Beskućnici Mostara: “Dogodio se ovakav život”

Gospodin Omar je u kasnim tridesetim i sa
svojom suprugom Sabahetom živi u izgorjeloj ruševini. Do njegove
nastambe dolazi se strmim puteljkom obraslim grmljem i šikarom, jedva
nekoliko desetaka metara udeljenim od stambenih zgrada. On je Mostarac i
bez doma je već puno desetljeće.

– Kuća mi je izgorjela i od tada
živim svugdje po Mostaru. Sada živim ovdje. Dobro je. Imam šporet,
‘smederevac’. Dobro grije kada pronađem drva i naložim vatru. Tada je
toplo, a kada nemam drva, onda ništa. Često se idemo grijati kod svoga
prijatelja Janjiča – kaže Omar za DW.

Već četiri godine živi u izgorjeloj, čađavoj, betonskoj potleušici
čiji su jedini inventar šporet, stolica i dva ‘jogi’ ležaja, a jorgan
vrata. Dok siromaštvo i nemilosrdan život izviru iz svakog atoma hladne
nastambe, na bogatstvu duha i prijateljskog pogleda pozavidjeli bi mu
mnogi, daleko materijalnim bogatiji sugrađani.

– Evo, čekam
dostavu Minoresa. Ovo je previše, ovo je hotelski. Hrana je vrhunska,
prava hotelska. Hvala im. Oni su naši anđeli, najljepši ljudi koje sam
upoznao u svom životu – govori Omar dok prebire po upravo darovanim
vrećicama tople hrane.

Svaki novi dan, nedostojan čovjeka, čine
lakšim volonteri Minoresa. Ovo je ideja mladog i karizmatičnog svećenika
fra Dalibora Dade Milasa koja je prerasla u organizaciju volontera i
aktivista posvećenih pomaganju beskućnicima, siromašnim i potrebitim
obiteljima. Jedine takve koja skrbi o najugroženijima.

U blizini
živi i Omarov prijatelj, također beskućnik Šćepo Janjić. Obojica zajedno
čekaju mlade volontere Minoresa kako bi preuzeli hranu i tople
pokrivače.

“Bez riječi sam. Ovo nam puno znači. Bez posla sam,
bez plaće…”, kaže vremešni Šćepo, također Mostarac. Na pitanje kako je
dospio u svoju poteškoću samo kaže: “Dogodilo se”.

Tri krumpira za večeru dvojici braće

Mujo
Merdžani upravo je bratu Skenderu i sebi pripremao tri krumpira za
večeru. Bez mesa, bez kruha, bez i malo sira… I on i njegov brat su
beskućnici Mostara već četiri godine. Žive u privremenom smještaju u
jednoj prostoriji ruševne prizemnice nekadašnjeg Sjevernog logora. – Živjeli smo i školovali se u Makedoniji jer mi je otac Makedonac, a
majka iz Blagaja kod Mostara. Nakon njegove smrti stric je uzeo cijelo
imanje, a mi smo se s majkom vratili u Mostar.

Odrekla nas se i
više ne živi s nama, a mi se nekako snalazimo – ukratko je za  DW
ispričao svoju životnu priču ovaj mladić. U sobi im je toplo, a iako je
prostorija mala, kaže da dobrodošlicu često pruže i ostalim nevoljnicima
bez krova nad glavom.

– Kada je hladno primimo dvojicu-trojicu. Imam ovdje dvije spužve i
spavaju na podu kada je previše hladno – pokazuje on. Toploj večeri,
prikupljenoj iz donacije Studentskog doma u Mostaru jako se razveselio. – Ovo nam puno znači, vjerujte. Meso jedino i jedemo kada nam donesu naši
prijatelji – kaže on.

“Nisam baš model za poziranje“

Ni
za Dubrovčanina Marina ne bi se moglo kazati da je u Mostaru “pronašao
svoj dom”. I on je beskućnik. Ovaj vrsni zanatlija, stolar, kaže da
često obilazi mjesta u Hercegovini u potrazi za kakvim-takvim poslom i
barem kakvom zaradom. Po svoju “humanitarnu pošiljku” došao je sam kod
mostarske, razrušene “staklene banke”.

– Kako sam dospio u ovakav
život? Ne znam ni sam. Nema posla, nema sredstava za život. Radio sam
malo po Međugorju i ostalim mjestima, bio sam jedno vrijeme i
bolestan…a sada nema posla, ne možete zaraditi niša pa onda nemate ni
što jesti. Ponekad sam prinuđen i prebirati po smeću. Tako je to – kaže
on govreći za DW. Ovaj gospodin, strpljivo pozira s poklonjenim
pokrivačima i večerom. – Ne smeta mi, samo slikaj, ali nisam baš model za
poziranje – kaže ne gubeći smisao za humor i dostojanstvo unatoč svojoj
poteškoći. Ne zna što donosi sutra, ali ne propušta podsjetiti da je
dobar zanatlija, stolar. “Pa ako kome treba… – stidljivo se preporuča
ovaj Dubrovčanin.

Cijeli članak možete pročitati ovdje.