”Nimalo po guzi” – evo što hrvatski stručnjaci misle o odgoju djeteta bez udaraca

Psihologinja Tamara Budisavljević poslala je pismo potaknuta raspravama i različitim istupima u medijima na temu odgoja djece, odnosno fizičkog kažnjavanja. Prenosimo ga u cijelosti:

– Osjećam profesionalnu i
roditeljsku obvezu napisati nekoliko riječi o metodi ”malo po guzi” u odgoju
djeteta. To činim uz podršku tristo sustručnjakinja i sustručnjaka koji su
većinom i sami roditelji, a koji su po zanimanju odgajatelji predškolske djece,
psiholozi, pedagozi ili sveučilišni profesori, zaposleni u vrtićima, na
fakultetima i znanstvenim institutima diljem Republike Hrvatske. Neovisno o
tome gdje smo zaposleni i koliko imamo godina profesionalnog staža, svi dolje
potpisani dijelimo stav kako za metodu «malo po guzi» u odgoju djece nema
mjesta, što ćemo ukratko obrazložiti.

U
današnje vrijeme odgajati dijete nije nimalo lako. Biti kvalitetan roditelj
možda je i najteži od svih “poslova” kojim se čovjek može baviti. Zato je
današnjim roditeljima, i to više nego ikad ranije, u tome potrebna podrška i
pomoć. Jer, željeti djetetu najbolje i prema njemu postupati u najboljoj
namjeri, često nije dovoljno. U čemu je problem?

Često se
pod odgojem pojednostavljeno misli na discipliniranje djece, koje se onda
uglavnom svodi na različite oblike kažnjavanja. Jer, može se činiti se da je to
najjednostavniji i najučinkovitiji put učenja djeteta prikladnom ponašanju. Na
primjeru nedavno iznesenom u medijima, vidjeli smo kako velik broj roditelja
kao sredstvo odgoja zastupa i koristi udarac djeteta «po guzi». Iako se unazad
nekoliko desetljeća taj broj smanjio, još uvijek oko dvije trećine roditelja u
Republici Hrvatskoj smatra kako je u redu dijete povremeno kazniti udarcem. To
opravdavaju argumentima poput «od laganog udarca po peleni djetetu neće biti
ništa», «i nas su tukli pa smo ispali ok», «ja sam roditelj i imam pravo svoje
dijete odgajati kako hoću» i sličnim. Iako u Republici Hrvatskoj bilo koji
oblik fizičkog kažnjavanja djece nije dozvoljen, smisao ovog našeg obraćanja
nije razmatrati zakonske odredbe niti njihovu opravdanost (koja svakako
postoji). Naprotiv, ovime želimo razjasniti neke znanstveno dokazane činjenice
u vezi odgoja djece te roditeljima ponuditi mogući odgovor na pitanje «što
umjesto batina?». Jer, ne samo da alternative udarcima postoje nego
udarci djeteta u odgoju uopće nisu alternativa niti bi to trebali biti.

Mnogi se
roditelji opravdano brinu hoće li svoje dijete uspjet dobro odgojiti, s obzirom
na brojne izazove vremena u kojemu živimo. S pravom se pitaju: «Što ako djeca
postanu razmažena, neodgojena, nemoguća, delinkventna?!» Uostalom, svakodnevno
u medijima imamo priliku vidjeti primjere takve djece. No, mogli bismo se
pitati i ovo: kada, kako i zašto djeca postaju takvom? Postaju li djeca stvarno
neodgojena i delikventna jer ih se premalo tuklo? Ili takvima postaju upravo
stoga što ih se jest tuklo? Uostalom, rađaju li se djeca «zločesta» pa ih
odgojem treba popraviti ili na svijet dolaze dobra, ali se neka od njih negdje
na putu odrastanja «pokvare»? Ako je točnije ovo potonje, što je tome uzrok? Je li
uzrok barem djelomično u nama, odraslima? Ako jest, ne bismo li, barem u nekim
stvarima, trebali poći od «popravljanja» sebe? Možda je ovo pravi
trenutak za propitivanje i donošenje takve odluke.

Zbog
čega je udaranje djeteta loše?

