06.09.2020. u 22:34h
Za Bitelić starije neraskidivo vežu emocije, mladih obitelji ima jako malo jer baš mlađe generacije ondje perspektive ne vide.
Nema djeteta koje ne poznaje Crvenkapicu i njezinu baku, strašnog vuka i hrabrog lovca. Nema djeteta čiji snovi u djetinjstvu nisu odlutali do kuće Crvenkapičine bake, među gustom šumom i netaknutom prirodom u potrazi za košarom punom slasnih delicija. Kao da su i braća Grimm, slušajući narodnu priču o djevojčici s crvenom kapom, svratili do mjesta Bitelić. Možda su i pretpostavili kako će to selo iznad Hrvaca izgledati kada u njemu ostanu tek ljudi vremešnije dobi. Od mjesta koje je bujalo životom sada su tek zabilježena sjećanja na bolje dane u kojima su kuće bila pune čeljadi i s nekoliko generacija pod istim krovom.
Za Bitelić starije neraskidivo vežu emocije, mladih obitelji ima jako malo jer baš mlađe generacije ondje perspektive ne vide.
Kad je školska godina ondje se i može vidjeti autobus, iako rijetko, trgovina nije na dohvat ruke, a o banci ili liječniku da ne govorimo. Tek jedna gostionica, frizerski salon znakovitog naziva 'Ko te šiša' i dvije pokretne trgovine - jedna s namirnicama, a druga s kruhom i pecivom.
Za jedno selo nema tužnijeg događaja od onog kad ravnatelj škole zaključa objekt s vanjske strane. Bitelićani se svom snagom bore da ne dožive takvu sudbinu.
'Ključ života', pjevao bi Oliver, u rukama je mladih obitelji koje radije svoju sreću pronalaze negdje drugdje. Dokazuju to i statistički podaci jer se od vremena Domovinskog rata pa do danas broj stanovnika na Biteliću i više nego prepolovio. Mješovito stanovništvo, od kojeg je većina Hrvata, a tek manji dio Srba živi u suživotu i rijetko se kada može ovdje čuti da netko govori o međunacionalnim odnosima. Sve se čuva kao arhivi u Vatikanu.
Drugu godinu zaredom u tamošnju školu ne polazi niti jedan prvašić. Jedna učiteljica podučava tek jednog trećaša i četvrtaša.
- Dok je ima k'o rađat' bilo je dice. Sada su ostali sve samo starci. Učio sam dicu od 1965. pa sve do 2010. godine. Škola je ovdje bila osmogodišnja, bilo je puno dice, a sada ih im samo par od Bitelića pa do Laktaca, govori nam Ivan Kelava, učitelj u školi na Biteliću koji i živi na katu školske zgrade.
- Bitelić živi od sprovoda do sprovoda. Da nema putujućih trgovina ne znan kako bi živio ovaj svit. Za prvu trgovinu moraš do Hrvaca, što poskupljuje život, ali školu ne damo, oštar je Ivan.
Iza škole je i dječje igralište. Prepoznali smo ga tek kad smo među visokom travom ugledali konstrukciju koša. Sva u ruzini tek je pojačavala i onako već tužan dojam.
Izvan škole, dakako, život u selu posve je miran. Nasred ceste zatekli smo još jednog Ivana. Ovaj prezimena Jukić upućivao je nekoliko krava na pojilo s vodom. Baš je prelazak životinja preko ceste zaustavio i naše nastojanje da dođemo do mjesne crkve. Iz Ivanovih očiju sjala je mladenačka upornost iako je na leđima već dosta desetljeća.
- Mladi ljudi svi odoše, a stari iđu u groblje. Svaki dan nas je sve manje i manje, bez pitanja nam je, slegnutih ramena, kratak razgovor otvorio Ivan.
- Bitelić je najbolji za penzionera. Da ne bi sta u kući malo pustim krave. Nije pitanje udaljenosti, more se to sve, al' mlad čovik tu ne može opstat. Ja razumin da iđu dalje, najviše u Njemačku, priča nam Jukić i pokazuje rukom na groblje, nekoliko metara udaljeno od mjesta susreta.
Kaže nam kako se još samo groblje širi, a razloga za radost i sreću nema. Tvrdi kako se sve promijeni kada ugleda automobile ispred škole i sjeti se nekih boljih vremena.
Unatoč svemu tome ljudi iz ovoga kraja teško će dopustiti da im ugase i školu.
Gašenje škole značilo bi i kraj nadanja kako će svanuti neko novo sunce koje će cijelo mjesto ispuniti mladošću i oživjeti kao što je to nekad bilo. Isto ono sunce koje je rascvjetalo cvijeće i oslobodilo leptire u kolažu napravljene na prozorima škole. Vrijedni radovi tek dvoje učenika dovoljan su dokaz da bi gašenje obrazovnih ustanova u ovako malim sredinama bio tek pogodak 'u ništa', kako za ostanak bez bodova kažu na Alci u tek 15-tak kilometara udaljenom Sinju.
