Koristimo li model vršnjačke pomoći dovoljno u prevenciji problema s kojima se suočavaju mladi? Pitanje je koje nas je ponukalo na razgovor s Igorom Longom, prof. psihologije i realitetnim psihoterapeutom, danas umirovljenikom s preko 20 godina iskustva rada u socijalnoj skrbi.
Na mlade se rijetko gleda kao na resurs koji može biti uključen u pružanje podrške drugim mladima koji se susreću s razno raznim problemima i traže neki vid pomoći. Nije za svaki problem nužno tražiti stručnu podršku, vršnjačko savjetovanje moglo bi biti rješenje koje odgovara na ovo pitanje.
Dugi niz godina posvetili ste radu s mladima. U udruzi Most započeli ste pružanje podrške mladima s problemima u ponašanju, u radu sa stručnjacima kroz razne edukacije zagovarali model vršnjačke pomoći. Mogu li mladi kao volonteri biti dopuna uslugama izvaninstitucionalne podrške kroz rad udruga?
– Vršnjačka pomoć, kao model poznat je u svijetu i često se naglašava da se zapravo mladi najlakše otvore svojim vršnjacima, s njima dijele iste interese, uče kako se nositi s problemom, da postoji altruizam, prepoznati svoje ciljeve, popravljaju sliku o sebi, uče kako život može biti bolji. Dobar primjer je udruga Most koja već dugi niz godina skrbi i brine o mladima na razne načine. Vršnjačka pomoć nije iskorištena do kraja u svim oblicima i modalitetima. Imamo oblike pomoći u učenju, informiranju i podršci u integraciji, kreiranju projekata za mlade. No, vršnjačko savjetovanje se ne koristi dovoljno. Split je sveučilišni grad, imamo mlade kompetentne ljude koji završavaju društvene humanističke fakultete, vršnjačkim savjetovanjem mogu drugim mladima kojima treba neka vrsta pomoći biti od velike podrške.
Pružanje savjetovanja zahtjeva čitav niz vještina i osobina, studenti bi uz edukaciju, mentorstvo i superviziju mogli vrlo lagano mlade naučiti nova znanja za lakše snalaženje u društvu. Tu posebno mislim, na rad s mladim osobama koje dolaze iz rizičnih obitelji, koje nemaju podršku roditelja. Zanimljiv mi je i koncept rada s mladim prekršiteljima i počiniteljima kaznenih djela. Siguran sam da bi to pomoglo i dopunilo spektar usluga koje provodi Centar za socijalnu skrb i pravosudne institucije.
Podijelite s nama kako se možete, kad ste danas umirovljenik, osvrnuti na početak rada prije 40-ak godina. Što je dovelo do većeg broja mladih s poremećajima u ponašanju?
– Rekao bih da je ključno što se okruženje u kojima mladi odrastaju promijenilo. Osim što danas definitivno znamo više, znamo više o sebi i o drugima, posebno o mladima te primjećujemo da su se veze unutar obitelji pokidale ili su vrlo tanke. Ako je išta potrebno raditi intenzivno, to je svakako na uspostavljanju funkcionalnih obiteljskih odnosa. Od vrtićke dobi nažalost djeca su danas prepuštena niskoj razini komunikacije i odnosa u obitelji. Kad dijete ostane bez pažnje roditelja koji rade po cijele dane nema sumnje da će to ostaviti posljedice na rast i razvoj. I roditeljima treba pomoć.
Neki se jednostavno ne snalaze. Rečenica tipa ”radim da bi nam sutra bilo bolje” djetetu je teško shvatljiva. Njemu treba roditelj sad – danas , a ne sutra. Dolazi do udaljavanja, ponekad dijete dođe pod utjecaj koji nije dobar i onda krenu problemi. U posljednjih 30-ak godina intenzivno sam se bavio i podrškom roditeljima. Potrebno ih je usmjeriti i dati im podršku u odgoju djeteta.
Sve češće se govori i o emocionalnoj nedostupnosti roditelja. Kako se nositi s današnjim tempom života?
– Nije ni odraslima jednostavno, vremena su teška na različite načine. Roditelje treba osvijestiti da kvalitetno provode vrijeme sa svojom djecom. To ne mora biti 24 sata dnevno, no svakako im treba dati bubu u uho da se svakog dana pitaju jesam li danas stvarno bio sa svojim djetetom, jesam li ga čuo? Interakcija je nešto što treba naglašavati jer dijete svoj vitalitet crpi iz dobrog odnosa s roditeljima.
