[PRIČA 1 ZA SUDAMJU] Duje Bajrušović: Sa splitskog asfalta se okušao i u Hajduku, a onda stigao do najvećih dvorana u Hrvatskoj [FOTO]

Sveti Duje splitski i sveti Duje sportski, mala igra riječi
poslužit će za uvod u razgovor kojeg objavljujemo na današnji blagdan, najveći
dan u godini u gradu pod Marjanom. Nismo dugo tražili Duju ”od sporta”, nekog
uspješnog sportaša kojeg ime veže za zaštitnika Splita, nekog kome su splitske
ulice, parkovi, trgovi i igrališta okruženje u kojem se najbolje osjeća.

Duju Bajrušovića poznaju apsolutno svi koji su barem jednom
zaigrali mali nogomet ili futsal, a vjerujte, takvih je u Splitu, Dalmaciji i
Hrvatskoj na desetke tisuća. Mnogi od njih znaju za njegovu karijeru, s
počecima na splitskim ulicama do osvajanja naslova prvaka države i igranja za
reprezentaciju Hrvatske. Nabrajati što je sve osvojio nećemo jer bi potrajalo,
dovoljno je reći da je naš sveti Duje sportski, ako ga tako smijemo osloviti,
rođeni pobjednik. Pritom ne mislimo samo na sport kojim se još uvijek uspješno
bavi.

Dogovorili smo s Dujom kratko poziranje za našu
fotoreporterku Ivanu na poznatom ”Nadinom” igralištu na Gripama, odmah uz dvoranu
KK Split. Tu je proveo cijelo ne baš lagano i bezbrižno djetinjstvo, družeći se
s loptom i prijateljima iz obližnjeg, kako oni vole reći, Tobogan kvarta.
Službeno, splitski kvart Bol, u blizini Ekonomske škole, sjeverozapadno od
križanja Vukovarske i Dubrovačke ulice. Nekoliko fotografija pored igrališta na
kojem danas rijetko tko igra i koje je iz nekog razloga zaključano, budi
uspomene na igračke početke, a kada smo sjeli u omiljeni mu kafić u Dubrovačkoj
ulici priča je sama krenula. Naravno, nakon što se javio prisutnom društvu koje
ga dobro poznaje i izuzetno poštuje.

– Tu sam preko puta odrastao, Dubrovačka ulica,
negdje po sredini. Imali smo  jedan
tobogan između zgrada gdje smo svi zajedno odrastali. Tako je i nastala momčad
Tobogan, stalno smo igrali na balun, igrali turnire, svaki dan išli na Nadino u
nadi da će bit slobodno za igranje. Nije uvijek bilo, svi su tamo igrali mali
nogomet. A prvi put smo ligu igrali u dvorani na Gripama za ekipu Kruna mode,
okupio nas je sportski novinar Joško Elezović, povukao nas nekoliko iz ulice.
Bila je to splitska liga, ne znam više ni koja, druga ili treća. Imao sam 16
godina, nama je to bio pojam igrati u dvorani, a bili smo dobri, nakon godinu
ili dvije osvojili smo ligu – počinje Bajrušović priču o tome kako je zakoračio
u futsal.

U to vrijeme, 
početkom 21. stoljeća, mali
nogomet u Splitu bio je izuzetno popularan, a igračka konkurencija možda
najbolja ikada. Najbolji klub bio je Split 1700, jake su momčadi imali
Jadroplov, Torcida, nešto kasnije Mejaši. Dujin talent brzo je prepoznat,
splitske lige bile su odskočna daska za ulazak među prvoligaše.

– Netko me je vidio kako igram i valjda javio
Mladenu Perici Štrli pa sam otišao na trening Jadroplova. Trenirao sam dva
tjedna i ostao, ako se dobro sjećam nas je nekoliko iz cijele lige dolazilo na
treninge, a ostali smo samo Đino Skoko i ja. Poslije smo se zvali Split Ship
Management pa Mejaši, a Štrla mi je puno pomogao, u svakom smislu, čuvao me i
pazio i naučio puno toga o malom nogometu. Nisam puno znao o futsalu, imao sam
brzinu, ludost i mladost, bio sam sirovi talent, o taktici nisam znao ništa.
Naučio sam dosta od suigrača koji su bili desetak  i više godina stariji od mene, odmah sam se
morao naviknuti na čvrstu igru.

