“E, sinko moj, dolazi
sedam mršavi’ krava, misarskih, a uza sasušene krave i ljudska se, daklem, srca
sasušiše…
A onaj ti zet, onaj
razmetljivac Džo, odvede sa sobom pet najboljih momaka, a tko zna koliko će ih
drugi odvući… Razumiješ li?
‘Oćeš reći da će selo
opustiti? – priupita Matan.
A don Pavao potom
nastavi:
Ne selo sinko moj… Nego
cijela krajina…Cijela zemlja… Više od tisuća godina živio je ovaj narod na ovom
kamenju i svaki kamen, daklem, sto put’ krvlju omastio, ali se s njega nije
dao… I Saraceni i Tatari i Turci i Mlečani i Nijemci i Mađari i svaki đava’
pakleni, a narod stoji… Krv svoju prolijeva, ali se iz krvi ponovo rađa i
korijenje, daklem, sve dublje u kamen pruža… A sada ga, daklem, svojevoljno, iz
kamena čupa! A kada, daklem, žile počupa i sam će umrijet’! Ne daj mu da umre,
ne daj da umre ovaj narod, ne daj da žile čupa……”
Bio je ovo odlomak iz “Prosjaka i sinova” autora Ivana Raosa, prilagođeni tekstualni oblik istoimenoj
antologijskoj televizijskoj seriji. Ulomak je ovo u kojem se don Pavao
zabrinutim glasom obraća Matanu, opterećen neizvjesnom budućnošću naroda kojem
je i sam pripadao. Kako podrijetlom, tako i djelima, koji su doprinosili
očuvanju i čvrstoći lokalne zajednice.
Ovih sam se rečenica
prisjetio dok sam ispraćao prijatelje, mladu obitelj, u Australiju. Ne radi se
o nekakvom turističkom putovanju ili običnom odlasku rodbini u posjet. Radi se
o takvom putovanju koji obično označavamo kao put bez povratka. Uostalom, ni
povratne karte nisu kupili. Njihove karte vrijede isključivo u jednom smjeru.
Onom koji vodi iz Hrvatske.
Slične su karte kupili još mnogi moji prijatelji i
poznanici, ne samo ove godine. Različit je samo smjer odlaska, sudbine su,
ionako, iste. Pritom nije važno jesu li izabrali Njemačku ili Austriju, Kanadu
ili Australiju, Švedsku ili Norvešku, ovisno o tome koje su odredište smatrali
boljom destinacijom nastavka života. No, nitko od njih u tu bolju destinaciju
života nije utkao neke profesionalne pomake u karijerama, unapređenje ili novi
poslovni izazov. Naprotiv. Radi se o odlascima iz rodnog kraja koji su označeni
starom narodnom mudrošću “trbuhom za kruhom“. Baš kao što su nekada prije njih
odlazili i njihovi preci, pečalbari, u zapadnu Europu šezdesetih ili
sedamdesetih godina prošlog stoljeća. No, oni su se ipak vraćali. A vraćali su
se i njihovi preci, galantari, koji su nakon obavljenog posla u okvirima
svekolike trgovine, naposljetku ipak dolazili kući, u rodni zavičaj. A evo,
došlo je i vrijeme da mlade obitelji odlaze u tuđinu, bez jedne jedine misli o
tome kako će se jednog dana ipak vratiti u Hrvatsku. Strašna je i gorka ta
spoznaja.
I pritom nema razlike
među krajevima u kojima se događa ovaj novi val iseljavanja. Isto je u
Imotskoj, Vrgoračkoj, Sinjskoj ili Drniškoj krajini. Isto je u zapuštenoj
Slavoniji, čija su rodna polja zarasla u korov i draču. Isto je u praznoj Lici
koju je mladost bila prisiljena napustiti iz egzistencijalnih razloga. Isto je
u gotovo svakom kraju Hrvatske, u svakom kutku naše države. Alarmantni su
podaci o stopi iseljavanja iz države, ali, ne brinite, o njima nećete čuti
gotovo ništa u javnom medijskom prostoru. O njima nećete moći gledati
specijalizirane televizijske emisije na Hrvatskoj radioteleviziji.
