Mile Čačija Čaja sinjski timbar nosi u svakoj noti! Autor je mnogih poznatih pjesama, ali još puno toga ne znate o njemu…

Ljudsko srce. Nevjerojatni mišić i naša prava osobna iskaznica. Neumoran radnik neusporedivog elana i učinka. Kad stane, onda stanemo i mi. Krije sve najveće tajne u svojim dubinama, a posjeduje i fascinantnu sposobnost pohrane bezbrojnih emocija. Od onih najplemenitijih, pa do onih zastrašujućih. I najvećim desničarima uglavnom je na lijevoj strani.

Srce je povezano s našim umom i s našom maštom. Izvor je karaktera, darežljivosti i suosjećanja. Njim proteče i do 6 milijuna litara krvi tijekom jedne godine. Možda je dovoljno pogledati naslove pjesama koje se vrte po radijskim postajama da bi govorili o ljudskom srcu. U njima je srce nevjerno, tvrdo, hladno, razmaženo, zaključano, lutajuće, slomljeno, nemirno, plačljivo. Nekad i vatreno, zlatno pa čak i od cukra.

Da je opisati srce Mile Čačije nadimka Čaja, krvožilnim sustavom tekle bi note, a organima želje da se sinjski timbar i motivi krškog kraja u kojem se rera, odmara uz zvuk gusala kraj Cetine i iskreno utječe Gospi, Majci od milosti – u pjesmama nikada ne zaborave i gotovo pa stalno ubacuju u nove kompozicije! Ovaj Sinjanin, glazbenik i skladatelj, dojučerašnji strojar zaposlen u hidroelektrani Peruča, a onda i vječni zabavljač i meštar “u rukama” na pragu je sedamdeset i pete, a glazbom se bavi jednostavno – svakog dana. Jer glazba nije sport, gdje se zbog godina morate prestati baviti time. Glazba traje, dok god čovjek živi i osjeća se stvaralački.

Mile se zbilja osjeća stvaralački…
– U pjesmama sam izmišljao sinjske motive, jednostavno sam želio da je prisutan taj sinjski timbar. Inače, kad radim pjesme, cilj mi je izbaciti višak teksta i nota. Komplicirao sam u “Ferati”, primjerice, a danas svi traže nešto jednostavno, plesno. Kad pišem pjesme za klapu, onda odmah razmišljam da je može pjevati i zbor ili neki drugi sastav – govori tako o Ferati, koju je još 1975. godine na Splitskom festivalu izvela grupa Fortuna, otpjevao Josip Matanović Mata, a karijeru koja je tek u stvaralačkom smislu bila na začetku, Mile je kao autor stihova i glazbe okrunio prvom nagradom. I danas se priča o tom aplauzu publike na splitskim Prokurativama, baš kako se priča i o klapskoj inačici te pjesme, koju je godinama izvodila klapa Sinj. Javnosti je poznatiji njegov brat Mojmir, ali zato, par koraka unatrag, idemo u sedamdesete godine prošlog stoljeća.

– Uvijek me je od djetinjstva privlačila glazba, s velikim zanimanjem gledao bih starije koji su svirali gitaru po parku ili na plesnjacima. Bio sam malo veći od stola na kojem su se prodavale karte za plesnjake, provlačio bi se i promatrao ljude na pozornici. Jednostavno, glazba me oduševljavala. S Nikicom Čovićem, kao djeca, gitare smo slagali od kutija paste za lakiranje parketa, a neku žicu koju bi našli smo natezali na komad drveta. Odmah na početku osnovne škole htio sam svirati gitaru, ali je tada nije bilo kao instrumenta u novoosnovanoj glazbenoj školi pa sam skoro završio na klaviru. Skoro, da. Učitelj nas je poslao na prijemni, a mene je bilo sram pjevati pred ispitivačima jer nisam znao niti jednu pismu od početka do kraja. Znao sam samo dijelove jer su moji kasno kupili gramofon. Sjećam se da sam se sakrio iza vrata, a zapravo nije trebalo pjevati već su testirali samo ritmičnost. I na kraju, svi su mislili da me nisu primili na tom prijemnom, ali ga ja zapravo nisam ni vidio. Kasnije sam pokušao pola godine harmoniku, ali sam završio klarinet, kad sam se vratio iz vojske. Klarinet sam završio šest razreda – priča Mile.

Uz osnovnu školu, s tek par godina života bio je i član dječjeg zbora kojeg je, uz sinjsku Gradsku glazbu, vodio učeni i sposobni Marko Riviera.

– Naš dječji zbor, a bilo nas je stotinjak, svaki put bi bio najbolji na regionalnom natjecanju u Splitu, a kad je trebalo otići na državnu smotru, tadašnja općina ne bi imala novca. Ipak, 1962. općina je skupila novac, uzeo se vagon u ferati (željeznici) i stotinjak nas je krenulo put Zagreba. Zanimljivo, ja sam bio među samo šest muških kojih je pjevalo u dječjem zboru. I baš te godine, u zagrebačkom Studentskom centru, podijelili smo prvo mjesto sa zborom Televizije Zagreb. Kasnije sam, nakon dječjeg, pjevao i u crkvenom, kod fra Bernarda i fra Solde – prisjeća se ovaj nadareni Sinjanin za kojeg su govorili kako je bio preteča rap glazbe u Hrvata.
“Pape daj mi novac da popijem jednu litru vina. Ne dam, pitaj mater. Mama, daj mi novac da popijem jednu litru vina, ne dam, pitaj papu. Niko neće šolde da mi dade, svi mi nude limunade” – to su stihovi prve repane pjesme u Dalmaciji koju je baš Čaja zapisao i odrepao tih sedamdesetih godina dvadesetog stoljeća.

