Joško Markov, nagrađivani pjesnik i tekstopisac koji nije zaradio milijune: I ja sam komunist, a slijedim nauk Isusa Krista!

Upozoravamo čitatelje da tekst sadrži riječi koje su neprimjerene za mlađe od 18.

Znate onu brojku u “kantunu” TV ekrana dok
je na programu film? E, pa ta oznaka za ovaj tekst je – 18. Dakle, ako ste
maloljetni, prestanite čitati i nastavite učiti.

– Posadili smo dvije biljke, tu isprid
kuće. One začinske, znate već koje vrste (full ozbiljno kaže sugovornik, ali
iskra dobre pošalice nije se dala propustiti, op.a.). Imali smo tad i dvije
koze. Sad ih više nemamo, jer dok su svi oko nas imali domaće životinje, nije
nikome smetalo, ali to je druga priča. U svakom slučaju, pobrinuli smo se da
biljke dobro uspiju, sve po pravilima hortikulture. I cilo to vrime kozice ne
bendaju te biljke. Računam, dobro je, sigurni smo. Sve dok jednog dana ujutro
nisam shvatio da je biljka zrela za berbu. Eeeee, ali znale su to i kozice: sve
su pobrstile, do zadnjeg lista, do zadnjeg cvijetka! – nije djelovao pretjerano
iživciran domaćin.

– Pa šta je bilo s kozama? – malo me
zabrinulo zdravstveno stanje beštija, jesu li napravile tulum ili ih je kakva
druga nevolja snašla.

– Njima ništa. Sve normalno. Ali zato
bakice iz susjedstva nikad nisu pile bolje mliko. Tu nedilju su na misu išle
prave ko strile, zamalo trkale. Ništa ih ta dva dana bolilo nije.

Da ne bi šokirali one koji nas nisu
shvatili zaozbiljno s prvom rečenicom, dobre kozice su poslužile kao jedan,
paaaaa recimo, benigni životni primjer. Jer dalje je postajalo sve bolje. Ili
gore. Pa zato i drugo upozorenje, za nastavak je potreban i određeni IQ. Možda
zapravo čak i ne, stvari su prilično čiste i jednostavne…

Razgovor nije od one uobičajene vrste.
Točnije, sugovornik nije. Joško Markov, pjesnik, tekstopisac, član
Crometeo tima možda je jedan od najmanje eksponiranih ljudi koji su imali
doticaja s hrvatskim glazbenim “show-biznissom”. A radio je s najvećim
“estradnjacima” – od Tereze, Ibrice, Zrinke, Crvene Jabuke, Tajne veze,
Gende, Vinka Coce, klape Sveti Florijan, ženske klape Oršulice
– gotovo sam nabrajam uz pomoć njegove supruge Jasmine, ne želi Markov posebno
izdvajati niti jedno ime jer će mu se drugi glazbenici “uvridit”…

Priznaje, u sjeni je vlastitim izborom.
Priznaje, sam je kriv za to što nije zaradio milijune i postao slavan. No, kaže
i da ga za sve to nije briga. Odmah me zanima koliko mu ZAMP plaća za pjesme
koje je napisao.

700 kuna godišnje od ZAMP-a

– Plaćaju po izvođenju, ali mislim da nikad
nije bilo preko 600-700 kuna godišnje. Što je znak da je to totalni promašaj i
da se ne tribam bavit s time.

Supruga dodaje kako su na popisu ZAMP-a
nekih 36 ili 38 Joškovih pjesama. Barem mu je toliko priznato, ali puno pjesama
je doslovno poklonio, dao ne tražeći zauzvrat ništa, i to nekim velikim, da ne
kažemo najvećim imenima hrvatske glazbene industrije. Ali, to znam iz drugih
izvora, kazali su mi svjedoci. Joško Markov taj dio priče ne želi niti
započinjati.

– Krenuli smo krivim putem. Ne želim novce
ni slavu. Želim ostat svoj u svim tim pizdarijama. Ne želim se prominit bez
obzira jesam li šta uspija. Ovakav sam puno korisniji svitu, nego da postanem
uniformiran ka u Sj. Koreji. Ili Hrvatskoj. Ma kakvi su to stihovi “nek ti kušin
bude stina”?! A “dabogda te voda odnila”?! Kušin – stina, pa jel to normalno?!
Ali dobro, zna sam i ja napisat stvari šta me sram pa ih niti ne želim priznat.
Pa di to ima, napišen nešto pijan, dođe trizan čovik i oduševi se, pa za to
triba biti idiot. – ne štedi ni sebe ni druge.

Kaštelanske večeri poezije

Humanitarno je bio angažiran na projektu
izrade albuma “Rukom u ruci do sunca”, zajedno s profesorom Šetkom.

