EKSKLUZIVNO Jadranka Kosor: Gospođa Grabar-Kitarović dolazila je u šator kada joj je to trebalo

S Jadranskom Kosor razgovarali smo u zagrebačkim Ravnicama.

Gospođo
Kosor, bližimo se kraju lipnja. Plaže su pune, a čini se da je Sabor za vrijeme
održavanja sjednica gotovo prazan?

– Sabor bi trebao biti središte političkog života, no u
stvarnosti to nije. Ne čudi stoga da u ispitivanju javnog mnijenja Sabor dobiva
najslabije ocjene. U Saboru nema dovoljno parlamentarnog rada ni parlamentarne
“borbe”. Što možemo očekivati kada šefa oporbe nema nikada u Saboru.
Možete li zamisliti da u engleskom Parlamentu nema šefa oporbe? U parlamentu se
vode političke bitke, predlažu rješenja, razmjenjuju iskustva, “bori”
protiv političkih protivnika, ali samo argumentima, idejama, konstruktivnim
prijedlozima. Toga u Hrvatskom parlamentu zapravo, nema.

Je li
normalno da porezni obveznici plaćaju saborske zastupnike, a da se neki od njih
gotovo ne pojavljuju na sjednicama?

 – Nije normalno. To
je tako jer Ustav i zakon to omogućuju. Nema sumnje da bi to pitanje trebalo regulirati
i uvesti nova pravila. Zastupnički mandat je neobvezujući, pa je moguće da netko
bude izabran, ali da ne dolazi na posao. Nevjerojatno je da netko tko želi biti
predsjednik Vlade, ne dolazi u Sabor, na svoje radno mjesto gdje prima plaću.

Iskusni
ste parlamentarac. Može li saborska oporba zaista nešto promijeniti?

– Nije bitno da se u nekom trenutku ne mogu
izglasati određeni zakoni, bitno je da oporba može mijenjati ozračje i “klimu”,
buditi nadu ljudima. To se potiče tako da se nude rješenja. Nije dovoljno samo
kritizirati i vrijeđati vladajuće, potrebno je nuditi ideje i rješenja i u
konačnici se pokazati drugačijima. Ljudi onda vide da ima nade, da će doći neka
nova obrazovana, radišna, sposobna, pristojna “garnitura”. Ona koja ne vrijeđa,
koja zna slušati druge, raditi za opće dobro.

Koliko
ste dugo u politici?

–  Punih 20 godina sam u visokoj politici. Već
1995. postala sam potpredsjednica Sabora, pa ministrica, pa potpredsjednica
Vlade, pa predsjednica Vlade, stranke. Sadašnje razdoblje političkog života u
Hrvatskoj po mom mišljenju nije dobro. Ne da se vraćamo u prošlost, nego kao da
neki način propadamo. Mnogi političari na sceni svjesno utječu na jačanje
netolerancije, podjela i isključivosti.

Kako
je bilo surađivati s prvim predsjednikom RH, Franjom Tuđmanom?

–  Moja iskustva su dobra. Bilo je to doba
polupredsjedničkog sustava u Hrvatskoj, predsjednik je de facto bio na čelu
izvršne vlasti. Bila sam članica predsjedništva HDZ-a, potpredsjednica Sabora i
moje iskustvo je pozitivno. To znači da je znao slušati druge, imao razumijevanja
i  žao mi je što je percepcija u javnosti
o njemu, katkada, drugačija. Mnoge njegove odluke su bile ispravne; pomirba,
odluka da se ne ide u lustraciju, odluka da se štite manjinska prava, odluka o
mirnoj reintegraciji Podunavlja, odluka o aboliciji. Danas čujemo da je to bila
“naivna politika”. Često poslušam njegov govor iz Vukovara, kada smo došli
“Vlakom mira”. Tada je rekao da pobjednik koji ne prašta sije sjeme novog zla.

Je
li tadašnji predsjednik bio upoznat s pljačkom koja se dogodila tijekom
privatizacije ’90-ih?

– Sigurna sam da Franjo Tuđman ni u kom slučaju ne
bi podržao ono što se dogodilo. Bio je zaokupiran obranom zemlje, ogromnim problemima,
žrtvama rata i to su koristili mnogi, pa i njemu bliski suradnici.

U
drugom dijelu ’90-ih Hrvatska je bila međunarodno izolirana zemlja. Zašto se to
dogodilo?

