Nažalost, Hrvatska nema vođu poput Rafe Marqueza

Nakon euforije koju je izazvala visoka pobjeda nad Kamerunom, Hrvatska nogometna reprezentacija doživjela je bolno prizemljenje uvjerljivim porazom od Meksika kojim se 
Vatreni opraštaju od Brazila. 

Još jednom su naši nogometaši zapeli u skupini Svjetskog prvenstva, ali kada sve sagledamo iz realnog kuta, mora se priznati da su Brazil i Meksiko bolje i kvalitetnije ekipe. Meksikanci su to zorno pokazali u ovoj utakmici, ponajviše u kondicijskom segmentu, a pri tom mislim na izdržljivost, brzinu i snagu koje su u današnjem nogometnom trendu najvažniji faktori. Vidjelo se da je Hrvatska na tom polju limitirana. U prvom dijelu smo uspjeli parirati Meksikancima, međutim trošili smo se duplo više od protivnika, a pri tom nismo stvorili stopostotnu priliku. Ogroman utrošak energije na naplatu je došao u nastavku. Meksički igrači su težili brzim napadima i kontranapadima u situacijama kada bi osvojili loptu, a mi nismo imali pravog zadnjeg veznog koji tvori taj prvi blok ispred naših stopera. Modrić i Rakitić jednostavno nisu igrači koji na pravi način mogu odraditi tu ulogu protiv jednog ovakvog protivnika.  

Kovač je odlučio staviti Pranjića na zadnjeg veznog što nije bilo najsretnije rješenje. On je na prvenstvo došao povrijeđen i pokazalo se da nije na potrebnom nivou kojeg iziskuje ovakav stil nogometa kojeg je pokazala ekipa Meksika. Izbornik je odlučio dublje držati Rakitića i Modrića u sustavu 4-2-3-1 zbog čega sam očekivao da bekovi budu podignuti prema gore kako bi naša krila mogla ubojitije prodirati prema suparničkom golu. Ono što me buni je činjenica da nije bilo rotacije Olića i Perišića jer bi na taj način dobili “kontra noge” na krilima, što bi uz naše podignute bekove bio idealan način za napasti meksički 3-5-2 sustav. Zašto? Zato jer je 
izbornik Herrera koncentrirao svoje igrače u sredini terena, posebice na naša dva zadnja vezna, zbog čega je bilo više prostora po bokovima. Mi to nismo znali iskoristiti, a mogli smo, što se vidjelo kada je ušao Rebić koji je s kontra nogom na lijevom krilu odmah napravio pomutnju u meksičkim redovima.  

Dalo bi se polemizirati i o načinu na koji je izbornik koristio Ratkića. Jasno je da njemu puno više odgovara pozicija bliže suparničkom golu, ali moramo uzeti u obzir da se nešto pita i protivnika. Općenito imam nekakvo svoje mišljenje o svemu tome, ali kada slušam neke druge komentatore, često se pitam razumijem li ja uopće nogomet i gledamo li iste utakmice.

Što se tiče obrane, već sam u zadnjem osvrtu rekao da naši igrači iz zadnje linije moraju biti puno čvršći i agresivniji ako želimo pobijediti Meksiko. Ipak, obrana se još jednom pokazala nesigurnom, posebice u situacijama kada bi suparnički igrači dolazili pred naša vrata brojčano izjednačeni s našim braničima. Bilo je za očekivati da ćemo u tim prodorima imati velikih problema s brzim igračima Meksika, pogotovo kada nemaš pravog zadnjeg veznog.

Želim istaknuti dvije činjenice zbog kojih Hrvatska putuje kući nakon samo tri odigrane utakmice u skupini. Kada pogledamo situaciju kod Meksika, vidimo da je njihov najbolji pojedinac vratar, čime se mi ne možemo pohvaliti. Druga stvar je što oni imaju Rafu Marqueza, čovjeka koji se postavlja kao pravi vođa na terenu, a mi takvog igrača nemamo. Marquez je taj koji može i zna potegnuti u ključnom trenutku i to je ono što cijeloj ekipi daje dodatnu sigurnost. Nažalost, u našoj reprezentaciji se nitko nije uspio prometnuti u pravog lidera.   

Nakon svega, treba pustiti igrače da se smire, a zatim slijedi jedan prirodni ciklus u kojem će vjerojatno doći do smjene generacija. Neki igrači će se oprostiti od reprezentativnog dresa i treba im se zahvaliti na svemu što su napravili i što su bili oslonac izabrane vrste svih ovih godina. 

Kada pričamo o izborniku Kovaču, mislim da je on bez obzira na ovaj rezultat, donio jedno osvježenje. Došao je u teškom trenutku, bez velikog iskustva, nakon brojnih problema reprezentacije u kvalifikacijama i u jednoj sumornoj atmosferi koja je zahvatila cijeli hrvatski nogomet. Pozitivnim stavom i moralnim vrijednostima je uspio donijeti određeni pomak, a možda bi ostvario i bolji rezultat da nije imao pehove koji su ga pratili na putu za Brazil.