojiti punu. Tako mu je plaćen doktorski studij te dobiva određen iznos novaca koji pokriva smještaj i troškove života, piše ŠibenikIN.

– Mislim da mi još nije došlo do glave da zapravo za koji mjesec za sobom ostavljam sve što svaki dan uzimam zdravo za gotovo. Način života i okolina će biti u potpunosti drugačiji. Teško mi je to vizualizirati. Tako da me još nije udarila trema, ali sam jako sretan. Ranije nikad nisam negdje u inozemstvu boravio duže. Najdulji period bio je sedam dana na jednom seminaru također u Velikoj Britaniji, a osim toga se nisam maknuo dalje od susjednih zemalja. Meni je, s obzirom na financijsko stanje u kojem živim, doživljaj otići na izlet na neko brdo u blizini, a kamoli u drugu državu na par godina – kaže Ivan.

Za stipendiju se prijavio jer se, kako kaže, želio nastaviti baviti onim što voli, a to je znanost.

– Želja mi je učiti od ljudi koji mi mogu pružiti kvalitetne uvjete za profesionalno usavršavanje, a u Hrvatskoj to trenutno iz brojnih razloga nije ostvarivo. Još mi više sve ovo znači jer mi je odobren projekt koji se bavi prostorom Šibenika, odnosno upravljanjem šumskim resursima našeg kraja i analizom korištenja zemljišta pa smatram da, iako odlazim vani, ću na neki način doprinijeti rodnom kraju – kaže sretni stipendist.

Ivan je u Šibeniku završio jezičnu gimnaziju, a kako kaže, geografija je bio jedan od rijetkih predmeta koji ga je uvijek interesirao. Preddiplomski studij Primijenjene geografije završio je na Sveučilištu u Zadru, a 2010. godine upisao je studij Fizička geografija s geoekologijom na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu u Zagrebu. S obzirom da je želio predavati, 2011. upisao je još jedan diplomski studij, nastavnički smjer geografije, kojeg je pohađao paralelno s istraživačkim studijem.

Za njega obrazovanje je jedna od najdragocjenijih i najkorisnijih stvari koje ima na raspolaganju.

– Nije stvar samo u tome da znate mnogo i možete se razbacivati ne znam kakvim informacijama, već ono utječe na karakter, povećava vaše sposobnosti i kreativnost. Radio sam zadnjih mjesec dana u srednjoj školi i izrazito je depresivno kad se suočite s mladim ljudima koji ne prepoznaju važnost obrazovanja jer ih nitko nije uspio motivirati. Iskreno me pogađala niska razina razumijevanja i sposobnosti zaključivanja na koju bi znao naići ili nerijetko i ograničenost u pogledu na svijetu koja iz toga proizlazi. Super mi je što s obrazovanjem uviđam koliko zapravo nevjerojatno zanimljivih stvari ima s kojima se čovjek može baviti, koliko tog korisnog se može napraviti i kako se mnogi problemi s kojima se suočavamo mogu riješiti na vrlo jednostavan način. Naravno, pritom ne mislim da se čovjek obrazuje isključivo u školi, jer znam mnogo ljudi koji su vlastitim trudom i naporom obrazovaniji od onih s diplomom u rukama – mišljenja je Ivan te dodaje kako smatra da je obrazovanje u Hrvatskoj katastrofalno.

– Cijeli sustav je zakazao, vode ga ljudi koji uopće ne shvaćaju realno stanje, koji ne cijene i ne vide svrhu obrazovanja ili koje jednostavno nije briga. Obožavam kada se prozivaju učenici ili studenti da nemaju znanja, umjesto da se proziva profesore koji ih podučavaju. I sâm sam profesor po zvanju i smatram da bi neuspjeh mojih učenika bio moj vlastiti neuspjeh. Ako učenici ne znaju, znači da im nisam uspio kvalitetno prenijeti znanje i motivirati ih – smatra Ivan.

Prema njegovom mišljenju, zato bi se svaki profesor u svom razredu trebao posvetiti vještinama razmišljanja, zaključivanja i povezivanja znanja, a ne da tražiti napamet definicije od riječi do riječi.

– Kada bi to bilo tako, mislim da bi nam gospodarska produktivnost i inovacija skočila za 50 posto. Što se tiče visokog obrazovanja situacija je ista. Diploma, ono što bi trebala biti kruna obrazovanja, danas postaje uokvirena slika na zidu svakog tko nema priliku raditi odmah nakon srednje škole – dakle, svakog. Svaka čast profesorima koji se trude i poučavaju praktičnim znanjima, ali mislim da su velika manjina – mišljenja je ovaj 25-godišnjak.

– U slučaju da sam htio doktorat u Hrvatskoj, morao bih se zaposliti da taj doktorat i platim, jer stipendija nema, a s Mrsićevih 2.400 kn koji postaju jedini mogući izvor prihoda to bi potrajalo. Na HZZ-u su me pitali ‘kakav je to istraživački smjer geografije, mi to nemamo u bazi’, i htjeli mi pisati da sam profesor geografije. Na kraju i jesu to pisali, jer sam igrom slučaja završio i taj smjer. Kako onda da čovjek ne ode iz Hrvatske? Prilike i mogućnosti za obrazovanje vani su izvrsne. Stipendija je mnogo, samo treba na vrijeme početi raditi na tome – kaže Ivan u razgovoru za ŠibenikIN.

U Nottinghamu će mu, otkriva, faliti “samo” obitelj i prijatelji.

– Zapravo, i životinje. Pas Zappa koji je dio obitelji od kad sam imao 12 godina i dvije novopridošle mace. Prijatelje možeš pozdravit barem preko telefona, Skypea, ali kako Zappi objasniti zašto me nema. Iznimno mi je stresno razmišljati da ću uskoro napustiti i zamijeniti jako drage ljude s hrpom stranaca. Mislim da mi to još uopće nije došlo do glave, onako na momente samo – zaključuje nadareni mladi Šibenčanin pred izazovan put u Veliku Britaniju.