–  Zato jer se nije radilo na tome da se
međunarodnoj zajednici prikaže stvarno stanje u zemlji koja je bila žrtva
agresije. Npr.  sve dokumente o ljudskim
pravima predsjednik je osobno potpisao do 1996. To se nije oživotvorilo na
pravi način. Ono što se dogodilo u ratu u Hrvatskoj za vrijeme okupacije nije
se dovoljno internacionaliziralo. Međunarodna javnost nije bila, primjerice,
dovoljno upoznata s događanjima u Vukovaru i na Ovčari. Mnogi su u inozemstvu
na zbivanja u Hrvatskoj gledali kao na građanski rat, a ne kao na agresiju.

2000.
godine u Hrvatskoj ljevica prvi put dolazi na vlast. Kakvo mišljenje imate o
tadašnjem premijeru, Ivici Račanu?

– Dobro mišljenje o njemu kao
osobi. Uvijek je imao “otvorena vrata”. Na pripadnike druge političke opcije
nije gledao kao na neprijatelje. Tada sam bila oporbena zastupnica i pamtim
kada sam ga zamolila pomoć oko jedne investicije u kraju iz kojeg potječem, i
pokazao je punu susretljivost. U mnogim situacijama, međutim pokazao je čudnu
neodlučnost.

Vlado
Gotovac?

– U jednom smo vremenu bili kolege u Saboru.  Često bi me pozivao na kavu u Saboru pa smo razmatrali
mnoge aktualne događaje. No, sjećam ga se još kada sam kao vrlo mlada počela
raditi na radiju kao novinarka. Bile su to rane 
’70-e i tada je on netom izašao iz zatvora. Vlado Gotovac uvijek je na
mene ostavljao pozitivan dojam, ne samo zato što je bio pjesnik i
intelektualac, već i simbol borbe za Hrvatske. Kada bi u to vrijeme dolazio po
suprugu na radio, ljudi su na ulici bježali od njega na drugu stranu jer nisu
htjeli da ih netko vidi s njim. Često se sjetim toga danas jer je  politika takva da kada nekoga obilježe, svi se
razbježe. Poslije su mnogi od tih koji su bježali od Gotovca, ’90-ih “trčali”
mu u susret.

Nakon
Račanove vlade, HDZ se vraća na vlast na čelu s Ivom Sanaderom. Vi mu postajete
bliska suradnica. Kakvu viziju Hrvatske ste imali u tom trenutku?

– Bila sam fokusirana na 2 preostala glavna
Tuđmanova cilja, ulazak u NATO i EU. Bila sam potpuno koncentrirana na ta dva
cilja. Oba ta događaja većina je hrvatskih građana dugo čekala, jer su izravno
odlučivala o budućnosti Hrvatske.

Znate
li zašto je Ivo Sanader podnio ostavku na mjesto premijera?

–  Ne. Pravi razlog ne znam.

Sabor Vas je na prijedlog Ive Sanadera imenovao predsjednicom Hrvatske vlade. Ipak,
ni to nije moglo spriječiti da vas 2013. Visoki sud časti HDZ-a izbaci iz
stranke. Kako ste to doživjeli?

– Za mene je to zatvorena knjiga. Novinari me to
često pitaju, no ja sve teže o tome govorim. Za mene je to bilo izrazito bolno razdoblje.
Nikad se u potpunosti neću oporaviti, jer sam mnoge svoje stranačke suradnike
smatrala prijateljima. Nisam vjerovala da u politici ne može biti prijatelja. S
nekim sam ljudima u politici provodila više vremena nego sa vlastitim sinom.
Neki od tih ljudi su dan i noć bili u kontaktu sa mnom i nikada mi nisu ukazali
da je nešto što radim krivo. U kratkom roku isti ti ljudi u potpunosti su mi
okrenuli leđa, tražili da me se izbaci iz stranke. Inače, jako se vežem na
ljude, to je jedna od mojih mana. Primjerice, 2011. godine HVIDRA na državnoj
razini me je proglasila počasnom predsjednicom. Već 2012. me više nigdje nisu
zvali. Također, u nekim gradovima sam proglašena počasnom građankom. U Kninu se
to dogodilo 2011. godine, no od tada kao da ne postojim. Očito je da su se ta
imenovanja radila prije izbora i sastavljanja lista.

