Doktorica je došla do moje majke i rekla: Možete ga vidjeti u 17 sati na par minuta od danas pa unaprijed. U 17 sati mama je otišla u sobu za novorođenčad koja su bila u inkubatoru. To je bio prvi susret mene i moje majke. Majka je rekla da je bila sretna, a i tužna jer me nije mogla dotaknuti nego samo gledati kroz staklo zbog teškog stanja u kojem sam se nalazio, ali bila je sretna jer sam bio živ.
Što se tiče nje nakon devet dana ona je mogla napustiti bolnicu, no nije htjela, odlučila je ostati do kraja sa mnom u bolnici, i izaći kada puste i mene. Svaki dan me imala pravo vidjeti na pet minuta kroz staklo. Ležao sam u inkubatoru preplanule lijepe boje. Mama kaže da sam uvijek spavao kao “mali medo“. Nakon 12 dana mama me dolazi vidjeti i primjećuje na mom desnom oku modricu i veliku oteklinu. Odmah je otišla kod doktorice, pitajući se što se događa s desnim okom mog sina? Odgovor je bio upalni proces, ali oko je bilo plavo i natečeno, za nju to nije bila nikakva upala.
Majka je posumnjala na nekakav udarac kao što je rekla doktorici, koja nije htjela saslušati majku do kraja ali, kasnije se ispostavilo da sam najvjerojatnije sestri ispao iz ruke za vrijeme tuširanja i udario okom o rub špine jer su neke majke imale priliku vidjeti njihovu nespretnost na svoje oči.
Nije se moglo ništa konkretno učiniti glede toga jer su tada one lukavo prikrivale svoje propuste i jer tada još nisu bili toliko strogi zakoni, zapravo sama uprava bolnice tad nije previše marila za takve propuste.
Sve to vrijeme boravka u bolnici, moja majka je gledala djecu koja su umirala, djecu koju su donosili majkama na prsa dok su sestre od brzine i nepažnje dječjom glavicom udarale o rub bolničkih vrata. Bilo je tu i majki koje su zbog bahatog ponašanja pojedinih medicinskih sestara i osoblja završavala na psihijatrijskom liječenju.
Ja sam napredovao na težini svaki treći, četvrti dan po 50 grama, pa bih izgubio, onda drugi dan dobio na težini i tako bi to išlo u krug. Rečeno je da mogu izaći iz bolnice tek kad budem imao 2 i pol kilograma. Moja majka je također imala knjigu u kojoj je opisivala svaki moj napredak i cijeli boravak u bolnici. Vrijeme je prolazilo i bilo je upitno i dalje što će biti sa mnom.
Nitko nije znao reći ništa konkretno osim toga da se dogodilo krvarenje u mozgu. To krvarenje u mozgu je bilo pod upitnikom jer se ništa u tom trenutku nije moglo stopostotno potvrditi. Trebalo je čekati, kao što sam već napomenuo da se malo razvijem kako bi se moglo vidjeti stvarno oštećenje na mozgu, ako naravno preživim dotada. Preostalo je dakle samo čekati, što je mojima najteže padalo.
Nakon 15 dana boravka u bolnici moj otac je došao do majke u bolnicu i rekao joj da odlazi na brod u Francusku jer je dobio ponudu za posao. Iako je ona bila protiv toga da ide njegova obitelj je od njega zahtijevala da ipak ode. On je naposljetku odlučio otići jer se bojao da ako sad ne prihvati taj posao, da neće tako lako dobiti novu ponudu. To je jako teško palo mojoj majci, ali je naposljetku prihvatila njegovu odluku. Sutradan se otac došao pozdraviti s majkom prije odlaska na put. Oboje su bili u jako teškom psihičkom stanju i teško im je palo razdvajanje posebno u ovom trenutku.
Otići u nepoznato sam, sa saznanjem da ti sinu visi život o koncu sigurno nije lako ali mislim da je još teže bilo ostati u bolnici sa sinom koji se bori za život gledajući kroz prozor bolničkog WC- a u autobus koji odlazi sa autobusnog kolodvora skupa sa tvojim suprugom u daleki svijet.
Ostali smo sami nas dvoje. Nismo znali što nam nose idući sati, a kamoli dani…