“Moj govor bio je teološki, a ne proklinjanje i želja nečije patnje ili smrti”

Nakon što su njegove riječi iz Sinja, na kraju misnog slavlja za Veliku Gospu, podigle golemu prašinu u javnosti, razgovarali smo s gvardijanom i upraviteljem Svetišta Gospe Sinjske fra Marinkom Vukmanom.

-Potpuno razumijem novinare kojima je časna profesija da izvještavaju sa važnih događaja pa u tom smislu poštujući novinarsku profesiju u duhu fratarske i kršćanske otvorenosti odgovaram. Žalim da to nisam i mogao učinio i ranije jer sam bio zauzet brojnim pastoralnim obvezama, rekao je fra Marinko Vukman za Vjerujem.hr.

Fra Marinko, sve gori nakon Vašeg govora na kraju mise na Veliku Gospu – kako ste kao svećenik mogli kazati ikome neka pati i neka umre u toj patnji?

– Taj govor održao sam na kraju središnjeg euharistijskog slavlja na svetkovinu Velike Gospe u Sinju. Bio je to zahvalni govor u teološkom smislu, jer sam i sam teolog, i zato je moj govor bio oblikovan u tom duhu – obraćen svima, pred desecima tisuća okupljenih vjernika, ali i pred onima koji su slavlje pratili uživo putem televizije, radija i društvenih mreža.

Nikada nije bila moja nakana povrijediti bilo koga, nego snažno podsjetiti na ono što Sveto pismo jasno govori. Prorok Ezekiel svjedoči: ‘Ako se bezbožnik ne obrati, umrijet će u svom grijehu’ (Ez 33,9). I Isus sam kaže: ‘Ako ne povjerujete da Ja jesam, umrijet ćete u svojim grijesima’ (Iv 8,24). Dakle, nije riječ o proklinjanju niti o želji da ikome bude zlo, nego o ozbiljnoj istini vjere – da zatvorenost Bogu i ustrajavanje u grijehu vodi u propast.

Ako je netko moje riječi shvatio drukčije, kao osobni napad ili prokletstvo, onda nije uhvatio njihovu pravu nakanu. Ja sam u svom stilu želio naglasiti ozbiljnost obraćenja, a ne poželjeti ikome patnju ili smrt.

Je li takva izjava uopće kršćanska?

– Da, moja izjava jest kršćanska – i to u svojoj srži. Kršćanska vjera nikada ne uljepšava istinu niti skriva ozbiljnost posljedica grijeha i odbacivanja Boga. Isus Krist nije govorio samo o ljubavi i milosrđu, nego i o sudu, obraćenju i posljedicama života bez Boga. Kršćanska istina promatra stvarnost Boga i stvarnost čovjeka: Bog je ljubav, ali i pravedan, a čovjek je stvoren u slobodi i pozvan da slobodno odgovori na Božju ljubav.

Moje riječi nisu bile izraz osude, nego teološka opomena utemeljena na Svetom pismu. Kršćanska je ljubav upravo u tome da čovjeka upozorimo kada ide putem koji vodi u propast. Šutnja bi bila neodgovorna. Reći istinu, pa i onda kada ona zvuči teško, jest kršćanski čin.

Udarili ste nemilo i po Daliji Orešković. Je li svetkovina Velike Gospe prigoda za takav obračun?

-Ne radi se ni o kakvom osobnom obračunu. Upotrijebio sam izjavu gospođe Dalije Orešković, javne osobe, kao primjer u stilski obilježenom govoru, ne ulazeći u njezine osobne kvalitete. Ono što je izjavila u javnom prostoru podložno je teološkom razmišljanju i, u skladu s demokracijom, javnoj kritici. Isto tako, kao što bilo tko ima pravo komentirati javne izjave javnih osoba, i ja imam pravo to učiniti, u duhu teologije, Svetog pisma i ljubavi prema ljudima.

Svetkovina Velike Gospe i moj govor bili su usmjereni na promišljanje o životu, vjeri i odgovornosti pred Bogom, a ne na osobne napade ili sukobe. Nikada nisam napadao niti ulazio u sukobe, jer je to strano mojoj osobnosti i mom svećeničkom pozivu.

Očito ste bili iziritirani. Hoćete li pružiti ruku pomirenja onima koje su povrijedile vaše riječi?

– Želim jasno reći da nije bilo izritiranosti u mom govoru – to je izraz koji je prejak. Moj govor na kraju središnjeg euharistijskog slavlja bio je stilski obilježen i usmjeren na razmišljanje o životu i vjeri. Poznat sam po suradnji s ljudima iz raznih društvenih sredina, otvorenosti prema svakom čovjeku i uistinu nemam nikakve zadrške. Uvijek ću pružiti ruku, bilo kome, bilo kada. Ured gvardijana Franjevačkog samostana u Sinju otvoren je za svakoga dok god sam ja na toj službi – ne samo za ljude iz Sinja i Cetinskog kraja, već i za gospođu Daliju Orešković, za sve novinare s kojima sam uvijek imao dobru suradnju i za sve ljude dobre volje.

Je li itko iz crkvene hijerarhije reagirao na sve što se dogodilo, formalno ili neformalno?

-Središnjim euharistijskim slavljem na Trgu dr. Franje Tuđmana, na kojem sam održao zahvalni govor, predsjedao je splitsko-makarski nadbiskup metropolit mons. Zdenko Križić, a koncelebriralo je nekoliko svećenika, među kojima i provincijal Franjevačke provincije Presvetog Otkupitelja fra Siniša Balajić. Najbolji odgovor na moj zahvalni govor bio je svečani blagoslov oca nadbiskupa cijelom narodu, kao i veliki pljesak ljudi koji su moj govor razumjeli, stotine i tisuće poruka i čestitki koje sam primio. Jer sam govorio onako kako i obično govorim u Bazilici Čudotvorne Gospe Sinjske, na teološki način, u otvorenosti istini i ljubavi prema svakom čovjeku. Jedina reakcija koju sam dobio bila je da mnogi naslovi u novinama, na portalima, (a neki naslovi i informacije u novinama i portalima su zaista krivi kao npr. da sam predvodio misno slavlje, da sam održao propovijed što je neistina…) i druge reakcije zapravo ne odgovaraju sadržaju izrečenog govora i promašuju smisao svega što sam rekao u zahvalnom govoru.