Također,
nećete biti svjedokom ni nekakvih “okruglih stolova“ ili pravih, stručnih
znanstvenih skupova o tim temama, koji bi mogli ponuditi i kvalitetna rješenja,
na osnovi kojih bi se mogli zaustaviti ovakvi i slični negativni trendovi.
Nećete vidjeti ni da su najodgovorniji u državi sazvali hitnu konferenciju za
medije, na kojoj bi ukazali i upozorili na ove zabrinjavajuće pokazatelje,
vezane uz ovu tužnu sliku Hrvatske. A ona se zove iseljavanje. Iseljavanje…
Tužna riječ koja zvuči jednako teško, baš kao što su i teške suze, onih koji
ispraćaju svoje najmilije diljem svijeta, diljem tuđine. Previše sam puta i
osobno svjedočio takvim scenama, ali ne, čovjek se ipak na to vremenom ne navikne.
I ne postane lakše idućom prilikom.
Zadivljujuća je
sposobnost hrvatskih političara u provođenju sustavne medijske šutnje o važnim
temama za državu i narod. U tome im temeljito i detaljno pomaže značajan dio
javnog medijskog prostora, koji je financiran iz različitih centara moći te u
službi zaštite određenih interesa. Zato ćete tako rijetko imati priliku slušati
o pravim razmjerima hrvatske stvarnosti, koja je previše opterećena teškim
okvirima svekolikog gospodarskog mrtvila.
Toliki su ogromni problemi itekako
vidljivi, čak i prosječnom pratitelju društvenih zbivanja, Spomenimo samo,
primjerice, vanjski dug koji je odavno izišao iz svih razumnih granica i
okvira; potpuno raspadnut i uništen proizvodni sektor, koji jednostavno ne može
stvarati i akumulirati novi višak vrijednosti; glomazna administracija, u kojoj
je možda samo broj kopirnih aparata veći od broja mnogobrojnih tajnica,
tajnika, administratora, referenata, zamjenika ili pomoćnika istih. Pored
takvih okvira djelovanja, iseljavanje je nešto što dođe kao logičan nastavak
svih loših trendova.
Komu je to u interesu? I
dok se određeni ekonomski pokazatelji mogu opravdati neznanjem, nesposobnošću
ili neradom pojedinih obnašatelja vlasti, što je s ostalim pokazateljima? Zar
će se gospodarski problemi riješiti s iseljavanjem? Zar će se odgovorni voditi
načelima da u, praznoj zemlji, ne treba rješavati ekonomske probleme, jer ih,
ionako, nema za koga rješavati? Može li itko odgovornima ukazati na postojeće
stanje? Znaju li odgovorni kolika je stopa iseljavanja u državi? Znaju li
koliko osoba napušta državu? Koliko odlazi mladih obitelji? Cijela sela, cijele
krajine nestaju…
Previše različitih
pokazatelja podsjeća na neka prošla vremena, vremena koja su trebala ostati
odavno iza nas. No, izgleda da se tužna slika iseljavanja iz Hrvatske ponavlja
u određenim ciklusima. A tako ne bi smjelo biti. Svojedobno je autor “Prosjaka
i sinova“, veliki Ivan Raos izjavio i slijedeće: “U prošlosti su za siromahe,
osim motike, postojala samo dva puta: crveno ili crno. Vojnik ili svećenik”.
Nadovezali bismo se na ovu tvrdnju Ivana Raosa i ustvrdili da i danas postoje
samo dva puta, ali ovoga puta oba vode na isto mjesto. A oba vode na izlaz za
autocestu koja vodi iz države. U različitim pravcima. Na putu bez povratka. I baš
zbog toga treba kazati odgovornima: “Gospodo, ne dajte narodu da žile čupa!”