Nezavisna
ste saborska zastupnica više od 3 godine. Aktivni ste u političkom životu, a s
obzirom da nam se bliže parlamentarni izbori mislite li na izbore samostalno,
planirate li osnivanje vlastite stranke ili možda priključenje nekoj
postojećoj?

–  Priključenje ne dolazi u obzir. A u politici
želim ostati.

Kako
ocjenjujete mandat Zorana Milanovića i njegove Vlade?

– Kad je Milanović održao svoj prvi govor u
Saboru kao predsjednik Vlade,  bila sam
ugodno iznenađena. Premijer je tada bio staložen, miran. Održao je državnički
govor sa stavom mladog europskog političara i tada sam bila sigurna da će u
prvih pola godine provesti odluke poput smanjivanja mase plaća u državnim
službama, broja zaposlenih u javnim poduzećima, davanje autocesta u koncesije.
Početnička odlučnost ubrzo se pretvorila u neodlučnost i lutanja. Bilo bi dobro
kad bi Vlada u ostatku mandata ostvarila neke od na početku zacrtanih ciljeva.
To je  hrvatska Vlada, kakva god jest,
nije nenarodna, nije izdajnička i nije jugoslavenska, ali je to Vlada koja nema
snagu, čvrstinu, a ponekad i cilj.

Ako
je, kako kažete, ova Vlada neodlučna, mislite li da bi moguća Vlada Tomislava
Karamarka pokazala željenu odlučnost?

– Ne. Do izbora je ostalo još određeno vrijeme, a
rezultati izbora znat će se tek kada se prebroje svi listići. Nitko u ovome
trenutku ne može reći da je pobijedio.

Vezani
ste uz braniteljsku populaciju još od početka Domovinskog rata. Kako tumačite
prosvjed ratnih veterana u Savskoj ulici u Zagrebu?

– Poznajem sve te ljude. Što se tiče njihovog
glavnog zahtjeva, smjene ministra Matića i njegovih suradnika,  to je, naravno, nemoguć zahtjev. Nijedan
predsjednik Vlade ne bi dopustio da mu netko drugi smjenjuje ministre i oni to
znaju. Zakon o braniteljima, koji je pisan još u “moje” vrijeme, se provodi.
Vlada, međutim, nije imala dovoljno takta. Milanović je u početku pogrešno
smatrao da će se prosvjed sam po sebi ugasiti. Trebao ih je već drugi dan
pozvati i reći da će razgovarati toliko dugo dok ne podvuku crtu i ne odu kući.
Naravno da ima političara koji zbog šatora beru političku korist. Poznajem i cijenim
mnoge ljude iz šatora i ne bih željela da se jednog dana silno razočaraju.
Gospođa Grabar Kitarović je dolazila u šator kada joj je to trebalo i ta velika
potpora utkana je u činjenicu da je ona danas na Pantovčaku. Braniteljima je
rekla da će se svakoga dana sastajati s njima dok se ne riješi njihov problem.
Nakon toga ih više nije vidjela. Ona je i u to predizborno vrijeme znala da ne
može riješiti nijedan njihov problem. Zašto? Jer ne može smijeniti ministra i
ne može utjecati na zakone. Za branitelje bi ta obmana trebala biti poučna.

Prva
ste žena koja je u samostalnoj Hrvatskoj obnašala funkciju predsjednice Vlade.
Je li to bio težak “teret” za Vas i žalite li što ste obnašali tu funkciju?

– Ni govora. Ne žalim niti sekunde za tim
vremenom. Ta se prilika ukazuje rijetkima. Bila sam svjesna položaja i odgovornosti,
stoga sam radila i po 16 sati dnevno. Žalim jedino da nisam imala puni mandat
jer sam sigurna da bi danas bilo drugačije u Hrvatskoj. Mi smo pri kraju
mandata imali rast gospodarstva u dva kvartala od 0,7-0,8 posto. Bilo je to iznimno
stresno razdoblje za mene jer su  se redali  “Facebook” prosvjedi ili presude generalima u
Haagu, uhićen je Purda, uhićen Marić, počele su istrage protiv Sanadera i
brojnih dužnosnika, a da ne spominjem pad gospodarstva od 9 posto u 2009.
godini.

Jeste
li ikada primijetili da Vas je netko podcjenjivao jer ste žensko na najvišoj
političkoj funkciji u zemlji?