Kao i mnogima koji su bili unutra ili oko malog nogometa
igračka veličina koju je Duje s respektom gledao je Nikola Tomičić, majstor iz
Radunice i jedan od najvećih hrvatskih malonogometaša svih vremena.

– Nike je uvijek bio svima pojam, tako i meni. Ako
me pitate, najveći je igrač koji je rođen i igrao u Splitu, nema uopće
razmišljanja o tome.

Bio je Bajrušović s 18 godina kratko u Hajduku, okušao se u
velikom nogometu, ali se nije dugo zadržao.

–  Došao sam na treninge s momcima koji su bili
spremniji od mene jer su trenirali dvaput dnevno, izuvali su me iz cipela.  Kako da kažem, nisam imao ni dvije majice, a
došao sam kod momaka koji su imali sve. Nakon dva tjedna sam uhvatio ritam,
vidio da se mogu nositi s njima, ali bio sam u to vrijeme mlad i lud. Nešto mi
se nije sviđalo pa sam prestao dolaziti na treninge. Zavolio sam mali nogomet,
više mi je odgovarao, a fizički sam bio moćan. I kad nisam trenirao uvijek sam
bio u pokretu, stalno na ulici i na igralištu, tako da mi nije bilo ništa
teško. Nisam imao neku prekretnicu u smislu da sam odlučio da ću se baviti samo
futsalom. Sve je to išlo postepeno, možda jer nisam ništa drugo znao osim
baluna, u balunu sam bio dobar.

Njegov talent nije prošao nezapaženo na nacionalnoj razini,
izbornik Mićo Martić ga je s 19 godina pozvao u reprezentaciju, debitirao je u
siječnju 2004. godine na kvalifikacijskom turniru za EURO. Sakupio je 53
nastupa za Hrvatsku i postigao 17 golova, bilo bi toga sigurno puno više da Duje
nema strah od letenja zrakoplovom.

– Bila je to velika čast, tako mlad debitirati za
Hrvatsku, a trener Martić je vrhunski stručnjak. Staložen trener, pedagog,
znalac, čovjek kojeg svi vole, svaka mu čast. Igrao sam dugo za reprezentaciju,
imao bi možda najviše nastupa da se ne bojim letenja. Ali, to je jače od mene,
ne mogu objasniti taj strah. Žao mi je što sam propustio dosta tih
reprezentativnih okupljanja i što nisam proputovao svijetom, možda bi danas
imao najviše nastupa za reprezentaciju od svih igrača. Jer sam najduže trajao,
igrao sam prije dvije godine u Elitnom kolu kvalifikacija za SP. Svakako,
velika je čast bila igrati za Hrvatsku, vrlo sam ponosan zbog toga.

Klupska karijera vodila ga je iz Mejaša najprije u Gospić
gdje je futsal nekoliko godina bio sport broj jedan.

– Tada sam prvi put igrao za nekakav novac, kao
mulcu od 20 i nešto godina to mi je nešto značilo. Kao, netko mi nešto nudi,
dobio sam ponudu pa idem. Štrla me nije htio pustiti, ali oči su mi bile
velike, netko mi je plaćao za igranje. Bio sam samo godinu dana tamo, dvaput
tjedno smo putovali na treninge i to je bilo malo naporno. Iduće sezone nudili
su mi da ostanem, ali da živim u Gospiću u hotelu. A to nisam htio nikako, ja
sam tipično splitsko ”dite”, najbolje se osjećam ovdje i možda zato nisam
otišao u neke klubove puno dalje od Splita. Dvije godine kasnije igrao sam u
finalu prvenstva baš protiv Gospića za Brodosplit inženjering, izgubili smo
obje utakmice na penale, mislim da je taj Gospić najjača domaća momčad protiv
koje sam igrao.