Kad
roditelji u odgoju djece koriste udarce, to čine rukovođeni idejom da će time
djetetu «postaviti granice» tj. smanjiti učestalost nepoželjnih ponašanja a
povećati učestalost poželjnih. Krenemo li od pretpostavke da se nečijim
ponašanjem može upravljati sustavom nagrada i kazni (što se u psihologiji
naziva operantnim uvjetovanjem), tad valja imati na umu da će kazna (npr.
udarac) biti djelotvorna samo ako se primijeni svaki put kad se nepoželjno
ponašanje pojavi: odmah, a ne s odgodom. Naravno da to u stvarnom životu nije
uvijek moguće, jer roditelji ne mogu u svakom trenutku biti prisutni kako bi
sankcionirali neprikladno ponašanje djeteta. Tako ista ponašanja djeteta
ponekad prođu «kažnjeno» a drugi put „nekažnjeno“, ovisno o tome je li netko od
roditelja u datom trenutku bio u blizini. Dijete tu povezanost brzo može
razumjeti pa nepoželjna ponašanja  izbjegavati samo u prisustvu roditelja.
Hoćemo li time biti zadovoljni? Vjerojatno ne, jer nam je cilj postići upravo suprotno od
toga: samostalno i odgovorno dijete koje se ponaša primjereno (pristojno) i kad
nema roditelja u blizini. I to zato što razumije razloge zbog kojih se
na određeni način treba ponašati a ne iz straha od sankcije.

Postoji
još jedan razlog zbog kojeg kažnjavanje djeteta udarcem nije najbolji izbor
roditelja. Naime, njime se djetetu ne daje smjernica kako se ponašati bolje od
onog što trenutno čini. Sama po sebi, kazna dijete ne uči boljem ponašanju.
Boljem ponašanju ga može učiti roditelj, koji je djetetu jako važan i zbog toga
mu predstavlja snažan model. Nažalost, roditelj je snažan model djetetu i onda kada
ga udara.

Bitno
je istaknuti još nešto: razlika između udarca «samo malo po peleni» i stvarnog
fizičkog zlostavljanja djeteta nije toliko velika koliko se na prvi pogled može
činiti. Jer, pitanje nije samo jačne udarca nego i principa koji u podlozi
udarca stoji. Slično kao što za osobu koja ukrade neki predmet u trgovini
nije najbitnija veličina i cijena ukradenog predmeta: sam čin krađe čini ga
lopovom.  

Naravno,
svaki roditelj (najviše) voli svoje dijete i sve što za dijete čini – čini iz
ljubavi i brige. Upravo iz ljubavi i brige, odlučuje se i na kažnjavanje
udarcem. No, pitajmo se: što dijete zapravo može naučiti od roditelja koji ga
«iz ljubavi» udari?  Iz toga može
naučiti: u redu je tući ljudi koje voliš! U redu je da te ljudi tuku! A upravo
je to podloga za niz obiteljskih drama: muževi koji ljubav prema supruzi
pokazuju udarcima često su u djetinjstvu bili udarani. Razlika je samo u jačini
udaraca – oni su dobili malo “po guzi”, a supruge?!

Uvjetno
rečeno, odgoj temeljen na principu «malo po guzi» ima jednu prednost: rezultat
je vidljiv odmah i on se (najčešće) očituje u trenutačnom prekidu neprikladnog
ponašanja djeteta. Nažalost, odgoj mnogih vrijednih stvari nije vidljiv odmah,
jer “putevi koji vode do najboljih mjesta obično nisu i najkraći putevi”.
U kontekstu odgoja djeteta, dulji put je onaj koji mu pomaže razvijati se u
samostalnu, samosvjesnu, odgovornu i zadovoljnu osobu, koja čini dobre stvari
jer ih razumije i jer u njih vjeruje. To se zove odgoj vrijednosti. A vrijednosti
se uče (stječu) u obiteljskom, vrtićkom i školskom okruženju u kojemu se svi
(odrasli međusobno i s djecom) razumiju i uvažavaju, ponašaju na društveno
prihvatljiv način i vole ljubavlju koja nikog ne boli. Nismo li u stanju
djetetu osigurati takvo okruženje odrastanja, nemojmo barem za to okrivljavati
(i udarati) njega. Jer, dijete u svakom trenutku čini najbolje što zna s
obzirom na to što je (u ranom djetinjstvu uglavnom od nas) imalo priliku
naučiti. A je li to što od nas ima priliku učiti baš ono najbolje?!

Zaključujemo
porukom: odgoj je umijeće koje se uči kao i svako drugo umijeće. Nije pogrešno
pitati, svoje postupke propitivati i kontinuirano učiti, makar i na vlastitim
greškama. Jer, greške su sastavni dio učenja. Ali, pogrešno je griješiti a
pritom na svojim greškama inzistirati, ponavljati ih i neznajući, pogrešne
postupke drugima nuditi kao model.