Pokapanje umrlih od ebole najriskantniji i najnezahvalniji posao u Africi

Uzak put vodi do čistine u prašumi na rubu izoliranog grada
Gueckedoua u istočnoj Gvineji. Pogled na bujnu dolinu okruženu zelenim
planinama gotovo je idiličan. Ali čistina ima mračnu tajnu.

Pod humcima svježe iskopane zemlje pokopane su žrtve najgore
epidemije ebole u povijesti. Većina grobova je neobilježena, jednostavni
drveni križevi na rijetkima su od njih.

Pod vrućinom tropskog sunca, četiri radnika Crvenog križa znoje
se pod teretom nosila s čvrsto zapečaćenom mrtvačkom vrećom. Unutra je
tijelo četverogodišnje djevojčice koja je umrla od ebole prethodne noći.
Jedna je od petero koji će biti pokopani toga dana.

Šačica kopača grobova čeka pored iskopane duboke jame. Čim
tijelo bude spušteno zakopat će ga najbrže što mogu. Rade u tišini, u
pozadini se čuju samo cvrčci. Fokusirani su i svaki je pokret precizan.
Posao je opasan i nitko ne želi gubiti vrijeme. Oboljeli od ebole
najzarazniji su u trenutku smrti.

“Jedna pogreška nekoga može koštati života”, kaže nadglednik Crvenog križa Tamba Millimouno.

Nema obitelji, molitva i suza

Umiranje je u Gvineji samotna stvar. Lokalnom Crvenom križu
naređeno je da pogrebi moraju biti maksimalno sigurni pošto je Svjetska
zdravstvena organizacija (WHO) nekoliko puta upozorila da su
tradicionalni obredi jedna od prepreka u kontroliranju epidemije.

Kremiranje zbog kulturoloških razloga u Gvineji nije opcija.
Pogrebi su pretvoreni u neemotivno rješavanje tijela. Nema obitelji,
nema molitva, nema suza.

“To obitelji jako teško podnose”, rekao je Ibrahim Traore, jedan
od pogrebnika. “Nekad im dopustimo da se kratko pomole prije nego što
preuzmemo tijelo, da to bude malo humanije”.

Organizacija Liječnici bez granica (MSF) počela je fotografirati
one koji podlegnu bolesti u bolnici u Gueckedou, unatoč svim rizicima.
Vreća je otvorena u gornjem dijelu, tijelo je u živopisnoj odjeći i s
cvjetnim vjenčićem oko glave. “Te fotografije dajemo obitelji. To im je
oproštaj”, rekla je psihologinja MSF-a Reine Lebel.

Stigma, nesanice i noćne more

Gueckedou se nalazi u jednom od područja najviše pogođenih
zarazom. Epidemija je krenula iz sela udaljenog nekoliko kilometara. U
prefekturi Gueckedou tjedno umire između 10 i 15 ljudi, po Crvenom
križu.

Dva tima pogrebnika s po petoricom ljudi svakog dana odlaze po
one koji umru u svojim kućama. Odjeveni od glave do pete u zaštitnu
odjeću i naoružani velikim kanisterima s dezinfekcijskom tekućinom,
pažljivo raskužuju nastambe. Trupla se natope klorom prije nego što ih
se stavi u vreće. Nitko im ne dolazi tako blizu kao ‘momci za ukop’.

“To je visokorizičan posao. Moramo biti jako disciplinirani”, rekao je Millimouno. “Ali ako mi to ne napravimo, tko će?”.

Neki članovi njegova tima nisu nikome rekli što rade. Stigma je prevelika.

“Ljudi misle da smo zaraženi. Moja obitelj misli da radim na
gradilištu”, rekao je jedan od pogrebnika, zahtijevajući anonimnost.

“Stanovnici nam znaju prijetiti mačetama i noževima. Gađali su
nas kamenjem. Ovdje nema ebole, govore. Vi nam donosite smrt”, ispričao
je Traore.

Psihološki teret posla također je velik. Iako imaju redovne
razgovore s psiholozima, mnogi od pogrebnika pate od nesanica i noćnih
mora.