Vratio se u svoje Mejaše, potom prešao  u redove Splita koji se tada zvao Brodosplit
inženjering te osvojio prvi naslov prvaka Hrvatske 2012. godine. Slijedila je
nova sezone u Mejašima koji su te 2013. ispali iz lige, nakon toga je Duje prvi
put otišao u Novo Vrijeme iz Makarske. Proveo je tamo dvije sezone da bi se
vratio u Split Tommy koji nije s vrlo jakom momčadi uspio osvojiti naslov
prvaka. Novi poziv iz Makarske Duje je prihvatio i u sljedećih pet sezona
doživio najbolje trenutke karijere. Novo Vrijeme je 2018. godine osvojilo prvi
povijesni naslov prvaka, a Duje je u tri finalne utakmice protiv Split Tommya
postigao sedam golova. Dobio je te godine nagradu za najboljeg igrača Hrvatske
u izboru portala CROfutsal, a dobio je i nagradu za najboljeg sportaša
Makarske. Pod Biokovom su ga zvali ”Sveti Duje Makarski”.

– Moram reći da mi je bilo lijepo u Makarskoj, baš
sam guštao, bilo mi je dobro. Svaki dan sam putovao na treninge, imali smo
odličnu momčad, prave uvjete, navijači su bili odlični. Pamtit ću Makarsku
cijeli život. Uvijek na terenu dajem koliko mogu, maksimum u svakom trenutku.
Takav sam bio i kada sam igrao na ulici, takav sam na treningu.  Možda sam bio prgav kad sam bio mlađi, ali ne
vjerujem da su mi ljudi to zamjerili jer sam uvijek borben, idem 100 posto u
svakoj utakmici. Smatram da to navijači cijene, gdje god sam igrao nailazio sam
na poštovanje, na terenu sam takav da nikad ne igram s kočnicom. Ne bojim se
duela ni borbe, nemam ni straha, volim žestoku igru u granicama korektnog.
Mislim da su to u Makarskoj svi cijenili.

Napustio je Novo Vrijeme nakon pet uspješnih godina i dva
naslova prvaka, vratio su u Split.

– Mogao sam ostati i ove sezone, ali želio sam
biti u Splitu pa sam došao u Universitas. Sigurno ne zbog novca, nije mi nikada
novac bio prioritet jer da jest ne bi došao među studente.  Imao sam ponude iz Vrgorca i Crnice, mogao
ostati u Makarskoj. Želio sam biti bliže obitelji, imam troje djece, supruga je
počela raditi u struci pa je dosta obaveza oko djece, a volim provoditi vrijeme
s obitelji.

Osim nacionalnih uspjeha za svakog malonogometaša u Splitu
važno je osvojiti Torcida kup, Duje je to uspio triput s momčadima Guj Slivno,
Torcida Istok i Biberon. Igrao je s Biberonom i finale Kutije šibica, nije
osvojio najveći turnir u državi.

– Puno mi znači osvajanje Torcida kupa, naravno,
to je svima užitak. Kutija šibica me nije nikad toliko privlačila, nisam je
nikada volio igrati, pravila su malo drugačija nego kod nas.

Igrao je s mnogim vrhunskim igračima, radio s odličnim
trenerima i teško mu je nekog posebno izdvojiti. Sigurno bi nekog preskočili,
ipak Duje je istaknuo jednog čovjeka.

– Ivica Osibov je za mene primjer pravog lidera i
kapetana, s puno sam igrača igrao, ali Osibov je oličenje kapetana. Da je
moguće, u rječnik bi pored pojma kapetan stavio njegovu sliku. Prošao sam puno
trenera, svaki je nešto svoje donio, teško je pronaći nekog da je imao baš sve.
Ali, ono što sam uvijek poštovao je autoritet znanja, to je za trenera uvijek
broj jedan, znanje prije neke galame ili sličnog. Danas radim s Ivom Jukićem s
kojim sam dugo igrao, bio je veliki vratar, imamo odličan odnos, Juka zna sve o
futsalu. To što smo do jučer igrali zajedno mi nije nikakav problem. Isto tako,
raduje me da imamo sve više mladih dobrih trenera, naš Marin Mandić je otišao u
Saudijsku Arabiju, Duje Maretić radi dobro u Olmissumu, momci ulažu u sebe i to
je pohvalno.

