Article

//www.dalmacijanews.hr/files/626ed837ecdbd1457b8b458f/80
Foto: Ivana Ivanović / DalmacijaNews

Splitske blizanke Nikolina i Nataša Šustić rođene su prije vremena za uspjeh: Jedna je svjetska prvakinja na 100 km, a druga svestrana sportašica - njihova priča inspirira

Sestrama Šustić samo je nebo granica jer medalje su već pobrale, na svim dijelovima svijeta
Da uvijek imaju snove i od njih ne odustaju, savjet je koje sestre Nataša i Nikolina žive svim svojim bićem. Ali sanjati se mora. I onda kada nije sve idealno i posloženo, kada ne ide kao po špagu.

Pozitiva, neposrednost i otvorenost koja pršti iz jednojajčanih blizanki, koje su protagonisti ovog skupa znakova, razlog su što one nimalo ne odgovaraju stereotipnoj slici sportaša.

U tom svijetu sporta vrlo je teško biti najbolji. Na tronu najčešće može biti samo jedan pa kada ste u nečemu baš najbolji, a uz to i jedinstveni, onda se definitivno možete zvati legendom. Jedna takva, po mnogočemu jedinstvena i najbolja splitska štorija, uzrok je upoznavanja Nataše i Nikoline Šustić koje su autoru ovih redaka dotad bile nepoznanica.

Poriv za pisanjem ovog teksta bio je tek normalan tijek događanja, teksta o autsajderima koji su se izdigli s dna i dosegli neslućene visine, visine koje su im osigurale besmrtan status na ploči sportskih zaslužnika.

Nikolina viceprvakinja i svjetska prvakinja na stotinu kilometara, pet puta je pobijedila na prestižnoj utrci "100km del Passattore", a bila je i državna prvakinja u trailu. Titulu najbolje ponijela je i čak u pet navrata na utrci "Wings for life", i to na pet različitih lokacija - u Zadru, Norveškoj, Švicarskoj, Cambridgeu i Münchenu. Osvojene maratone u Italiji teško je i pobrojiti.

Nataša četiri puta zaredom državna prvakinja u veslanju, u disciplini laki samac, a u istom je rangu imala i dva srebra i tri bronce. U dva se navrata popela na državni tron u sprint duatlonu, u nekoliko navrata pobjeđivala u triatlonskim i duatlonskim disciplinama, a u vitrine je dodala i medalju viceprvakinje Hrvatske u olimpijskom triatlonu.


"Veslati sam počela iz zezancije"

- Nas dvije smo se kao jednojajčane blizanke rodile prije termina. Ja sam se rodila sa srčanom manom i kao dijete, dok sam bila malena, doktori nisu podupirali bavljenje sportom. No, meni nije nikada smetala ta srčana mana, nisam nikada osjećala posljedice ili imala aritmije - veli Nikolina.

- Kada je Nataša krenula s košarkom, na nagovor starije sestre Sandre sam i ja zaželjela biti pod koševima. I tako, ona nas je uvukla u svijet sporta... - otkrila je i početni stadij ove uspješne sportske priče.

Kaže da može sve. Stav koji ti u domu usade, koji ti se upiše u DNK kod. Stav pobjednika. 

- Veslati sam počela na nagovor, iz zezancije. I to čak s 26 godina. Nisam se baš najbolje snašla na početku, rekli su mi da me ne vide kao natjecatelja pa sam probala iz dišpeta veslati. Prijatelji su mi pomogli, posudili novac, otišli smo po brod, a nastupala sam za neretvanski Gusar. Divni su to ljudi, ja sam sama trenirala u Splitu, a s njima sam išla na regate - iskrena je Nataša.

- Ne može se to opisati u par riječi, u to veslanje se jednostavno zaljubiš - dodaje.


Najmlađa ikad pretrčala više od stotke

Uz košarku i trčanje, Nikolina je magistrirala na FESB-u i s diplomom iz elektrotehnike i informacijske tehnologije već cijelo desetljeće je zaposlena u Ericssonu. Nataša s magisterijem arhitekture i zaposlenjem u jednom privatnom projektnom uredu punih pet godina, uz košarku, trčanje i veslanje. 

