PRIČA IZ OLUJE Pukovnik Marko Vukasović: Čast mi je da sam bio sudionikom vremena stvaranja hrvatske države

Marko Vukasović rodom je iz Kučića kod Omiša i živi u Splitu. Početak Domovinskog rata zatekao ga je na brodu jer je bio pomorac i otišao je sa svojih 28 godina u rat. Biva ranjen na Dinari u izvidništvu i prošao je doslovno čitavo Dalmatinsko bojište, a umirovljen je s činom pukovnika.

Nakon umirovljenja pokrenuo je svoj vlastiti posao u rodnom zavičaju, bavi se raftingom u kanjonu Cetine i kako kaže, svi bivši vojnici i zapovjednici Hrvatske vojske koji se bave svojim biznisom su iznimno uspješni ljudi koji svojim radom i znanjem doprinose razvoju svojih firmi.

Kroz priču sa zapovjednikom 1. pješačke bojne 4. gardijske brigade, Marko Vukasović nam otkriva svoj današnji stav prema svemu što je bilo, opisujući nam neke detalje sa bojišta i koliko mu danas Oluja vrijedi kao bivšem vojniku, odnosno zapovjedniku.

– Tad nisam razmišljao da će doć do rata u ovakvim razmjerima jer sam mislio da međunarodna zajednica neće dopustiti rat kakav smo proživjeli. Moje mišljenje je bilo da će se sve zaustavit nakon što prva granata padne na Dubrovnik pa će i UNESCO, Europa i međunarodne snage reagirati i spriječiti daljnji zaplet, ali smo bili prepušteni sami sebi – uveo nas je u priču Vukasović, ne prikrivajući razočarenje pasivnosti tadašnje Europske zajednice, UNESCO-a i drugih faktora koji su svojim djelovanjem mogli spriječiti mnogo toga.

Instruktor kodnog imena “Kurt”

Govori kako je nakon što se vratio s broda, odmah tražio gdje će se priključiti za obranu Hrvatske jer kao pomorac nije podlijegao pričuvnim postrojbama, pa je s nekolicinom osnovao kamp u Radmanovim mlinicama i tamo su primali ostale dragovoljce.  Poslije su im se pridružili momci iz ostatka Dalmacije uključujući i zapadne Hercegovine, uključujući Rame, Prozora i ostalih mjesta.

– Doveli smo jednog instruktora kodnog imena “Kurt” iz Njemačke vojske da nas obuči. On kao pripadnik strane vojske nije smio imati biti kod nas, ali je riskirao baš kao i svi mi- naodaje Vukasović i nastavlja kako je Kurt ustrojio kamp i s njim su prolazili žestoku obuku, a krajem 91. godine u postrojbu je došao i jedan Argentinac.

Rodolfo Barrio Saavedra postao je brigadir HV-a, primio hrvatsko državljanstvo, oženio se ovdje i dobio dijete. Kaže kako je i stanoviti Nijemac Kurt oženio Hrvaticu, ali živi u Njemačko a susrest će se narednih dana.

– Instruktor Kurt je na mene ostavio vojnički dojam, proveo nas je kroz vojničku obuku i nakon te obuke je odabrao nas par kao zapovjednika desetina u postrojbi. Tad me odredio kao instruktora i zapovjednika desetine i predodredio me u zapovjedni lanac. Od zapovjednika desetine sam postajao zapovjednik voda, satnije pa 93. postajem zapovjednik pješačke bojne do poslije Oluje – priča nam Vukasović.

Nadodaje kako ga je poslije Oluje general Damir Krstičević uputio u “Zapovijedno stožernu školu”, koja je tad bila najviša razina vojnog školovanja, kako bi na neki način nastavio usavršavanje za časnika Hrvatske vojske. Iako je želio ostati do samog kraja, odlaskom u Zagreb propušta akcije “Južni potez” i “Maestral” koje su bile ključne za spašavanje zapadne Hercegovine.

Na Dinari je prilikom izviđanja ranjen, teško o tome govori i u manirama pravog zapovjednika kaže kako je na njegovu sreću prošlo jako dobro i da ima momaka koji su gore od njega prošli, tako da njegovo ranjavanje i nije toliko vrijedno spomena.

– Prilikom zapovijednog izviđanja na Dinari sam ranjen i na moju sreću nije bilo jedno od težih tad, toj situaciji ne bih previše pozornosti pridavao jer i nije nešto značajna. Naši momci su stradavali i u gorim okolnostima i ima onih koji su i poginuli i i jako teško ranjavani tako da ne bih isticao ovo – govori nam Vukasović.

