Milijuni su znali njegove pjesme, tisuće pjevale na jedan pokret ruke. Takav je bio samo Mišo!

Postoji nešto što se u glazbi ne može kupiti, naučiti ni proizvesti najboljom marketinškom kampanjom. Ne može se izmjeriti brojem prodanih ulaznica, pregledima na internetu ni milijunima prodanih ploča. Trenutak je to u kojem nekoliko desetaka tisuća ljudi, različitih godina, životnih priča i uvjerenja, zapjeva istu pjesmu kao da je svatko od njih osobno proživio svaki njezin stih. Miši Kovaču za takav trenutak često nije trebao ni mikrofon. Bilo je dovoljno da podigne ruku. U toj podignutoj ruci možda se najbolje krije odgovor na pitanje zašto Mišo Kovač nikada nije bio samo pjevač. Dok su drugi morali osvajati publiku, on ju je imao. Dok su drugi tražili način kako uspostaviti kontakt s gledalištem, Mišo je mogao zašutjeti i prepustiti tisućama ljudi da nastave umjesto njega. Nije to bila samo popularnost. Bio je to odnos kakav se rijetko viđa, gotovo nepisani sporazum između jednog čovjeka i nekoliko generacija koje su u njegovim pjesmama prepoznavale vlastite živote.

Jer Mišu nisu slušali samo oni koji su uz njegove pjesme odrastali sedamdesetih i osamdesetih godina. Slušali su ga njihovi sinovi i kćeri, a zatim i unuci. Mladi ljudi koji nikada nisu kupili gramofonsku ploču, koji ne pamte vrijeme nekadašnje diskografske industrije i koji su odrasli uz potpuno drukčiju glazbu, bez problema će zapjevati – Ostani tu, tu je tvoja mati… ili – Samo jednom ljubav pokuca na vrata… Možda neće znati godinu njihova nastanka, ime skladatelja ili album na kojem su objavljene. Ali znat će riječi. I što je još važnije, znat će kada ih treba zapjevati.

Mišo se nije prenosio s generacije na generaciju reklamama. Prenosio se životom.

Njegove pjesme nisu ostale zatvorene u radijskim arhivima ili starim televizijskim snimkama. Živjele su na vjenčanjima, rođendanima, feštama, u konobama, automobilima i obiteljskim kućama. Pjevale su se nakon velikih pobjeda, ali i u trenucima kada čovjeku nije bilo ni do čega. Uz njih se slavilo, tugovalo, zaljubljivalo i rastajalo. Mnogima je upravo neka Mišina pjesma ostala trajno vezana uz ljude kojih više nema, mjesta na koja se ne mogu vratiti ili godine koje su odavno prošle. I zato je pogrešno njegovu popularnost promatrati isključivo kroz glazbene uspjehe. Mišo je odavno prerastao vlastitu diskografiju. Postao je dio svakodnevice, čovjek kojega su ljudi doživljavali kao nekoga svojega, čak i ako ga nikada nisu osobno upoznali. Nije morao biti član obitelji da bi njegove pjesme bile prisutne na najvažnijim obiteljskim okupljanjima.

Iza te gotovo nevjerojatne javne karizme stajao je čovjek čiji život nije bio lišen teških udaraca. Naprotiv, jedna od najvećih tragedija obilježila ga je zauvijek. Smrt sina Edija 1992. godine ostavila je prazninu koju nikakva slava, priznanja ni ljubav publike nisu mogli nadomjestiti. Možda je upravo zbog toga publika u Miši prepoznavala nešto više od uspješnog glazbenika. Nije bio nedodirljiva zvijezda čiji je život izgledao savršeno. Bio je čovjek koji je, unatoč golemoj popularnosti, nosio bol kakvu nijedan roditelj ne bi trebao upoznati. Njegove pjesme o ljubavi, rastancima, čežnji i gubitku s godinama su dobivale dodatnu težinu. Nije ih trebalo posebno tumačiti.

Smrt Miše Kovača zatvorila je jedno veliko poglavlje hrvatske glazbene povijesti. No teško je zamisliti da će njegov odlazak bitno promijeniti ono što se desetljećima događalo na dalmatinskim feštama, obiteljskim okupljanjima, svadbama ili hajdučkim tribinama. Mišo Kovač uspio je nešto što se ne može planirati, ugovoriti ni platiti. Postao je dio kolektivne memorije. Njegove pjesme prestale su pripadati samo njemu i postale dio uspomena milijuna ljudi.

I eto cijelog sukusa postojanja Mate Miše Kovača! On je bio velik zato što je znao šutjeti, a da pjesma nikada ne prestane!