 Prošlog ljeta je došao u Universitas kao veliko pojačanje,
ali sezonu su mu obilježile ozljede zbog kojih nije igrao nekoliko mjeseci.

– Još na početku sezone dobio sam udarac u oko
zbog kojeg sam morao mirovati tri mjeseca, nisam mogao napraviti niti
trbušnjak, nisam se smio naprezati. Kada sam se vratio dobio sam udarac u
koljeno pa sam opet bio odsutan mjesec dana. Osjećam se na neki način dužan
momčadi, razmišljao sam da ovo bude zadnja godina prve lige, ali želim
nastaviti i nešto dati AFCU-u. Žao bi mi bilo da završim jer im ništa nisam
dao, a uvjeren sam da smo mogli napraviti puno više ove sezone da sam bio
zdrav. Mislim da bi bili među tri prve momčadi, zato mi je žao. Zasad mi je u
glavi da odigram još jednu sezonu za AFCU, da im nešto dam.

AFCU je klub drugačiji od ostalih u kojima je igrao,
utemeljen na studentskom sportu, različit u odnosu na profesionalne klubove.

–  Pristup je nešto drugačiji nego u drugim
klubovima, nekakav miks profesionalizma i studentskog sporta. Radi se ozbiljno,
dobro treniramo, a mislim da može biti još bolje i ozbiljnije. Ugodno sam
iznenađen s nekim mladim igračima, dosta su posvećeni futsalu i mislim da imaju
perspektivu u ovom sportu. Oni zaslužuju pažnju, treba ih čuvati i dati im
podršku, da se svi skupa posvetimo ozbiljnom radu koji će donijeti još bolje
rezultate.

Duje će u listopadu navršiti 38 godina, ali još uvijek ima
snage i motiva da igra na najvišoj razini. Prije nekoliko godina počeo je
brinuti o prehrani, dosta je naučio od Ive Katušića, ponajboljeg kondicijskog stručnjaka
u Splitu. Svo svoje znanje rado prenosi mladim igračima.

– Svima kažem da moraju odrediti prioritete i
maksimalno se posvetiti sportu i onome što rade. Paziti na prehranu, educirati
se, to im mora biti broj jedan. Raduje me da su neki mladi igrači svjesni toga,
radišni su, pristojni, vole trenirati i paze na sebe. Prije svega trebaju
voljeti to što rade, ako nešto voliš onda se vrijedi posvetiti tome. Danas se u
futsalu nudi puno više prilika za igranje i napredovanje, tržište je veće i
jače, može se nešto i zaraditi. Velika je razlika između futsala nekada i
danas, u svakom smislu. Danas svi treniraju pet puta tjedno, prije je to mogao
samo Split, zato je uzeo nekoliko naslova prvaka u nizu. Naravno, nije nimalo lako uspjeti, nije ovo
sport u kojem se može zaraditi veliki novac, ali uz ljubav i posvećenost može
se živjeti od toga. Svjestan sam da ću morati raditi nešto kad prestanem
igrati, u budućnosti se vidim kao trener ili nešto slično tome. Mislim da u
praksi mogu pokazati dosta toga igračima, volio bi raditi sa seniorima ili
juniorima. A sigurno ću igrati neke veteranske lige
ovdje u Splitu, već me zovu, neće biti lako oduprijeti se pritisku.

 Osim futsala Duje kao svaki Splićanin prati Hajduk i
nogomet, a voli tenis i NBA košarku.