– Moram samo naglasit koliko cijenim Jasminka
Šetku, koliko je velik čovjek profesor. On je moj brat, stručnjak, pedagog,
muzičar, koliko je nadaren, pogledaj samo šta je sve napravija za klape, mogu
samo kleknit isprid njega i poklonit se. Radi iz duše, on me i povuka da uopće
iden pisat pisme, vratija me iz poezije. Pokaza mi je kako triba, da bude malo
razumljivije ljudima… Inače mi je san bija postat kazališni glumac, danas se
kaže “dramski umjetnik”, ali mi je reka stari “odjebi sa svojin vizijama” pa san
se mora zaposlit u Jugovinila. Svejedno san iša u teatar kad god san moga, u
Split, Zagreb, di bilo, i tu su korijeni moje veze s poezijom i pismama.
Organizira san u selu, u staroj kući di nema struje, pod šterikama ovdi u
Kaštelima večeri poezije.

E, a kako to ide, te narudžbe pjesama,
jel se puno mišaju estradnjaci?

– Uvik vodin bitku da me puste ljudi, ali
nije lako. Pisme pišem za dušu, a naručene su borba. Daju mi otprilike opis na
šta bi tribali sličit, a onda dođu i budu nezadovoljni.

Za svoje tekstove je nagrađivan, no smatra
da na većini vladaju “festivalske muljaže, kužina” pa ih ne želi apostrofirati.
Sve, osim jedne – nagrade za najbolje stihove “Ako pustim suzu” na Međunarodnom
festivalu klapa u Perastu prošle godine, koju mu je dodijelio žiri stručnjaka.
Dodaje Jasmina kako je najviše od svih nagrada profitirao što je upoznao – nju.
“A nagradee…” – zakukao je istim samoironičnim tonom Markov.

Pitamo ga i što sluša onako, za vlastiti
gušt.

– Od muzike samo klasiku, ajde dobro i
klape, TBF, a volim punk. Damir Avdić je za mene najveći umjetnik
glazbenik, šta postigne samo s jednim akordom, a tekstovi su mu strašni – “ko
je mene jebo, tužnog je kurca umra”. – govori i istovremeno valja tijesto za
pizzu. Svako malo ga podsjeti Jasmina na neki zaboravljeni ili
pretjerani “detalj”.

– Zašto bi se drža recepta? To ti je ka’ i
u životu, obično se ljudi drže zapisanog, ali zašto bi sve bilo isto, zašto ne
pobat nešto novo, drugačije? Evo, stavimo četiri kućarina nečega umisto dva,
promišajmo malo sastojke, možda će bit bolje. – životno-kulinarsku filozofiju
predstavlja Markov, čisteći radnu površinu nakon tijesta. – Volim da mi je
čisto, svak se ionako lomi oko nečega šta je njemu bitno. Neko oko auta, neko
oko vrtla, ja ću oko ovoga…

Pojašnjava Jasmina i da je partner “goluz”
na janjetinu. Joško se klimajući slaže, prisnažujući sve rečeno anegdotom – na
nekom domjenku je bio pun pladanj kanapea, ali i janjetine te dok su se drugi
skanjivali zamastit prste, naš junak je napunio pjat, ležerno i u miru smazavši
dva-tri kila mesa na kondutu. Dodaje da jednom nije htio ići na WC danima kako
ne bi dragocjeno meso tako lako i brzo izašlo iz organizma.

– Uuu, jebi ga, zaboravija san!

– Šta, mliko na šporetu? – praveći se
naivan pitam, netom nakon što se još jedna boca domaćeg kaštelanskog vina našla
na stolu.

– Žena u dućanu me zamolila, moran joj za
malu napisat sastav. – prostrijelio me pogledom Markov.

– Pa di to ima, da pivači čekaju, a mala
dobiva sastav?!

Još štuf zbog provokacije s mlijekom nije
se udostojio odgovora. Ali ne dam se smest. Sad je pravi trenutak za ubrzati,
zavoje prolaziti “scandinavian flickom”, sad kad je dostigao “radnu
temperaturu”.

“Kaštela se puno prominila”

Politika je divna, za pričat, kontreštavat
se argumentima. Ali ljudi su od toga učinili sramotu. Ka’ šta su i popi od
crkve učinili sramotu, ka’ šta su i Tito i Staljin od
socijalizma, komunizma, napravili sramotu! Prvi komunist na svitu je bija Isus
Krist. Ma znaš šta ću ti ja reć? I ja sam komunist, a slijedim nauk Isusa
Krista!

U riječima Joška Markova ima logike, napose
što je potpuno jasno da govori šćeto-neto, što misli to i kaže. Ponekad bih
morao odložiti kemijsku i izgasiti diktafon. Svejedno bi se svako malo trgnuo
moj sugovornik i naizgled prestrašeno provjerio da li je isključen diktafon,
miruje li kemijska, s izrazom kao da je upravo rekao nešto što će ga, kao,
koštati karijere.

