Koliko god djelovalo lako uz pretpostavku da si sam sebi najveća inspiracija, u ovom trenutku shvaćam da to i nije tako. Nije problem u inspiraciji nego u tome kako zapravo započeti ovu priču u kojoj sam glavni akter baš ja. Imam osjećaj da što god napišem može izazvati krivu reakciju. Zato prije nego krenem otvarati poglavlje po poglavlje svog života želim istaknuti sljedeće: Ne pišem ovo da bih izazvao sažaljenje ili podizanje spomenika, hvalospjeve…
Naprotiv, želim samo da pomoću mog teksta shvatite da su sve prepreke u životu savladive, neke prije neke kasnije. Problem je samo što mi većinom ili neki od nas nemaju strpljenja pa idu glavom kroza zid i prekasno shvate da nedužnima zapravo nanose najveću bol svojom tvrdoglavošću da nešto mora biti sad i odmah. Vrijeme i upornost jedino mogu dati rezultate, a sve drugo samo dodatno udaljiti od cilja.
Da krenem lagano s onim zbog čega ovo i pišem..
Rodio sam se u ožujku prije skoro 30 godina. Te noći moja majka je kako kaže osjetila najveće bolove u svom životu. Bilo je oko 1 sat ujutro i nju je probudila jaka bol. Kada je shvatila da jako krvari odmah se uputila prema zadarskom rodilištu. Mama i dan danas zna reći da je taj put do bolnice trajao kao čitava vječnost. Tata je vozio sporije jer je ona kako kaže imala osjećaj da će ako prođu preko malo veće udubine na cesti doslovno „sve iz nje ispasti“.
Da napomenem bila je 7 i po mjeseci trudna u tom trenutku. U bolnicu stiže oko 1:30 sati, pomalo zbunjena. Tada su je dežurni doktori, umjesto da je odmah odvedu na carski rez, što je bilo logično, s obzirom na situaciju u kakvoj je bila, smjestili u tada „ umiruću sobu“ i ostavili ju do negdje 6 sati ujutro da se muči s bolovima i krvarenjem dok su oni, kako su rekli otišli malo odspavati.
To njihovo „ spavanje“ kasnije će me obilježit za čitav život
Kad su dežurne sestre vidjele da krvarenje ne staje otišle su po doktora. Kada je doktor vidio situaciju odmah je rekao da se ide spašavati majku, a da sam ja vjerojatno već izgubljen. Odveli su je u konačnici na carski rez. Ispred moje obitelji, majke i mene koji sam već na neki način bio „otpisan“ uslijedili su sati, a kasnije će se uspostaviti i dani neizvjesnosti.
U operacijskoj sali priča majka za vrijeme operacije doživjela je bolove kao nikada u životu. Kaže da je čula negdje u daljini moj prodoran plač, a isto tako napominje da se budila pri kraju operacije iz anastezije te da je posljednja dva šava na njenom trbuhu osjetila „kako šivaju“ što ističe da je nešto izrazito strašno. Naposljetku, saznala je razlog sve toga: Doktori su rekli da se to sve dogodilo zato što joj nisu smjeli dati jaku anasteziju jer je izgubila previše krvi i u slučaju da su joj dali dozu koju su trebali vjerojatno se više ne bi probudila. Tu informaciju naravno nije saznala odmah nego tek nakon nekog vremena. Doktori, a kasnije i medicinske sestre sve svoje propuste u mom slučaju pokušali su zatajiti.
Nakon poroda majka je lagano dolazila k sebi, a ja sam nakon teškog poroda završio u inkubatoru težak 2 kilograma i 200 grama, što je bila i relativno dobra težina za dijete rođeno od 7 mjeseci i jednog tjedna.
Sama činjenica da sam preživjeo bila je iznenađenje, ali tu tek započinje prava borba za moj život.
Do majke su dolazile razne informacije, od toga da neću preživjeti noć, do toga da ću imati nekakvo oštećenje, ali se neće znati kakvo do nekih 2- 2 i po godine mog razvoja. U početku se mami skrivalo dosta s obzirom da je bila u šoku od svega.
A onda je do nje do nje došao doktor. Onaj isti, onaj koji je izvršio carski rez i rekao: Bori se, ali ne znam dokada i što će biti s njim i slegao ramenima.
Kasnije je do mame stigao i moj otac koji rekao da ja nisam dobro i da ću umrijeti. Bio je sav u šoku i zbunjen.
Moja majka mu je na to samo uzvratila: On će živjeti!
I ostali članovi obitelji uglavnom su do majke dolazili s informacijama da sam u jako teškom stanju i da ne vjeruju da ću dugo izdržati. Mami je bilo jako teško, ali vjerovala je u čuda i u nijednom trenutku nije sumnjala u to da neću preživjeti.
Treći dan od poroda do majke je došla doktorica, tadašnja dječja neonatalna pedijatrica i prva koja je postavila dijagnozu. Rekla je da sam u porodu ostao bez kisika i da imam krvarenje u mozgu. Zbog toga je stanje bilo jako teško. Rekla je da ako preživim, posljedice neće biti vidljive sve dok se ne razvijem.
Tada se moji roditelji zakljinu Sv. Anti Padovanskom i mole za moje zdravlje i odlučuju da će mi ime biti Antonio..