– O Hajduku ne treba puno pričati, zna se što on
znači nama u Splitu. Bio sam sada s djecom na utakmici protiv Šahtara, odem
ponekad na utakmicu kada stignem. Od ostalih sportova baš volim tenis, Rafa
Nadal mi je najdraži igrač. I NBA košarku, mogu je gledati uvijek, Lebron James
je neuništiv, fizički je impresivan, a dva je mjeseca mlađi od mene. Zapravo
volim pogledat svaki sport koji je dobar, zanimljiv.

Slobodno vrijeme uglavnom provodi s obitelji, supruga Lana i
djeca Noa, Nala i Niko njegova su velika snaga i inspiracija.

– Svaki slobodan trenutak provodim s obitelji,
volim biti s djecom, posvetim se njima koliko god mogu. Naročito sada kada je
sezona gotova, tijekom ljetne stanke. S obzirom na obveze koje imam tijekom
sezone dosta toga je palo na leđa supruge pa joj moram pomoći kad god mogu. Noa
ide u četvrti razred, Nala u prvi, Niko ima pet godina, sinovi treniraju u RNK
Splitu, a kćer je u gimnastici. Genetski su na mene, vidjet ćemo koliko će ih
sport privlačiti. Super su mi djeca, sretan sam i uživam ih gledati kako
odrastaju. Dosta je obaveza, ali uživam u tome, obitelj mi je broj jedan. Možda
i stoga jer mi djetinjstvo nije bilo idealno pa sada želim svoj djeci osigurati
nešto što nisam imao. Supruga mi je velika podrška, odgaja djecu, a sada radi u
struci, predaje talijanski jezik u Prometnoj školi i sigurno da joj moram
pomoći oko djece. Kažem, to volim, obitelj mi je na prvom mjestu

Ono što Duje voli istaknuti, mali nogomet mu je pomogao da
se izgradi kao čovjek, uz pomoć prijatelja napravio je veliki korak sa
splitskih ulica do velikih europskih dvorana.

– Imam sreću da su najbolji prijatelji uz mene od
malih nogu, tu iz kvarta, iz ulice. Željko Dlaka i Mislav Grgić Kisla su mi
kumovi, s njima se redovito vidim i čujem, tu su i ostali prijatelji iz ulice.
Mislim, znate i sami, prijatelji te nekako izgrade kroz život, kaže se ”s kim
si , takav si” Oni su pravi momci, veže nas prijateljstvo cijeli život,
pomogli su mi da postanem osoba kakva jesam. Dok sam bio mlađi bio sam pomalo
divlji, uvijek hiperaktivan, kad se danas osvrnem na to sretan sam što imam
ljude koji su me učinili kompletnim. Ako si kompletan kao čovjek onda si i
bolji sportaš, na terenu možeš samo dati još više. Da nije njih i futsala tko
zna u kojem bi mi smjeru život išao.

Životna priča Duje Bajrušovića imat će još zanimljivih
poglavlja, u to smo sigurni. Kao dijete
sa splitskih ulica svojim se talentom, radom i odricanjem vinuo do nečeg što ni
sam nije sanjao. Postao je prvakom i najboljim u sportu kojeg igra i voli
veliki broj ljudi. Međutim, ne čine ga samo sportski uspjesi rođenim
pobjednikom. Njegova najveća pobjeda su
istinske vrijednosti potrebne svima nama, 
vjerni prijatelji i krasna obitelj s kojom će provesti današnji blagdan svetog
Duje, zaštitnika Splita.

– Za ženom i djecom imam običaj doći u grad,
popiti kavu na Rivi, kupiti djeci one klepetalice, prošetati, družiti se s
prijateljima.  Djeci je to doživljaj, i
nama je, volimo Split i život u njemu. Ništa posebno, to su neki sitni rituali
na svetog Duju, išli smo i kada pada kiša, ništa nam ne smeta. Svaka fešta
svetog Duje je nešto lijepo i posebno za ovaj grad, uvijek guštamo pa ćemo i
ove godine – skromno je Duje zaključio razgovor za Dalmacijanews.