Nije lako ostati racionalan u grotlu Poljuda, u svoj onoj poplavi emocija koja obuzme navijače, igrače, stručni stožer… Priznajmo, što god mislili o sucima općenito i Pajaču kao jedinki, što god mislili o projektu Lokomotive kad je dospjela u prvu ligu, stvarno nema smisla za ovu katastrofu opravdavati se i izvlačiti na bilo koga. Lokomotiva je zasluženo odnijela tri boda s Poljuda, iskoristila je bezbrojne poklone igrača Hajduka, počevši od Dina Mikanovića, koji kad je već dobio žuti karton u 4. minuti za prekršaj na centru, ne može 20-ak minuta kasnije onako glupo reagirati. Opet na centru.
Da će pocrveniti, pomislio sam onoga trena kad je požutio. Je li i Mislav Karoglan osjetio isto? Ne znam, možda je čekao poluvrijeme da ga smiri i dozove pameti. Sa figurom manjka i pogotkom koji je pao niti dvije minute kasnije, Hajduk je bio osuđen na poraz. Izgubljen na pučini, jednostavno nije bio u stanju začepiti sve rupe protiv razigrane Lokomotive na širokom prostoru. Još onako svi skupa nervozni (Livaja je napao Mudražiju zbog proslave gola i nije dobio žuti karton), mogao je biti sretan s 0:1 nakon 45 minuta.
A još sretniji je mogao biti kad je počeo igrati malo smislenije u nastavku i doći do jedanaesterca. I prilike za izjednačenje, možda i preokret. Samo što je Marko Livaja s kapetanskom trakom na ruci pokazao da nije dorastao trenutku. Da nije osjetio trenutak. Onako pucati na 0:1 s igračem manje jednostavno je nedopustivo. Protiv onakvog vratara, velikog vratara Čavline. Pet minuta kasnije Robert Mudražija je majstorskom minijaturom zakucao posljednji čavao u lijes Bijelih za ovu utakmicu. Mogla je nakon toga Lokomotiva napuniti mrežu Lučića, kao da je pokazala samilost znajući i da je 2:0 dovoljno. Na kraju, Livajin pogodak je bio spektakularan, ali potpuno nevažan, nebitan i kao takvog ćemo ga pamtiti. Ono u 55. minuti je trebao realizirati, ovo u 90. i nekoj kad su se tribine već praznile, ne znači ništa.
Četiri boda iza Rijeke, devet kola prije kraja, Hajduk je kompromitirao izglede da će biti prvak. Nakon dva tjedna stanke slijedi odluka. Dinamo u prvenstvu, Dinamo u kupu i Rijeka u prvenstvu, stisnuto u osam dana. Ili pukovnik ili pokojnik. U ovom trenutku naginje na ovo drugo. Razloga za optimizam baš nema previše. Dinamu smo se rugali kad ga je Lokomotiva izmela s 3:0 u Maksimiru uoči starta proljeća u zaostaloj utakmici, sada treba trpjeti ruganja drugih. Drugo nismo ni zaslužili.