Josipović: Prosvjed u Savskoj 66 je “ulični pučizam”

Bivši predsjednik Republike Ivo
Josipović u tekstu na portalu “Autograf” napao je branitelje
prosvjednike u Savskoj 66 zbog načina na koji zazivaju smjenu vlasti
ocjenjujući kako je riječ o “uličnom pučizmu” na koji “šatoraši” nemaju
pravo, te da im je glavni cilj stvaranje tenzija, dok su problemi
branitelja samo povod za prosvjed “s duboko političkom, stranačkom
platformom”.

“Zazivanje smjene vlasti na ulici, što riječju,
što mišlju, što djelom, prešlo je granicu koju demokratsko društvo može i
smije tolerirati. Ne zato što šatoraši protestiraju protiv Vlade, već
zato što to čine na način koji je pljuvanje u lice pravnoj i
demokratskoj državi, svemu onome za što su se prije dvadeset i više
godina borili. Na to, bez obzira na svoju borbu i žrtvu, nemaju pravo”,
piše Josipović.

Kritičan je i prema Vladi ocjenjujući da o njenoj efikasnosti
“ponajbolje govori vrijeme koje je bilo potrebno da nadležne državne
institucije kao otkriju organizatore neprijavljenog i nelegalnog
okupljanja i da protiv njih pokrenu prekršajni postupak”.

“Svakome tko je želio prepoznati tko su kolovođe nelegalnog
šatorovanja bilo je za to dovoljno pogledati tek prvo TV izvješće o
čardaku podignutom nelegalno, na javnom prostoru, uz korištenje struje i
druge infrastrukture državne vlasti koju žele srušiti. I, kao što jedan
od brojnih kritičara postupanja vlasti prema šatoraškoj
kvazidemokraciji ističe, zaista se ne zna tko je pravi, ne samo
nominalni šef policije”, navodi Josipović.

Objašnjava i da je kao predsjednik Republike došao posjetiti
okupljene u šatoru u Savskoj 66, jer je, kaže, otvorena srca bio spreman
pomoći da se kroz institucije riješe problemi kojih ima.

“Ali, brzo se vidjelo da su problemi branitelja samo povod za
prosvjede s duboko političkom, stranačkom platformom. Da nisam bio tamo,
uvijek bih se pitao jesam li učinio sve što je bilo moguće da se opasne
tenzije u društvu smire. Međutim, jasno je, stvaranje tenzija zapravo
je glavni cilj šatoraša. Mržnja prema političkim oponentima se maskirala
u domoljublje i zaštitu braniteljskih prava, ulični pučizam se ogrnuo
plaštom navodno demokratskog prosvjeda”, ocjenjuje Josipović.

Drži i da je državna vlast “navukla krinku nevine u ludnici, a
hrabri ljudi željni normalnog građanskog života koji se nisu bojali
šatorašima reći što ih ide” njenom reakcijom i sami “dobili
masku-etiketu kao da su oni šatoraši koji ruše demokratski poredak”.

Analizira i tko će profitirati od “šatorskog maskembala” te kaže
kako će, ako dođe do pada Vlade nakon demokratskih izbora to biti “tek
jedna u nizu smjena vlasti”.

“Ali, ako Vlada padne u nedemokratskim okolnostima, uz manju ili
veću pomoć šatoraša, za hrvatsku državu i društvo doći će dani gnjeva,
‘Dies Irae’, dramatični poput onih Mozartovih iz ‘Requiema’. Hrvatska će
se od toga oporavljati desetljeće, možda i više”, ocjenjuje.

Ali, dodaje Josipović, moguć je i drugi scenarij. “Možda baš
šatoraši, koji mnoge plaše svojom agresivnošću i nedemokratičnošću,
motiviraju birače da svoj glas daju sada vladajućima. Ne zato što Vladu
smatraju uspješnom, nego zbog straha od šator-demokracije. Možda
sadašnjoj garnituri šatoraši, kevine jame, lustracije i povijesni
obračuni donesu podršku i onih koji mandat Vlade nikada ne bi honorirali
svojim glasom da nije straha”.

Tada će, ocjenjuje Josipović, “Milanović i njegovi morati promijeniti tempo” i “poletjeti odlučno i brzo”.