Ta košarka bila je početna točka, čak su pet godina tri sestre i igrale zajedno pod koševima u Ženskom košarkaškom klubu Split, ali ljubav prema sportu općenito te je aktivnosti pretvorila u stil života. Istina je, živi su dokaz, da se fizičkom aktivnošću potiče hormon sreće.

- Nisam bila psihički ni fizički spremna za svoju prvu službenu utrku, i to odmah na ultramaraton "Forest Gump". Srce je, ipak, vuklo. Htjela sam zapravo vidjeti svoje granice, ali tada me je trkački svijet i upoznao. Kako sam otišla nepripremljena, nisu mi bili spremni mišići, tetive i kosti, tako da se ozlijedila. To mi je izazvalo nekoliko godina muke s ozljedama. Negdje 2016. godine je krenulo na bolje, počela sam tada i intenzivno trčati maratone i ultramaratone... - priča Nikolina koja je tada kao 24-godišnjakinja postavila hrvatski rekord u dvanaestsatnom trčanju, dobila je i trofej najmlađe trkačice koja je ikad na službenoj utrci pretrčala više od sto kilometara.

Uspjesi? I to na kakav način...

- Najčešće sam na utrke putovala iza posla, često busevima jer nije bilo prikladnih aviolinija, a onda bi nakon utrke noć provela na putu i nije bio rijedak slučaj da bi došla kući u ponedjeljak ujutro i za dva sata išla na posao - u dahu govori.



"Završila sam biciklom na autoputu za London..."

Nikolina i Nataša primjer su onih koji stoje rame uz rame kad je teško. Ne pitaju možemo li, nego zajedno s vama viču - idemo! Cure koje se razumiju.

- Bilo je svakakvih epizoda na našim utrkama. U Cambridgeu, primjerice, nisam mogla trčati zbog koljena pa sam rekla Niki da ću je pratiti na biciklu. Prijatelj koji je tamo studirao posudio mi je staru biciklu, i kako je bila u stvarno lošem stanju, Nika mi je savjetovala da uđem u presretačko vozilo na putu za natrag, ali znate kako je to, adrenalin... I otišla sam tako uhvatiti jednog muškog trkača, pogriješila put i završila na autoputu za London - smije se Nataša.

- U Cambridgeu nam je iz Irske došao trčati prijatelj i jutro prije povratka za Split on je odlučio pripremiti doručak. No, nismo doručkovali. Kruh je zagorio, od dima se aktivirao protupožarni alarm u apartmanu i samo smo istrčali. Srećom nije bilo vatre, samo dima - još jednu anegdotu ispričala je Nikolina.


Optimizam, upornost, vedar duh...

Uz prirodu, potreban mir i punjač za životne baterije pronađu u kuji Nanni za koju se veže još jedna nadahnjujuća epizoda.

- Pronašli smo je u Prgometu kako trči uz cestu, bila je izgladnjela. Stali smo tako, a ona nas je odvela nekih dvjestotinjak metara do sedam štenaca. Dva mjeseca smo štence pazili, a onda pronašli domove za sve - prepričala je Nataša, jedna od blizanki čija volja, želja i nada osvaja. Optimizam, upornost i vedar duh. Ono što nam mnogima često nedostaje.

I tko zna na kojem ćemo ih postolju vidjeti sljedeći put. Možda u međuvremenu pronađu još koji sport kad za svaki već vežu trijumf i odličje. Jer Nati i Niki samo je nebo granica.




hr Sun May 01 2022 22:00:00 GMT+0200 (CEST) STO POSTO d.o.o.
Hrvatske mornarice 10 21000 Split
Magazin
//www.dalmacijanews.hr/files/638447db5d7965bc148b4604/80

Iako rođena u Zagrebu, Mirjana Nazor postala je zaštitno lice splitske psihologije, oličenje smirenosti, uspješnosti i stručnosti

Imala sam nekakvu dužnost da svoja znanja iskoristim za širu primjenu
Zar ne bi bilo super kada bismo znali budućnost barem jedan mjesec unaprijed? Jer silno bi željeli znati što nas čeka u bližoj ili daljnjoj budućnosti. Dobiješ rezultate svih mogućih utakmica i onda u - kladionicu. Divota - ili ne? 