“Oluja” je simbol najveće pobjede hrvatske povijesti

Dan velike pobjede je blizu, malo nas dijeli od početka službenog datuma i zaista, veliko će mnoštvo biti prisutno u Kninu na obilježavanje 20. obljetnice Oluje, a Vukasović nam je rekao što za njega znači taj datum, što njemu predstavlja Oluja.

– Oluja za mene predstavlja simbol svih pobjeda, ne samo u Domovinskom ratu, već svih pobjeda Hrvatske vojske kroz povijest. Kao jedan takav jak simbol ne mislim da je pobjeda samo Hrvatske vojske, već cijelog Hrvatskog naroda koji je želio samostalnu Hrvatsku državu. Ne samo da se Oluja isplatila već je ostvarila mnoge snove o samostalnosti, a kad bih trebao sve ponoviti, ponovio bih bez imalo razmišljao. Kako je rekao pokojni predsjednik Tuđman, imat ćemo onakvu državu kakvu je i uredimo. Na žalost isplivala je onda jedna garnitura političara koja se smjenjiva od izbora do izbora i ne vode Hrvatsku u dobrom smjeru, na štetu ljudi koji ne žive dobro u ovoj državi – ističe Vukasović.

Govori kako je u njegovoj bojni bilo momaka koji su spremni bili ostaviti svoj život samo da se država Hrvatska zove i nije ih bilo briga hoće li biti socijalistička ili drugačija.  Ističe kako  je teško objasniti tu činjenicu mlađim generacijama koje su se nakon rata rodili.

Osvrnuo se na optužbe da je Oluja zločinačka i da je zbog akcije protjerano lokalno stanovništvo. Također, opovrgava navode da su pripadnici IV. GB za vrijeme Oluje činili zločinačka djela, jer za to nisu imali vremena, sve i da su htjeli.

– O vojnoj redarstvenoj operaciji Oluja ja govorim o onom dijelu u kojem sam neposredno bio, znači 1. pješačka bojna 4. gardijske brigade bila je u prvom pravcu napada i odgovorno tvrdim da niti jedan moj vojnik kao ni iz 4. gbr. nisu napravili niti jedan zločin. Dinamika našeg vojnog djelovanja je bila tolika da smo pješačili i do 20 kilometara dnevno, a sve i da su htjeli, nisu imali vremena za krađe, palež, razbojstva i ubojstva – navodi jednu od činjenica.

Rekao je kako je znao da u postrojbi ima dvadeset posto ljudi sa okupiranih područja, koji su i znali imena njihovih susjeda koji su im palili kuće, činili razbojstva i ubojstva, te da su ih psihološki pripremali za borbena djelovanja. Napominje da su u te psihološke pripreme imali na raspolaganju psihologe i psihijatre koji su pomagali u pripremanju za daljnje aktivnosti kako ne bi došli u situaciju da ubiju civila ili zarobljenog vojnika.

Poštivanje međunarodnog ratnog prava

– Što se tiče 4. gbr. odgovorno tvrdim da smo odradili profesionalno akciju i vojnički, poštivajući apsolutno sve uzance međunarodnog ratnog prava u odnosuprema civilima i zarobljenicima. Sve te priče, odmakom vremena, pogotovo u optužnici našim generalima za prekomjerno granatiranje Hrvatskog kraljevskog grada Knina zbog kojeg je Srpsko stanovništvo otišlo iz tzv. Krajine ne drže vodu. To su monstruozne laži i bijedan pokušaj bacanja ljage na operaciju Oluja i našu vojsku – govori Vukasović navodeći činjenicu iz vlastitog iskustva.

– 1. bojna koju sam vodio je bila u glavnom pravcu napada 4. gbr. a naša gardijska brigada je bila glavna u napadnom pravcu zbornog područja. Imao sam na raspolaganju topničku bitnicu, protuoklopnu bitnicu, pridodanu satniju oklopno-mehanizirane bojne, haubice i nisam niti jednu granatu i minobacačku minu bacio prilikom ulaska u Knin. Nije bilo razloga za to, nije bilo vojničkog otpora, nismo gađali civile već je zadaća 4. i 7. gbr bila napraviti obuhvat oko Knina, a prilikom spuštanja niz padine iznad Knina, njihove tenkovske postrojbe su djelovale po 7. gbr, pri čemu su nas iz 7. zvali da s druge strane uzvratimo vatru, mi nismo jer su kolonu civila koristili kao živi zid – opisuje dan ulaska hrvatskih postrojbi u Knin.

Isto tako, opisao je jednu situaciju kad su već bili u gradu, kad je jedan od glavnih vezista nestao. Obzirom da je koordinirao ulazak postrojbi s vanjskih strana Knina, tražio je tog vezistu za kojeg su rekli da je vozilom prebacio nekolicinu lokalnog stanovništva u UN-ov kamp za izbjegle.