Za Bitelić starije neraskidivo vežu emocije, mladih obitelji ima jako malo jer baš mlađe generacije ondje perspektive ne vide.
Kad je školska godina ondje se i može vidjeti autobus, iako rijetko, trgovina nije na dohvat ruke, a o banci ili liječniku da ne govorimo. Tek jedna gostionica, frizerski salon znakovitog naziva 'Ko te šiša' i dvije pokretne trgovine - jedna s namirnicama, a druga s kruhom i pecivom.
Za jedno selo nema tužnijeg događaja od onog kad ravnatelj škole zaključa objekt s vanjske strane. Bitelićani se svom snagom bore da ne dožive takvu sudbinu.
'Ključ života', pjevao bi Oliver, u rukama je mladih obitelji koje radije svoju sreću pronalaze negdje drugdje. Dokazuju to i statistički podaci jer se od vremena Domovinskog rata pa do danas broj stanovnika na Biteliću i više nego prepolovio. Mješovito stanovništvo, od kojeg je većina Hrvata, a tek manji dio Srba živi u suživotu i rijetko se kada može ovdje čuti da netko govori o međunacionalnim odnosima. Sve se čuva kao arhivi u Vatikanu.
Drugu godinu zaredom u tamošnju školu ne polazi niti jedan prvašić. Jedna učiteljica podučava tek jednog trećaša i četvrtaša.
- Dok je ima k'o rađat' bilo je dice. Sada su ostali sve samo starci. Učio sam dicu od 1965. pa sve do 2010. godine. Škola je ovdje bila osmogodišnja, bilo je puno dice, a sada ih im samo par od Bitelića pa do Laktaca, govori nam Ivan Kelava, učitelj u školi na Biteliću koji i živi na katu školske zgrade.
Mladi ljudi svi odoše, a stari iđu u groblje
Kad u mjestu čujete dječji smijeh i vrisku znate da tu ima života, a u nedjeljno jutro tek su se čula zvona koja su pozivala na misu. Naš sugovornik i dalje vjeruje da će doći neko bolje vrijeme za Bitelić.- Bitelić živi od sprovoda do sprovoda. Da nema putujućih trgovina ne znan kako bi živio ovaj svit. Za prvu trgovinu moraš do Hrvaca, što poskupljuje život, ali školu ne damo, oštar je Ivan.
Iza škole je i dječje igralište. Prepoznali smo ga tek kad smo među visokom travom ugledali konstrukciju koša. Sva u ruzini tek je pojačavala i onako već tužan dojam.
Izvan škole, dakako, život u selu posve je miran. Nasred ceste zatekli smo još jednog Ivana. Ovaj prezimena Jukić upućivao je nekoliko krava na pojilo s vodom. Baš je prelazak životinja preko ceste zaustavio i naše nastojanje da dođemo do mjesne crkve. Iz Ivanovih očiju sjala je mladenačka upornost iako je na leđima već dosta desetljeća.
- Mladi ljudi svi odoše, a stari iđu u groblje. Svaki dan nas je sve manje i manje, bez pitanja nam je, slegnutih ramena, kratak razgovor otvorio Ivan.
Školu ugasiti? Nipošto!
I dok je jednim okom pratio svoje najbolje prijatelje, kako zove svoje životinjske ljubimce, poprilično tužnim glasom govorio je i kako se boji od izumiranja.- Bitelić je najbolji za penzionera. Da ne bi sta u kući malo pustim krave. Nije pitanje udaljenosti, more se to sve, al' mlad čovik tu ne može opstat. Ja razumin da iđu dalje, najviše u Njemačku, priča nam Jukić i pokazuje rukom na groblje, nekoliko metara udaljeno od mjesta susreta.
Kaže nam kako se još samo groblje širi, a razloga za radost i sreću nema. Tvrdi kako se sve promijeni kada ugleda automobile ispred škole i sjeti se nekih boljih vremena.
Unatoč svemu tome ljudi iz ovoga kraja teško će dopustiti da im ugase i školu.
Gašenje škole značilo bi i kraj nadanja kako će svanuti neko novo sunce koje će cijelo mjesto ispuniti mladošću i oživjeti kao što je to nekad bilo. Isto ono sunce koje je rascvjetalo cvijeće i oslobodilo leptire u kolažu napravljene na prozorima škole. Vrijedni radovi tek dvoje učenika dovoljan su dokaz da bi gašenje obrazovnih ustanova u ovako malim sredinama bio tek pogodak 'u ništa', kako za ostanak bez bodova kažu na Alci u tek 15-tak kilometara udaljenom Sinju.
