NOVA RUBRIKA Dalmacija News duel: Jakša Fiamengo i Pjero Mirić – autori različitih generacija

Jakša Fiamengo i Pjero Mirić su dvojica autora koji se uopće
ne poznaju, ali mi ih ovom prilikom u našoj priči upoznajemo. Oni vole
Dalmaciju, dalmatinsku rič, baštinu, djedovinu, more, maslinu, granu, život.
Podrazumijeva se da nemaju jednako bogatu karijeru iz prostog razloga što je
među njima 36 godina razlike, ali publika ih je obojicu prigrlila kao svoje.
Sebi bliske.

O velikom Jakši Fiamengu se mogu pisati knjige s obzirom na
to da pripada krugu najistaknutijih recentnih hrvatskih pjesnika. Broji više
nagrada nego godina, između ostalog je odlikovan Ordenom Danice hrvatske s
likom Marka Marulića, a zahvaljujući korištenim formama poezije, eseja, kritike
i scenarija dotaknuo je u sve osjetljive dijelove društva i domovine. Niz
njegovih pjesama skladano je i pjeva se u izvedbi najistaknutijih imena
hrvatske estrade te klapa, zborova i dječjih ansambala, radio je scenarije za mjuzikle, dokumentarne
filmove, lutkarske predstave te još puno toga. Zastupljen je u antologijama
hrvatske poezije, pojedine su mu pjesme prevođene na petnaestak svjetskih
jezika. Njegove pjesme su toliko zaživjele među ljudima da ponekad čovjek nije
siguran je li riječ o autorskoj ili narodnoj pjesmi, za primjer se zasigurno
mogu uzeti pjesme kao što su “Piva klapa ispo’ volta”, “Nadalina”, ” Karoca
gre” te brojne druge. Autor 40-ak knjiga i dobitnik mnogih državnih priznanja
za književnost.

S druge strane, imamo predstavnika nešto mlađe generacije, Pjera
Mirića (33), rođenog Splićanina, ali zaljubljenika u otok Brač odakle mu sežu
obiteljski korijeni. Iako je autorski aktivan od 2009. godine, njegove stihove
su opjevale brojne klape kao što su Cambi iz Kaštel Kambelovac, Šufit, Rišpet,
Neverin, Mriža, Morbin, Kampaneli Donja Kaštela i drugi. S Festivala dalmatinskih
klapa u Omišu 2015. odlazi s dvije nagrade struke, dok 2014. godine na Večeri
dalmatinske pisme u Kaštelima osvaja nagradu za najbolje stihove s pjesmom
”Vrime biži”. Prošle godine je izdao i svoju prvu zbirku čakavske poezije pod
naslovom ”Delmatska zemjo”.

Kako danas gledate na
svoje početke, koje slike pamtite?

Jakša: Ja sam bio
u žiriju Splitskog festivala tri godine, godine 1979. sam trebao razgovarati s
Runjićem da jednu pjesmu ispravimo za nadolazeći festival. Ja sam se s njim
našao na Rivi i on mi je onda predložio da mu napišem nekoliko pjesama koje je
on naknadno uglazbio. Prva je bila “Nocturno”, imao sam tada 33 godine i 4
knjige iza sebe. Ljudi su tada počeli pisati o meni kao mladom autoru, ma koji
mladi autor. Meni je pisanje za skladanje ili kako bi rekao Arsen “primijenjena
poezija”, ali ja uvijek dodajem da se ne smije odustajati od poetskih razloga i
da se ne pišu gluposti. To zahtjeva neku formu; A fraza, B fraza, versi, rima,
neka ljepota, bez banalnosti, da kažeš neku istinu. Ja sam često pisao ljubavne
pjesme, ali takva pjesma je bila samo povod da se kaže nešto o životu. Oliver
je prorok u pjevanju, on pjeva kako govori, on ne treba isforsirati glas kao
što neki to rade.

Pjero: Moja prva suradnja
s klapom se dogodila 2010. godine, a radilo se o mojim prijateljima s Brača iz
Klape Morbin. Njima se svidjela moja pjesma o Braču i te godine je uglazbio
njihov tadašnji voditelj, maestro Duško Tambača. S njom će te godine Morbin
nastupiti na festivalu u Kaštelima i osvojiti nagradu za najbolju izvedbu, a ja
ću nastaviti suradnju s našim možda ponajboljim klapskim maestrom Tambačom,
suradnju koja i danas traje. Od tada polako ulazim u ”klapski svijet” i u
njemu ostvarujem mnoge suradnje s autorima i klapama.

Tko je najviše
utjecao na vas kao autora?

Jakša: Ma nitko.
Ja sam Arsena prihvatio kao svog čovjeka i mi smo se družili. Poštovao sam
njega, ali onda je Zdenko Runjić proširio taj krug.

