U srijedu u Multimedijalnom centru na sceni je “Edip” u režiji Senke Bulić

U srijedu s početkom u 20
sati u Multimedijalnom kulturnom centru Split Kazalište Hotel Bulić
izvest će predstavu “Edip” u režiji Senke Bulić. Osim
proslavljene glumice igraju još Mateo Videk, Jure Radnić, Alan
Katić i Branimir Božak. Djelo Lucija Aneja Seneke preveo je Tomislav
Ladan, za dramaturgiju je zaslužna  Vesna Đikanović, a za
scenografiju Tomislav Ćurković. Glazbu potpisuje Damir Martinović
Mrle, kostimografiju Oliver Jularić, dok svjetlo i ton oblikuju
Tomislav Maglečić, odnosno Branimir Božak.

Seneka
je puno sumorniji od svog prethodnika tvorca arhetipa. Povlačeći
svoje junake od onostranog u mračne prizore izazvane krivnjom i
kaznom, razotkriva nam se, želimo li to vidjeti, kontinuum i
sinkronicitet pitanja ljudske prirode, pogrešnog djelovanja,
sposobnosti i volje uvida u vlastitu osobnost, njezine slabosti. 
Iz tih slika sve krvari, psuje i proklinje, jedan život zamjenjuje
se drugim, a “mnoštvo moli smrt,  vjetar prži udove i curi
crna krv, probija iz prsnutih žila”. I nisu to prizori bliže ili
dalje postapokalipse iz neke epske igrane franšize, to je
podsjećanje na destrukciju iz same kolijevke civilizacije.

Dramski
prodire do našeg vremena i njegovih konstelacija i nelagoda. Je li
taj Edip dijete koje prolazi kroz vrijeme otkrivajući nam kontinuum?
Krivnja nema mogućnost prestanka. Djeluje kao sudbina. Prenosi se s
koljena na koljeno. Postajemo li “već od dana kad prvi udahnuo
sam zrak – dostojan smrti”, postajemo li, kao vrsta, krivci
rođenjem? Udruženi nekim tajnim genetskim kodom koji uvijek upućuje
na nešto drugo, skriveno, vulgarno, sirovo, divlje, revoltirano,
okrutno i stvarno. Krivnja je stvorila veliku literaturu. Jer
potisnuta dosiže razinu najjačih osjećaja. Ona je destruktivni
pokretač, izvlači zatajeno. Ukazuje na djela, često vrišteći, ne
bi li konačno bila prepoznata, a djela pouzdano govore o identitetu.

Čini
se kao da traje neki povijesni prešutni pristanak na podređenost
tamnijoj strani čovjekove osobnosti, pa u sklopu toga uvijek nekako
malne prirodno dolazi da nasilje u ljudskim rukama ispadne
pouzdanijim izborom od ljubavi, ratovi od mira, obmana od istine,
narcizam ili komoditet od mudrosti. Bez ikakve misli ili s naivnom
mišlju, kako naredne generacije neće zahvatiti metastaze takvih
izbora. Kako se takav historijat neće pretvoriti u osuđenost,
stalnu blizinu zla, genetski zapis vrste koja je u posljednjih
desetak tisuća godina najutjecajnija vrsta na planeti. 

Seneka
tako, iako nije autor arhetipa već pretvara poznati klasični siže,
dotiče u bit čovjeka, njegov Edip pruža ruku suvremenom batrgajući
se svim udovima u destrukciji i vježbama iz krivnje, vremenski
univerzalan. Odgoda u spoju s opsesivnim traganjem, kao stapanje
sunca i makije, potencira tu glad za tragedijom, i nelagodu koju
izaziva tekst i u današnjem svijetu. S tim osjećajem nelagode ne
možemo se i ne zapitati zašto unatoč tisućljetnim potragama i
iskustvima u samospoznavanju, čovječanstvo ustrajava na
samodestrukciji, zaboravu ljudskosti, arogantnoj i priglupoj
samodopadnosti. 

Kako
se najbolje ponašati u nesigurnom svijetu, koji daleko više
investira u kontrolu nego u razumijevanje stvari, živjeti u njemu
bez čvrstog uporišta te pretpostavljanja najgoreg o drugome i toga
da o njemu ništa ne zna? Čemu može težiti pojedinac, pod sretnom
pretpostavkom da nije daleko od sebe, stranac, uljez ili beskućnik u
vlastitom identitetu, postoji li još način preko koga ćete
razvijati svoje bolje ja? Može li pojedinac nešto više izuzev
odvrnuti pogled od strahota i zatvoriti se u svoj svijet smanjene
otvorenosti, ima li tu još kakve slobode?

U
specifičnom vremenu (i uvjetima) rada na predstavi, pitanje je i
svugdje oko nas – što može provesti kroz katarzu, sada kad je
katarza čovječanstvu tako potrebna. Sva ta pitanja promarširala su
stvarajući ovu predstavu, u traganju, kako to formulira Deleuze, da
bi se oslobodio život s mjesta u kojem je uhvaćen u zamku.