– Znaš šta. U politici nije pitanje mogu li
ja ili neko drugi išta prominit. Niti je to problem. Problem je s ovima šta oće
mene – prominit. Puno su se prominila i Kaštela, danas ili jesi ili nisi,
pokušat će te ubit, svak iz svojih pobuda. Da grad! Seljačine, ne seljaci. Ovo
je jedini grad di ti govna teku pored kuće kad kiši. Pa zapravo ne mora ni bit
oborina. Zašto je evolucija čoviku podarila mozak? Za kurac! Većini barem. I
šta ima iko protiv te riječi – penis uopće nije hrvatska riječ. Ili smo Hrvati
ili smo pristojni – karakterističnim oporim humorom zaključio je temu
kaštelanski pjesnik, a kad je već Markov u svojoj tiradi spomenuo kurac
pozvavši se na Miljenka Smoju, podsjetimo na bardovo promišljanje o tome:
“Naravno, ja ne mislin da je, recimo, kurac gruba rič. To je jedna normalna
rič, rič na svome mistu. A grube su riči – rak, bolest, nasilje, mržnja…”

Djeca mu dolaze kući igrati poklonjeni Play Station 3

Dobro, prelazimo na laganije teme,
razmišljam kako je prava sreća da smo elektronski medij pa uvrijeđeni tekstom
neće moći prosvjedno paliti papirnate primjerke ovog intervjua…

– Vidim, tu je PS3 i igrice?

– Asti koje je to ludilo, zarazi te u
sekund. Darovali su mi ga prijatelji iz Crometea, a moga bi igrat po cili dan u
tom svijetu. Najviše mi se sviđa GTA, dođu dica iz susjedstva pa zaigraju i
oni, ali kad san vidija da je uša s likom iz igrice u virtualnu sobu, upalija
tv i sta gledat virtualni crtić, iznervira san se.

Osim oko igrica (što je i normalno), djeca se okupljaju u dvoru Joška Markova i zbog – automatske meteorološke postaje. Animira mlađe naraštaje za vremenske pojave, često bude ispred njegova kuće prava školica, a postaja je važna za proučavanje mikroklime Kaštela, koja su zbog blizine Kozjaka i mora specifična čak i u odnosu na susjedni Trogir ili Split.

Pitamo ga za iskrenu ljubav, prema
meteorologiji i Crometeo timu. E, tu se uozbiljio. Barem donekle. Od vremenskih
pojava, fetivi Kaštelanin najviše voli – snijeg. Zato i fotografije kako “cipa”
drva te neizbježna paralela s vicem o meteorologu koji prognozira dugu i hladnu
zimu jer je vidio Indijance kako spremaju drva…

Lukeni

– To je jedino šta triba forsirat. Ovo, sve
ovo dosad šta smo pričali, sve je to jedno debelo sranje. – koluta očima
istovremeno Jasmina, iako priznaje kako joj jedino meteorologija i Crometeo
predstavlja ozbiljnu “konkurenciju”. Uostalom, u tom svijetu Markov je poznatiji
pod svojim nadimkom – Lukeni.

– Mi smo jedina crna rupa u Evropi koja
nema meteorološki radar. Ovi drugi, u svim ovim drugim zemljama šta su ih
stavili, svi su oni glupi, jel? Najveća marina je u Kaštelima, ali ne, nama
umisto radara tribaju topovi za umjetni snijeg. Meteorološki radar u konačnici
znači spašavanje ljudskih života, ali i velike materijalne štete. Još danas kad
se furamo na turizam, ovo pusto vikend kapetana, za njih sam sve admiral Joško
Markov. Radar ti kaže, precizno i na vrime, šta dolazi, dok je sadašnje stanje
da samo prognoziraš šta ti može doć. – “užga” se kao šibica na nepravdu čak i u
meteorološkom svijetu. Svjestan je također nekih svojih loših, poslovnih,
poteza.

Janjčevina

– Najeba san u životu isključivo svojom
krivnjom, a samo zato šta smo tili bit ljudi. Ne možeš tako. Moraš naučit živit
u zvjerinjaku.

– Čuda postoje, ako imaš prijatelje. Ovaj
Božić smo proveli s fantastičnim ljudima, prijateljima, nema boljeg osjećaja. –
dodaje Jasmina, cijelo vrijeme ublažavajući, gdje treba, svog životnog
suputnika, a nekad funkcionirajući kao “živa didaskalija”. Za kraj, Joško
Markov je nakon pusto godina došao do biznis ideje, održivog poslovnog plana
koji uključuje osiguran smještaj i omiljenu spizu.

– Razmislija san, postaću “odleživač”. Plan
je da iden u pržun umisto Ive Sanadera recimo. Sve dok mi plaćaju
“janjčevinu”, sve je u redu. Bit ću odleživač za janjčevinu.