Pjero: Ne mogu
nikoga posebno izdvojiti da je utjecao na moj stil pisanja i općenito na ljubav
prema klapskoj pismi. Mislim da se s time rodiš i dojiš u najranijoj dobi. Kad
je riječ o dalmatinskom izričaju, meni je sasvim logično da prvo moraš voljeti
svoje da bi mogao voljeti i ”tuđe”. Naravno da pritom ne mislim samo na
klapsku pismu, nego i na jezik, kulturu i povijest kraja u kojem si rođen i u
kojem živiš.

Kome ste se tijekom
svog sazrijevanja najviše divili?

Jakša: Nisam se
nikome divio, nisam imao svoje idole. Ja sam prije svega pisac, član Hrvatskog
društva skladatelja, već dva mandata sam u upravnom odboru. Ja sam se dijelom
izborio da pisci budu ravnopravni članovi, a ne vanjski suradnici kao što sam
nekad bio. No isto tako se borim da pjesme ne piše bilo koja budaletina, to
ponižava poeziju, glazbu i umjetnost.

Pjero: Moji idoli
u djetinjstvu su bili Maradona, Gulit i ostali nogometaši, a nikad inženjeri
ili pjesnici.

Kada vas najčešće
hvata inspiracija, oristite li laptop ili pak nema do papira i olovke?

Jakša: Ja pišem
direktno u laptop, ja nisam nikada u kafanama pisao. Možda zabilježim neki stih
jer mi pobjegne, posebice sada kada navršavam sedam banki. Meni je rad na
skladanim pjesmama pomogao da izvještim se u pisanju te forme vezanog stiha. Ja
sam poslije toga napisao 5 knjiga soneta, neki su i uglazbljeni jer su ih
uzimali iz knjiga. Ja sam se s hrvatskim pjevačima izvježbao metriku i s
vremenom postao majstor. Imam 400 soneta, ja ne znam koji je bolji, ja o sebi
pričam kako mislim. Iza sebe imam 40-ak knjiga, još ovu godinu izlaze 3 potpuno
nove.

Pjero: Najviše
volim pisati na papiru jer mi je to nekako najprirodnije. Veći je gušt
prekrižiti dio teksta ili zgužvati papir i baciti u škovace. Ipak, kako
inspiracije ne bira vrijeme ni mjesto, ponekad ako nisam uz papir znam i koji
lijepi motiv zapisati u mobitel. Zna se dogoditi i dok vozim auto da mi nešto
padne na pamet i onda čeka semafor i crveno svjetlo da bih taj stih ili dva
zapisao u mobitel. Kasnije kući sjednem za papir i nastavim plesti ostale
stihove oko toga.

Koliko vas izvođači
traže, a koliko često vi tragate za njima za određene pjesme?

Jakša: Ja nikad
nisam tražio glazbenike, skladatelje, izdavače ni ikog drugog. Uvijek su svi
tražili mene. Mene i danas svi stalno zovu, ja ne mogu svima ni odgovoriti.
Meni stalno netko traži pjesme. Još ove godine trebam izdati knjige jer sam
dobio stimulacije, a predsjednik društva mi piše treću knjigu. Ja sada imam
akademsku titulu pa se to kao ne gleda baš dobro, ipak je to laki žanr. No ja
svejedno u to ulazim jer moji prijatelji akademici to ipak poštuju, ali sam
siguran da ne bi poštovali da se samo time bavim. Ljudi su mi uvijek otvarali
vrata i danas još uvijek neki skladatelji traže mene. Ja nikome nikad nisam
ništa nudio.

Pjero: Kako za
sada pišem samo stihove, uglavnom tražim suautore, ili oni potraže mene, pa
nakon što snimimo demo snimku šaljemo je na adrese klapa za koje procijenimo da
bi im pjesma odgovarala. Ipak u zadnje vrijeme se i klape znaju obratiti i
tražiti pjesme.

Kojoj formi pisanja
se najlakše prepustite?

Jakša: Ja sam
prije svega pjesnik, pišem u svom komiškom dijalektu, po splitskom, srednje
dalmatinskoj ćakavici. Ja sam ipak pisac koji je dobio brojne nagrade; od
Nazorove nagrade, do Nagrade Tina Ujevića, 
Nagrade Josipa Severa, pa od Nagrade grada Splita, Medalje grada Splita,
Nagrade grada Komiže, tu je Nagrada za životno djelo grada Komiže, pa puste
nagrade u Slavoniji, Podstrani… Nikad se ni za što nisam nudio, niti sam se
prijavio ni na jedan natječaj. Ja sam samo bio zahvalan jer su ljudi prepoznali
moje kao i svoje. Mislim da pišući mogu najbolje ispuniti svoju zadaću u
životu, a to je činiti dobro drugima. Mislim da sam postigao dovoljno da više
ne trebam ništa napisati u životu.