Živjela tako jednom samohrana majka koja je na noge uspjela staviti četiri sina. S jako malo novca, puno truda i vjere. I dva su njezina sina postali briljantni liječnici, jedan poznati biznismen, a četvrti ostao negdje na rubu čitav svoj život. 

I poznati se ginekolog razboli u pedesetoj godini, dijagnoza nejasna, nekoliko narednih mjeseci bili su prava agonija jer mu je bilo sve gore i gore, a odgovora nije bilo. I liječnici s odmakom ustanove da boluje od ekstremno rijetkog genetskog stanja u kojem mozak sam sebe uništava. 

Ubrzo se dijagnosticira ista bolest i najmlađem bratu, a druga dvojica braće žive s mogućnošću da ova genetska bomba može, a i ne mora, eksplodirati i u njihovim životima. Ako eksplodira onda se to obično događa oko pedesete, a jedan od njih dvojice ima 47, drugi 44 godine.

I onda pitanja - poslati na testiranje i drugu dvojicu braće da znaju svoju budućnost ili? 

Postoje mnogi rubovi u našem životu, postoje trenuci kada trebamo zakoračiti iz nečeg poznatog u nešto nepoznato. Prijelomni trenuci, točke bez povratka, životne epohe kada trebamo pomoć i kada se moramo odlučiti od koga tu pomoć iskati. 

I kada navale velike nevolje, kada dođemo do ruba, tek se tada prisjetimo prave molitve, ali vrijeme u pješčanom satu od života ipak se prečesto prospe kroz prste. 

- Neko sam vrijeme vjerovala da smo predrasude da psiholozi služe jer je netko poludio ostavili iza sebe. Psiholozi su tu da pomažu ljudima da neke stvari pogledaju šire ili ih navedu da sami izađu iz neke problematične situacije. Potražiti pomoć kod psihologa je pokazatelj zrelosti neke osobe, pokazatelj da netko želi riješiti problem, a ne ga gurnuti pod tepih - riječi su to Mirjane Nazor, psihologinje koja je sintetički pokazatelj smirenosti i uspješnosti, dokaz stručnosti i dinamičnosti u svijetu u kojem je situacija zabrinjavajuća, stanje bez perspektive.


Skoro je postala pravnica...

- Odgovorni koji bi mogli nešto poduzeti u ovom društvu kao da imaju zatvorene oči i začepljene uši nego se bave svojom dobrobiti, problemima koji zbrinjavaju svoje egzistencijalne potrebe i potrebe svoje rodbine. Opća dobrobit koja bi trebala biti cilj bavljenja politikom je zaspala davno i tko zna hoće li se ikad probuditi. Puno je problema, tužno je što ono što državne institucije moraju rješavati, kod nas u kolnički trak vraćaju građanske udruge - veli Nazor.

Mislila je ipak kako će biti odvjetnica. Ali...

- Otac mi je bio pravnik, a čak sam i mislima nakratko otišla do kineziologije koja se tada nije tako zvala, uglavnom studija tjelesne kulture. Međutim, u gimnaziji, tamo negdje u trećem razredu, kad smo dobili predmete sociologiju, filozofiju i psihologiju, otkrila sam da je nešto između ta tri područja moj izbor za studij. Interesirala sam se, pogledala programe, pitala i onda se odlučila za studij psihologije. I kad sam to upisala, moram priznati, to nije bilo baš ono što sam zamišljala jer predodžba je išla putem toga da je psihologija više individualno usmjereno na pojedinca. Taj me pristup nekako posebno zanimao, a ova zagrebačka psihologija bila je poznata eksperimentalna škola, bavila se istraživanjem na općoj, široj razini. Znanstveni pristup je bio u prvom planu.


