Oluja u olujama vremena

Malo koji, datum,
događaj, obljetnica ili konkretna osoba, ne samo u novijoj hrvatskoj povijesti,
izaziva toliko emocija kao Oluja. Doista, ta vojno – redarstvena akcija izaziva
silan splet emocija kod velike većine građana Hrvatske i malo koga, njen
spomen, može ostaviti ravnodušnim ili potpuno nezainteresiranim.

U kolektivnoj
memoriji naroda u tolikoj se mjeri urezala u pamćenje, da je gotovo nemoguće
pronaći osobu; koja je u kolovozu 1995 godine bila svjesna onoga što se
događalo; a da je u međuvremenu zaboravila gdje se nalazila ili što je radila
toga 5. kolovoza 1995 godine. Zbog toga s pravom možemo kazati da je Oluja
utjecala na tolike i tolike živote, na jedan poseban, neponovljiv način koji se
jednom riječju označava trijumfom. Pobjednički trijumf hrvatske vojske još ni
danas; u mnogim oblicima; nije dovoljno vrednovan, shvaćen pa ni dovoljno
medijski eksponiran, a kako bi bila poznata i sva junaštva, herojska djela,
podvizi i ogromne osobne žrtve, koje su se dogodile u toj velebnoj akciji.

Oluja je bila
prekretnica, ne samo za tijek i ishod čitavog Domovinskog rata, nego je bila i
prekretnica za uređenje čitavog državnog prostora sa svim svojim normativnim te
zakonodavno – pravnim odredbama. Ne zaboravimo, nedugo prije početka odvijanja
oslobodilačko vojno – redarstvene akcije, pobunjeni Srbi su od strane dijela
međunarodne zajednice na ponudu dobili mirovnu inicijativu poznatu kao “Plan Z-
4“. 

Tim je planom predviđena iznimno široka autonomija koju bi dobili Srbi u
Hrvatskoj, ali su i tu inicijativu, kao i one prije nje, pobunjeni Srbi odbili.
Njihovo je vodstvo bilo vođeno višegodišnjom težnjom i namjerama pobunjenih
Srba iz Hrvatske da se pripoje Srbiji i da, zajedno sa Srbima iz Bosne i
Hercegovine, stvore jedinstvenu srpsku državu. Onu koja je toliko puta opjevana
u mitomanskim legendama i koja je toliko puta spomenuta u različitim
memorandumima i sličnim aktima, a koji su za cilj imali jednu srpsku državu.
“Planom Z-4“ pobunjenim je Srbima međunarodna zajednica nudila čak i vlastitu
zastavu, vlastiti grb i valutu te policijske snage, a sve u okvirima
međunarodno priznatih granica Republike Hrvatske.

No, njihovo je vodstvo
odbijalo svaki prijedlog o reintegraciji prostora takozvane Republike Srpske
Krajine, u ustavno – pravni poredak Hrvatske. Srećom, iz razloga što su
hrvatske oružane snage poduzele vojnu akciju, prije novog, poboljšanog plana,
kojim je dio međunarodne zajednice, još više želio proširiti autonomiju
pobunjenih Srba u Hrvatskoj.

Tih dana, Hrvatska je
bila ujedinjena, snažna i čvrsta kao kamen na našem tlu, spremna i na
posljednju, ultimativnu osobnu žrtvu, a sve u cilju konačne pobjede u
Domovinskom ratu, koja je potvrđena u velikom stilu vojno – redarstvene akcije
Oluja. Tih dana, civilna Hrvatska je živjela uz objave medijskih servisa, koji
su prenosili izvještaje iz zbornih područja o tome kako se odvijala čitava
akcija na terenu. Tih dana, na svakom se koraku mogao osjetiti osjećaj ponosa,
koji se nije mogao i nije trebao skrivati.

Tih dana, mnogi su smatrali da taj
pobjednički duh, taj elan među stanovništvom odmah treba iskoristiti za nove
gospodarske uzlete države i naroda. Tih dana, mnogi nisu ni mogli pretpostaviti
kako će taj osjećaj ponosa biti teško ponoviti u kasnijoj Hrvatskoj, osim u
nekim rijetkim i izvanrednim prilikama.

I danas je osjećaj
ponosa prisutan prilikom obilježavanja vojno – redarstvene akcije Oluja, ali
nije dovoljno tih nekoliko sati da bismo mogli govoriti o kolektivnoj snazi
duha nacije i s njom povezanim osjećajem ponosa. Malo je to, premalo, u odnosu
na sve ono čime su nas zadužili hrvatski branitelji, ne samo u akciji Oluja,
nego i u svim drugim akcijama, onima vojne orijentacije i onima u mirnodopskim
okvirima. Teško je pronaći jednostavan i jednoznačan odgovor zašto je to tako i
zbog čega takvo stanje stvari odgovara određenim krugovima u državi.

Takvo
stanje zasigurno najviše odgovara pojedinim političkim elitama, koje svjesno
zapostavljaju teme i zbivanja iz Domovinskog rata, a sve u svrhu ostvarivanja
dnevnih političkih koristi. Sitno, mizerno politikantstvo, kao da je uzelo
primat u odnosu na globalni, nacionalni konsenzus o najvažnijim pitanjima u
državi. Hrvatski branitelji su, u više navrata nakon završetka Domovinskog
rata, pokazali svoje jedinstvo i ujedinjenost, konkretnim primjerima u stvarnom
životu. Snaga je to koje se plaše različite sluganske političke opcije i
politički marginalci koji nisu vrijedni spomena.

Ponovo nam je potrebna
ta njihova snaga i ujedinjenost, kako bismo konačno pokrenuli državu u pravom
ritmu svakodnevnog života i iskoristili taj njihov pobjednički karakter, u svim
dijelovima društva i života. Ni u najtežim smrtnim opasnostima, hrvatski
branitelji nisu strahovali, ni očajavali, a kamoli da bi takvo što radili u
zadacima i dužnostima koje se pred njih postavljaju. Oni su naučili u najkraćem
vremenskom roku pronaći najbolje moguće rješenje. Baš zbog toga njihovo
iskustvo iz Domovinskog rata treba iskoristiti i uklopiti u čitav mozaik rada i
djelovanja, a ne zapostavljati njihovo jedinstvo i snagu.

Iako bi neki politički
krugovi htjeli da se o Oluji govori što manje i u minimalnom broju prigoda, u
svom naumu ipak neće uspjeti. Oluja je silni svjetionik u prošlim olujama
vremena, ali taj svjetionik nije zaboravljen na nekom pustom otoku. Taj je
svjetionik samo ugašen i čeka nečiju ruku koja će ga ponovo upaliti. I donijeti
novo svijetlo čitavom narodu, u mraku iz kojeg, ponekad, ne vidi nikakva
izlaza.