U domu debitanta alkara kopljanika pred viteški megdan: “Nakon toliko godina ostvario se dječački san!”

Od desete godine Mihovil je u Konjičkom klubu
“Sveti Mihovil” iz Trilja. Dječačka ljubav prema konjima u Cetinskoj
krajini zapravo se svodi na dolaske na Alkarsko trkalište i čuvanje i
čišćenje konja. Kada san postane stvarnost, jedini viši cilj je postati – prvi
vitez doline pokraj Cetine. Dugo je čekao, ali isplatilo se. Prvi puta će supruga Ivana svom odabraniku obući alkarsku odoru u ulozi kopljanika. Ponosna je jer zna da je
nose samo odabrani.

– Plakala sam jer nisam mogla virovat da mu se ostvario san nakon toliko
godina. Otkako smo se upoznali, sve nam je bilo svedeno na Alku – kaže.

– Ovdje se Alka živi, znamo – ubacujemo se.

– Baš tako. Umjesto na more, nama je more cilo lito na palkama – govori
presretna supruga koja, kažu u ovom kraju, “drži tri od četiri kraja
kuće”.

– Šta bi da mu nije žene – uzvraća kroz smijeh. Mihovil potvrđuje.

“Nek tata više ne upada u
Alku…”

Mihovil Župa čekao je od 2010. godine, otkako se intenzivno priprema za
natjecanje koje je preživjelo kugu, koleru i ratove, a nosi se i s pandemijom
koronavirusa koja i ove godine uvjetuje sve uobičajene svečarske aktivnosti. Od
2018. godine bio je pratitelj barjaka, a ove će, kao debitant, gađati u
alkarsku metu. Cijelog života u sjećanju će mu ostati vojvodina odluka pred ovu
306. Alku.

– Čita, čita i nikako doć do mog imena na popisu alkara. I onda kad me je
pročita među kopljanicima, ko da me je nakratko nestalo. Nasta je neki muk jer
to se čekalo cili život. Počelo je čestitanje od drugih alkara, a onda sam zva
i ženu, ćaću, brata… – prepričava ovaj Košućanin koji je prvi alkar iz loze
Župa.

I danas ga, veli, trnci prođu kad se sjeti prvog ulaska na trkalište, na Baru
2018. godine i koračnice “Mi smo garda Hrvatska” koju je Glazba
svirala u slavlju pobjednika te Bare preko Pijace. Posebno mjesto u srcu
svakako je i prvi pogodak u alku, makar i što je koplje odsjelo (tek) na
“jedinici”.

Suze nisu mogli skriti majka Anđa i otac Slavko, tati se veselio i
jednogodišnji sin Petar, a tek je trogodišnja Marta bila žalosna što joj je otac
ostvario snove.

– Marta je taj dan bila cila zbunjena, ona je očekivala tko će joj donit
tortu za rođendan. To je ona zaključila kad je vidila puno svita i veliko
slavlje. Tek je navečer svatila šta se dogodilo i kad nije dobila
tortu onda mi je rekla: “Mama, molim te da tata više ne upada u Alku”
– smije se Ivana. 

Od košulje i kalpaka do pasa, sablje i kožnih čizama –
brižno je spremala svog alkara za boj. 

Gospa mi da neku snagu…

Na stolu svega izobilja. Za njega se brine otac
jer… vole se Cetinjani iskazati kao dobri domaćini u ovim najsvečaniji
danima. Od arambaša, pašticade, pršuta, vina…

– Kako teče jedan dan alkara na dan Alke? – pitali smo sugovornika koji
nas je ugostio u obiteljskoj kući u Košutama kod Trilja.

– Najprije se popije kava – brža je u odgovaranju “ljepša polovica”.

– Kolege mi uvik govore da se ne smin puno zamarat,
da se moran opustit. Ali, znate kako je to, tri su natjecateljska dana,
samo se ona pamte – priča Župa i dodaje kako bi svaki alkarski dan
započinjao s istom rutinom – odlaskom na Gospin grad, na misu za alkare.

– To me ispuni, ko da da neku dodatnu
snagu – veli.

Gospa se ovdje stoljećima časti, mnogi se utječu ispod njezine slike, a brojni
su svjedočili i njezinoj moći i snažnom zagovoru. Srećom su Sinjani shvatili
kako su Alka i Gospa – turistički brendovi pa su odlučili u tom smjeru
razvijati sve u ovom kraju koji spaja esenciju Mediterana s grubošću
Dalmatinske zagore, a za Alku se rađaju, žive i umiru. I bit će tako, još
dugo, dugo vremena.