– Od strane kolega u politici nije bilo vidljivog
podcjenjivanja. Njega je zato bilo u nekim medijima. “Jaca ovo”, “Jaca ono”… Ali,
vidite, danas nijednu ženu iz politike ne fotografiraju kada odlazi na šišanje.
Jednom sam otišla na šišanje u svoj frizerski salon, fotografi jednog medija su
me snimili teleobjektivom, i to je onda izašlo na naslovnici i izlazilo je u
nastavcima. Naslov je bio “Dok narod kopa po kontejnerima, Jaca stoji uz
ogledalo i pita se ‘Ogledalce, tko je najljepši u Hrvatskoj?”. 

U
Vašem mandatu brzo je postignut dogovor sa Slovenijom. Sanader to nije uspijevao
godinama prije Vas?

– Korektni odnosi s tadašnjim slovenskim
premijerom Pahorom pomogli su da se uopće pregovori pokrenu.  Odnosi su godinama bili loši. Slovenija je u
tom trenutku bila članica EU, a mi još u postupku pregovora. Slovenija nam je
potpuno nepravedno blokirala 14 od 35 poglavlja.

Lako
je dokazati da su se odnosi Hrvatske i Slovenije s obje strane često koristili
kao motivacija birača u predizborno vrijeme. Je li dopustivo da bilo koja
politička opcija stavlja stranačke interese ispred interesa države?

– Ne, ne i ne! Svi će se političari u to kleti,
ali malo ih je koji to uistinu žive. Interes države mora biti iznad interesa
stranke u svakome trenutku. Nama je doslovno potrebna Vlada koja je spremna
izgubiti izbore. To znači da bude spremna po dolasku na vlast poduzeti takve
mjere i promjene da će biti važno za budućnost države sljedećih 50 godina. Malo
je ljudi u politici koji misle što će biti za 2, 5 ili 10 godina. Što će biti
za 50 ne razmišlja nitko. Netko će reći zašto narod bira takve političare, ali
tu ne bih krivila narod. Političari moraju sami razvijati svijest o svojoj
odgovornosti za zemlju i narod. Moramo pomicati nove standarde u politici.
Danas, i ne samo danas, često se postavlja pitanje tko je domoljub, tko ne, tko
je i kakav Hrvat. Ispada da su domoljubi samo oni koji se “klanjaju”, a svi
ostali nisu. Paradigma domoljublja trebala bi biti da pošteno radiš, da plaćaš
porez, da poštuješ i cijeniš druge, da živiš svoj život tako da gledaš u
budućnost. To je paradigma domoljublja, a ne pitanje “gdje si bio ’91.” ili
“’41.”. Jako je puno ljudi koji se busaju u svoja domoljubna prsa, a teško bi
odgovorili na pitanja “gdje su bili ’91. ili ’95.-e”.

Iza
vas je jako puno novinarskih nagrada. Vuče li vas želja da se jednom ponovno
počnete baviti novinarstvom?

– Ne.  Iako
novinarka iz mene nikada nije izašla. To je strast koja vas nikada ne napusti.
Kao novinar sam radila strastveno, kao političar radim strastveno, a takva sam
i kad kuham! Uz sva razočarenja, još uvijek imam volje baviti se politikom.
Možda se tu radi i o nekoj vrsti mazohizma (smijeh).

Koliko
je u Hrvatskoj prisutna intervencija politike u medije i postoje li u Hrvatskoj
neovisni mediji?

– Bojim se da je slobodnih medija u Hrvatskoj sve
manje. Bez neovisnog i kritički orijentiranog novinarstva nema ni prave
demokracije.

Jeste
li vjernik?

– Jesam, tihi vjernik. Do svoje sedme godine sam
živjela samo s bakom pa se sjećam se da bi se prije spavanja molili i ona bi
često znala reći da su i Bog i crkva u meni. Uvijek mi je govorila da se mogu
moliti bilo gdje i da moram biti dobra prema drugima, da moram marljivo raditi.

Kakva
je uloga Crkve u današnjem hrvatskom društvu?

