Godina dana od smrti fra Vjeke Vrčića

Navršila se
godina dana od smrti fra Vjeke Vrčića (Imotski, 28.veljače 1914 – Imotski, 9.
srpanj 2014.) Vrijeme brzo leti, ali osobe zapravo ne umiru zauvijek, sve dok
žive u sjećanjima ljudi. A sjećanja i spomeni na fra Vjeku su itekako brojna i
česta, ne samo u razgovorima mnogih Imoćana.

Poznat je i
priznat njegov svekoliki svećenički, duhovni i pastoralni rad, kojeg je
obavljao dugi niz godina, ne samo na području župa Imotske krajine, nego i
drugdje, poglavito u neretvanskom kraju. O vrijednosti njegova pastoralnog rada
svjedoče mnogobrojni primjeri, ali ipak izdvojimo samo neke. Fra Vjeko je u
vjernički život, na najbolji mogući način, otputio čitave generacije učenika.
Mnogi još dobro pamte svaki detalj iz razgovora s njim, kada je kroz priču
odagnao mnoge brige i nevolje, koje su mučile njegove sugovornike. U tom
smislu, fra Vjeko je bio svojevrsna preteča, onoga što američki znanstveni
krugovi označavaju pojmom “terapija razgovorom“. Svakodnevno je bio na usluzi
potrebitima i za svakoga je imao toplu riječ, riječ utjehe i ohrabrenja.
Također, mnogi svećenici rado spominju kako im je upravo fra Vjeko ponajviše
pomagao, u početnim, prvim mjesecima obavljanja svećeničke službe; savjetom,
preporukom i riječima podrške.

Usporedo sa
svojim pastoralnim radom, fra Vjeko je pronalazio vremena i za spisateljske
projekte, ponajviše povijesno – publicističkog karaktera. Pored tolikih
značajnih publicističkih i dokumentarističkih djela, ipak bih osobno izdvojio
knjigu beletrističko – povijesnog sadržaja “Plamen iz kamena“. Radi se o
romansiranom prikazu života nadbiskupa fra Šimuna Milinovića. Fra Šimun
Milinović, rođen na području današnje općine Lovreć, postao je nadbiskup u
Baru, u Crnoj Gori 1886. godine. “Plamen u kamenu“ kapitalno je literarno djelo
prvenstveno iz razloga što je fra Vjeko na jedan dokumentaristički,
feljtonistički i detaljan način, prikazao stvaran društveni i obiteljski život,
na području Imotske krajine u drugoj polovici 19. stoljeća. Stoga je ovo djelo svojevrstan
spomenik vremenu, običaju i ljudima, koji su ostali davno za nama.

Zahvaljujući fra
Vjekinom radu i angažmanu, osnovan je i franjevački muzej u Imotskom. Njegov
mozaičan i raznovrstan fundus, prepun je eksponata od kojih mnogi mogu
ispričati priču o jednom vremenu, običajima i ljudima tog minulog doba. Mnogo
je truda i vremena uložio i u sređivanje samostanske biblioteke, koja čuva neka
osobito rijetka i osobito stara izdanja. Zanimljivo je pripomenuti da je
samostanska biblioteka jedini arhiv u Imotskom, koji nije uništen za vrijeme
Drugog svjetskog rata i poraća, tako da se u njemu nalaze i mnogobrojni
dokumenti iz prošlosti Imotskog, ali i čitave Imotske krajine. Njegov društveni
rad itekako je prepoznat pa je dobitnih i mnogobrojnih državnih i lokalnih
nagrada i priznanja, za sve ono što je uspio napraviti kroz svoj svekoliki
angažman.

Pa ipak, nikada
nije volio isticati i potencirati takve ili bilo kakve druge nagrade ili
priznanja. Skroman, samozatajan, marljiv, spreman pomoći svakoj osobi, takav je
bio fra Vjeko. Posebno je volio rodni kraj i njegove žitelje, kojima je ostavio
toliko vrijedne baštine i naslijeđa, da se to teško može i opisati. Zbog svega
toga fra Vjeko Vrčić nikada neće biti zaboravljen, jer osobe koje čitav život
žive skromno, pošteno i marljivo, ostanu prisutne u kolektivnim sjećanjima i
kada mine svaki drugi spomen na njih. A fra Vjeko Vrčić je niz godina
predstavljao znatno više od onoga što jedna osoba uopće i može predstavljati.
Bio je i ostao trajan simbol Imotskog. Sam Imotski.