– Tom prigodom je jedan od mojih vezista bio uz mene i pomagao sve skupa uvezivati zbog koordinacije. Jednom prigodom je došao srpski vojnik u odori tražiti svoju obitelj da ih izvede iz grada i koji je ostao zatečen jer nije očekivao da ćemo ući u Knin tako brzo. Ostao je obezglavljen, a moj vezista bojeći da se nešto loše ne dogodi ga osobno sa obitelji sjeo u auto i odveo u vojarnu koju je Unprofor oformio za prikupljanje civila. Bio sam ljut jer mi je trebao  na terenu, no kasnije sam se nasmijao jer je svojim postupkom učinio jako dobru stvar- prisjetio se Vukasović.

Matijaš je bio strastveni tenkist

Ističe da je to taj odnos hrvatskog vojnika prema ljudima koje su zatekli na tim prostorima, no na žalost, kako kaže, drugi, treći dan nakon akcije kad se vratio njihov suborac iz mirovine Vine Mišković, smrtno je nastradao u patroliranju okolnih mjesta.

Navodi, u selu Dragišići je jedna postrojba patrolirala i javili su se lokalnim mještanima predstavljajući se kao hrvatska vojska i da ako što trebaju da im jave, a nakon što su zašli među kuće, jedan je civil izašao i puškom ga ustrijelio u leđa.

Isto tako, osvrnuo se na kolonu civila koju su paravojne i vojne snage tzv. Krajine pregazile dok su bježale iz Knina, opisujući strahotu koju je vidio dok su napredovali s akcijom.

– Prilikom izvlačenja njihovih oklopnih snaga i gdje je bilo usko morali su ostavljati auta, a tenkist koji je tuda prolazio i gdje mu je kolona smetala je i pregazio. Susretali smo na prostoru od Knina do Očestova pađana do Otreća, gdje smo se susreli sa specijalnom policijom čitavu pregaženu kolonu. Na oko je bilo jako gadno za vidjeti – opisuje tužan prizor.

Koliko je bilo ostavljenih vozila i tenkova, prisjeća se i da su neki bili minirani kako se ne bi mogli koristiti, a prisjetio se i jedne zgode sa legendarnim zapovjednikom Andrijom Matijašem Paukom, koji je bio pravi tenkist.

– Matijaš je bio strastveni tenkist i kad je vidio da tenk stoji odmah je ušao u njega. Kako je ušao, još je brže izletio i odmakao se jer je bio miniran. Kako je ušao htio ga je i upaliti, no srećom primjetio je da je ručica za paljenje minirana, da su ostavili iznenađenje i izletio je kao munja iz njega- prisjeća se zgode s Paukom.

Nadodao je kako je Matijaš najzaslužniji za stvaranje oklopne mehanizirane bojne koja je 4. gbr. učinila ne samo najudarnijom u Hrvatskoj već u čitavoj Europi u to vrijeme. Istaknuo je da je sinergija pješaštva i oklopne bojne bila tolika da su mogli uspješno izvršiti bilo kakav zadatak u kratkom roku.

Život poslije rata

Danas, nakon rata, veterani se okupljaju kroz braniteljsku udrugu kao i kroz podružnice udruge kroz cijelu Hrvatsku. Sudjeluju na brojnim događajima, udružuju se u proizvodnji, snalaze se i naučili su živjeti sa svojom prošlošću koja nije ni malo laka. Većina ih ima obveze kroz udruge, obitelj  ili vlastiti posao, ali uzgred svemu imaju vremena za prijatelje.

– Čast mi je biti sudionikom tog vremena stvaranja Hrvatske države i što sam svojim skromnim doprinosom pomogao u tom stvaranju. Također sam sretan kad sretnem nekog svog vojnika na ulici i barem kavu popijemo. Kad se družimo sa sjetom i ponosom gledamo na ta neka vremena i na naše stradale pripadnike- ponosno će.

Kaže da postoji pjesma u kojoj se pjeva da vojnik nikad ne plače i da je bio u dosta situacija kad je u ratu izgubio dosta prijatelja. U tim trenucima nije smio dopustit emocijama da ga savladaju jer su situacije bile takve da su okršaji bili žestoki i trebao je biti priseban.

– Možda ja palim sa nekakvom zadrškom pa se emocije pojave nakon nekog određenog vremena. Kad slavimo obljetnicu Vukovara ja tri dana dolazim sebi jer se sav film odvrti u glavi, pa bude zaista teško ponekad – rekao je Vukasović.

Najbolje je, govori, tugu i bol odagnati aktivnošću kroz udrugu ili nekim drugim aktivnostima u kojima se čovjek osjeća produktivan i koristan. Žali jer su mnogi ljudi zbog bolesti onemogućeni baviti se aktivnostima koje bi im sasvim sigurno pomogle.