– Mislim da je Crkva značajan faktor danas u
političkom životu Hrvatske. Kada ljudi dođu na misu, primjerice na Božić ili
Uskrs, očekuju riječi utjehe i nade. I kod ovih događanja na Markovom trgu očekivala
sam da će svećenici pozvati prosvjedujuće branitelje da se raziđu i odu kući,
ali mislim da je dobro da su se pojavili jer su uspjeli smiriti strasti. Na
Twitteru pratim biskupa Uzinića. Ima sjajne objave pa preporučam i drugim
Twitterašima da ga prate.

U
Splitu i Zagrebu su i ove godine održane parade ponosa. Znači li to da
homoseksualna zajednica u Hrvatskoj i dalje nije zadovoljna svojim statusom,
kada je u pitanju zakonodavstvo?

– Mislim da je Zakon o životnom partnerstvu moderan
europski zakon, njihova prava podržavam, ali smatram da nije vrijeme za
posvajanje djece. Zaista mislim da smo svi djeca Božja i da je ovozemaljski
život jako kratak i svako bi trebao proživjeti tako da bude sretan. Nitko, a
pogotovo mi u politici, nemamo pravo ograničavati tuđu sreću i zadovoljstvo.
Uoči kampanje oko referenduma za ugrađivanje svetosti braka u Ustav, ja sam
smatrala da je to nepotrebno. Ugradili smo odredbu da je brak isključivo
zajednica muškarca i žene, a je li isto pomoglo da ijedan brak ili ijedna obitelj
bude sretnija? Je li to pomogla da žena koja iz dana u dan biva pretučena u
braku bude zaštićenija? Nije! A sve su to skupa najviše zagovarali oni političari
koji nisu živjeli svetost braka. To me užasno iritira.

Je
li Tito bio zločinac?

– Tito je bio kontroverzna povijesna ličnost, bez
sumnje. Ja se tu uvijek vraćam Tuđmanu koji je bio i komunista i partizan, ali
je bez sumnje najzaslužniji za samostalnost Hrvatske jer je imao dovoljno
hrabrosti i vizije. Tuđman je govorio o širokom spektru Titovih grešaka, ali i
zasluga. Ja sam dakle zagovornica Tuđmanovih stajališta o Titu.

Koju
glazbu privatno slušate, koji je zadnji koncert na kojemu ste bili?

– Slušam od Vivaldija i Mozarta i , smijat ćete
se,  do Shakire. Shakiru slušam kad
peglam i čistim prozore. Rado slušam i Springsteena, Kohena, … A, zadnji
koncert na kojemu sam bila bio je koncert mog prijatelja Đanija Gamulina.

Jako
puno mladih ljudi u Hrvatskoj slušaju cajke. Ako je to sramota, je li sramota
za te mlade koji to slušaju ili za hrvatsku glazbu koja nije našla odgovor na
to?

– Mislim da je to zapravo tužno. Najtužnije je
kad ljudima, koji za sebe tvrde da su veliki domoljubi i Hrvati,  iz auta trešte novokomponirani narodnjaci. To
je poražavajuće. Vidjeli ste da se i u Kninu pobjeda na lokalnim izborima
slavila uz takvu glazbu.  Ali mislim da
smo tu svi griješili , za mlade smo svi odgovorni. Kad je na javnoj televiziji
uopće bila rasprava upravo o ovoj temi? Naravno da tome doprinose i oni
hrvatski izvođači koji prodaju takvu glazbu.

I posljednja
pitanje je meteorološko. Radi se o tome da je Dalmacija jedina regija u
Hrvatskoj i EU koja nije pokrivena meteorološkim radarima. Meteorološki radar
detektira oborine, otkriva gdje je i koliko je jako nevrijeme. Takav podatak
zaista može spašavati ljudske živote zbog pravovremenog upozorenja. Svjedoci
smo svake godine stradavanju mahom turista na moru ili planinama za vrijeme
nevremena, ali i domaćeg stanovništva. Država za organizaciju jednog
referenduma potroši onoliko novca koliko bi bilo dovoljno da se kupi čak osam
meteoroloških radara. Jeste li ikada, od kada ste u visokoj politici, bili
upoznati s tim problemom?

– Ne, ne sjećam se.  Da me netko upoznao, sigurno bih nešto napravila. U usporedbi s koristi, to je zanemariv novac.
Da smo svake godine kupovali po jedan premrežili bi cijelu Hrvatsku. Osobno sam obilazila DHMZ i nikada me
nitko nije upoznao s ovim problemom.

Gospođo
Kosor, zahvaljujem se na razgovoru.

–  Hvala Vama.