– U mojoj mladosti, vrtio sam se po Pijaci, redovito išao na gradski bazen otkako je otvoren, sidili smo ispred Gradske kavane, na izlozima, ali često bio i po okolnim mjestima jer bi moja ekipa lutala uokolo – od Trogira, Omiša pa dalje. Imao sam tada stipendiju od Hidroelektrane Peruča, moji prijatelji su imali stipendiju od Zakučca i Kraljevca. Išli smo i na more jer je Peruča imala par apartmana u Bratušu i sjećam se dobro kako smo torbe s hranom i odjećom nosili od magistrale jer tad nije bilo ceste k’o danas. U toj mladosti guštao sam izrađujući gitare. Svoju prvu sam izradio s javorom iz Vrlike. Radio sam u drvodjelskoj radnji i ostavljao sa strane pravo drvo. U kratkom sam razdoblju napravio desetak gitarskih vratova, a na mojoj prvoj gitari je izrezbareno – Čajocaster, po uzoru na poznati Stratocaster model – nastavlja dalje Čačija.

Zbog toga što nije služio vojsku, nije mogao ni do radnog mjesta pa se odlučio na taj korak, iako je početak vojnog roka odgodio u dva navrata zbog glazbene škole koju je pohađao. Ni u tim trenutcima nije primarno mislio na sebe, već na svog brata…
– Kad sam išao u vojsku, vodio sam se mišlju da ću iz vojske poslati nešto novca bratu Mojmiru, ako on bude na studiju u Zagrebu. Umjesto studija, on je otišao u glazbu, kao i ja. I tako, osnivali smo razne grupe, od naše mladosti. Prva je bila Oblaci, zatim Galioni pa Mazo i kompanija, onda i VIS Alkari. S Oblacima sam sa 17 godina života već svirao novogodišnji doček u Vrlici, a s 19 sam bio dio Alkara. Svirali smo srijedu, subotu i nedjelju, svirali smo i na raznim večerama. U Alkarima sam se najduže zadržao. Kako sam u proljeće 1970. godine otišao u vojsku, na klavijature je u Alkare umjesto mene ušao Dražen Župić, brat od dugogodišnjeg orguljaša u sinjskoj crkvi fra Jure Župića – veli Mile koji svoje umirovljeničke dane provodi u obiteljskoj kući na sinjskom predjelu Luka.

– Taman kad sam se vratio iz vojske, Stipe Hrste pozvao me da vodim zbor, ali sam se sjetio da bi tu ulogu mogao predložiti svom bratu Mojmiru. Rekao sam mu da je dosta njegovih turneja s Mišom Kovačom, a svirao je u njegovom pratećem bendu, da je dosta lutanja po svijetu i da se vrati u Sinj gdje će od zbora imati plaću, i da ćemo svirati skupa na plesnjacima. Poslušao je sve – od riči do riči. Na kraju su ga Jakov Dukić i ekipa nagovorili da naprave klapu, klapu Sinj koja je postala poznata. Klapa Sinj je vremenom u svoj repertoar uvrstila i neke od mojih pjesama, poput “Ferate” ili “Gospe Sinjska, Majko Rame”,što je publika vrlo dobro prihvatila kao prepoznatljivi sinjski stil. Nikada nisam odustao od takvog načina pisanja i po tome sam prepoznatljiv već preko 50 godina. Pišem i za druge klape i izvođače te skladbe najčešće budu prepoznate od strane publike. Pisao sam ja pjesme i za Alkare, ali najviše ih je otpjevala Fortuna. Najpoznatija je možda “Sto ljudi, sto ćudi”… – Mile je, zbilja, nepresušan izvor informacija.

– Nema novina po bivšoj Jugoslaviji koji nisu pisale o meni, pisali su sve dok sam po Splitu slao pjesme i dok sam osvajao nagrade, a kad sam stao, onda toga nije bilo više. Nisam živio od svirki, imao sam glavni posao, i sigurno dvadesetak godina nisam poslao ništa van Sinja. Tad se dogodio festival posvećen Mariji u Sinju, i moje su pjesme počele pobjeđivati – od “Gospe Sinjska, Majko Rame”, pa “Gospi od žalosti”, do, eto, “Hvala ti Gospe”. I onda su me ljudi počeli intenzivnije povlačiti za rukav, tražiti pjesme i tako sam se malo više aktivirao. Da se zna, dosta toga sam slao na razne festivale i dobivao odbijenice. Pokušavao sam na Splitu, Omiškom festivalu i drugima, ali te odbijenice stizale su iz cijele palete razloga. Izmišljalo se da u dijelu pjesme ne odgovaraju gusle, pa da je pjesma preduga, da je previše sinjska – zapravo su smetali tekstovi za koje su oni mislili da provociraju – objašnjava ovaj nadareni Sinjanin za kojega kažu da ima neiskvarenu dušu koja ne prepoznaje današnji materijalizam. Skroman, ali čovjek koji ima toliko talenata do te mjere da sve sretne i tužne trenutke obitelji i ljudi koji ga okružuju – pretoči u stih. Jer to je u njemu, tako se najlakše izrazi….

Brat Mojmir je bio puno vrjedniji od njega, priznaje Mile, svirao je po notama, a on je, kako je imao posao mimo glazbe – od škvera, drvodjelske radnje pa onda i elektrane Peruča, svirao samo usput.
– Puno pisama je bilo zapisano na papirićima, a tek u vrijeme korone i u mirovini sam ih počeo pisati na prave papire i u računalo. Upotrebljivih pisama je sigurno do dvjestotinjak, ali ima ih još puno i na papirićima i napisanih u šporko.

A želja mu je samo jedna, nakon tolikih godina rada…
– Samo bih volio da sinjski timbar ostane u pismama, bilo u pismama za klapu, zabavnim ili crkvenim pismama.