Pjero: Ne sjećam
se koja je prva pjesma koju sam napisao, ali ta sasvim sigurno nije
uglazbljena. Zapravo, ja sam talentiraniji bio u pisanju proze i mislim da je
tako ostalo i do danas. U zadnje vrijeme najviše pišem pjesme, ali ponekad i
napišem malo proze. Želja mi je jedan dan izdati zbirku tih kratkih proznih
komada. Jedan dan bih volio i raditi na nekom mjuziklu, koji će biti vezan uz
tematiku koja bi mi kao autoru tekstova odgovarala i bila inspiracija.

Kako gledate na
Omiški festival, naravno da gospodin Fiamengo može povući paralelu za nekada i
sada?

Jakša: To je meni
nešto što ja obožavam, zato što sam ja čovjek iz puka. Klapska pjesma je
fenomen ovog podneblja, endem ovog podneblja, doživljavam je kao izravnu kopču
s baštinom. Ja u toj pjesmi čujem glasove svojih predaka, glasove ljudi koji su
pisali kako su živjeli i živjeli kako su pisali. Ljudi su bili čestiti i tu
svoju muku, svoje radosti, svoje veselje, svoje sprovode, procesije, stavljali
su svoje drage i tužne trenutke u poeziju. Oni se nisu potpisivali, ne zato što
nisu htjeli, nego to tada nije bio običaj. I onda kažu da je to narodna pjesma,
nije to narodna pjesma, to je tamo neki čovjek 
napisao i narod prihvatio. To je izravna kopča ovog vremena s baštinom,
a ako je prisutna u ovom vremenu znači da ima svevremensku vrijednost. Ja
smatram da ne pjeva samo onih nekoliko pjevača koji su na pozornici, već svi
koji su pjevali prije i koji će pjevati poslije, jer mi smo svi karika u jednom
lancu. Ja sam u pjesmi jedna karika koja je pristala da bude čovjek koji piše
za ljude koji znaju pjevati. Među pjevačima koji se pojave na pozornici ja
vidim još jednog čovjeka koji nema lice, nema tjelesnost, a zove se vrijeme. U
klapskoj pjesmi ja osjećam duboko čovjeka koji se ne vidi, to je vrijeme.
Svatko može napisati pjesmu, ali ako te vrijeme ne prepozna onda ništa od toga.
Pjesma nije završena u trenutku kada ja kao autor stavim točku ili izvođač je
izvede, već je pjesma završena u onom trenutku kada dođe do čovjeka koji je
sluša. Ako je prihvati, onda ta pjesma nešto vrijedi.

Pjero: Omiški
festival jeste stvar prestiža, ali na žalost ili na sreću za samo uski krug
ljudi koji vole onu iskonsku klapsku pismu. U današnje vrijeme kada je tržište
zasićeno velikim brojem festivala, izvođača i pjesama koje u eteru ostaju sve
kraće, sve manji broj ljudi je ostao vjeran Omiškom festivalu. Naravno da su i
novci utjecali na to. Izgleda da je jedino prefiks ”klapa” ono što je iz
Omiša uspjelo zaplivati u komercijalnim vodama, ali to je tako. Glazba je živo
tkivo i mijenja se, a vrijeme nosi svoje. Neman ništa protiv ikojeg ”đira”
glazbe, ali bih volio da se prefiks klapa malo energičnije brani od nasrtaja
konzumentskih vremena, bar u cilju očuvanja baštine i kulture ovog kraja. No,
to nikako ne znači da mislim da je sve što je klapsko dobro, a sve što je
neklapsko loše. Volim pisati i slušati različite glazbene žanrove. U konačnici
ostaje i ostat će samo ono što je kvalitetno. Vrijeme će pokazati, ono je najobjektivniji
žiri!

Što za vas
predstavlja ljubav, kao jedna od najčešćih inspiracija?

Jakša: Ljubav je
svemirska sila, ljubav je ono što nas pokreće. To nije samo stvar emocija, samo
senzibiliteta, to je način života. Ja smatram da se predmeti između sebe ljube.
Moram spomenuti mog kolegu Popadića iz novina koji mi je rekao da je znao
razgovarati s cvijećem. Ja mu vjerujem. Ja sam imao običaj razgovarati s mojim
mačkom Busterom koji je sa mnom živio 18 godina i dva mjeseca. Podsjećao me na
Bustera Keatona, uvijek ista smiješna faca. Pokopao sam ga na Marjanu ispod
svojih stihova kod svetog Jere. 

Pjero: Ljubav je
spiritus movens. Osnovni preduvjet zdravog i sretnog života je voljeti, biti
voljen i naravno raditi stvari koje voliš, bar kroz hobi. Obiteljsko okruženje
i dragi prijatelji su također važan dio tog ljubavnog kolača. U konačnici
mislim da je bez ljubavi nemoguće posjedovat ikoju ljudsku vrlinu.