Nije aktivno ništa trenirala, u školi je išla tek na natjecanje za plivanje, a nakratko se našla i pod obručima košarke...

- U vrijeme moje mladosti, a bilo je to davno, nisu baš košarkaši bili ljudi s dva i nešto metara visine, drugi nisu bili toliko viši od mene, iako sam ja bila najmanja - priča Mirjana koja je u Split došla nakon što je provela nekoliko godina kao asistentica na Odsjeku za psihologiju u Zagrebu.   


"Ako znam uzrok, sramota ga je ne reći javno..."

Cijelo je djetinjstvo i mladost provela u Zagrebu, u blizini Meštrovićevog paviljona, poznatog kao „džamija“. 

- I došla sam svom odabraniku ispod Gripa, u Osječku ulicu danas, živjela sam tu jednu godinu. Onda su se izgradile čokolino zgrade na Splitu 3, i tu smo već godinama.

Baš kako je i godinama na studiju bila odličan student pa onda demonstrirala, bila asistent, sudjelovala na pokusima i pomagala profesorima u fakultetskim zadacima... 

- Kad sam došla u Split, nakon pola godine bez posla, zaposlila sam se u Zavodu za zaštitu na radu i zaštitu od požara. Trebali su psihologa s pola radnog vremena. Nije tada bilo ni Filozofskog fakulteta, ni PMF-a u Splitu nego tek nekadašnja Pedagoška akademija koja je prerasla u dio Filozofskog fakulteta u Zadru. Kad je raspisan natječaj, javila sam se i primili su me na radno mjesto predavača gdje je već radila psihologica Mira Nikolić, danas nažalost pokojna. Uz nju sam stjecala predavačko iskustvo i ostala tu do mirovine iako se ta institucija transformirala u međuvremenu.

Baš kako je u međuvremenu Mirjana kao postala zaštitno lice splitske psihologije jer, činilo se, da ono što drugi misle, ona izgovara pred kamerama ili mikrofonima...

- Prije desetak godina od psihologije nije bilo baš ljudi koji bi javno istupali i onda sam se možda ja, igrom slučaja, našla u fokusu. Sad to više nije tako, ali ja sam imala nekakvu dužnost da svoja znanja iskoristim za širu primjenu. Imala sam osjećaj da moram ukazivati na probleme i ponuditi rješenja, kad je to moguće. Kad me zovu, ne mislim da je to nešto problematično, zahtjevno i opasno nego dio moje profesije. Sramota je da ako znam zbog čega su se neke stvari dogodile, da odšutim i stvari ostanu nerazjašnjenje. 

A dogodile su se. Mnoge stresne, nezamislive za svako živo biće...

Jedna od tih teških situacija u mojoj karijeri je bila sa Filipom Zavadlavom. Ubojstvo je jedna priča, ali kako je on došao u situaciju u kojoj se našao. Brat i on su bili dobri đaci u školi. Znalo se da žive u nefunkcionalnoj obitelji. Svejedno djeca nisu oduzeta od obitelji, nisu imali neophodnu pomoć. Čitali smo da ih je majka nagovarala da kradu za nju, a ipak su ostali u toj obitelji. To je zbilja šokantna spoznaja, da jedno društvo koje se hvali da je humano, da smo u većoj mjeri katolici i bitan nam je bližnji. Ipak, smo do sada zanemarili mnogo djece. Gurnuli smo ih u kriminal, u devijantno ponašanje jer u trenutku kad im je trebao oslonac, kad su trebali nešto čvrsto i stabilno, nisu to imali. Imali su formalnu obitelj, ali sigurnu i toplu obitelj, ne. 

O problemima je pisala u brojnim radovima, njih pedesetak stručnih i znanstvenih. Pisala o problemima svakodnevice koja se od malih nogu "na krivo nasađuje".

- Nažalost, malu djecu od tri, četiri godine  godine češće vidim na ulici s mobitelom u ruci, nego na biciklu ili s loptom. Međutim, čini mi se, a to često čujem i od učiteljica da su mladi zapravo odlični u odnosu na to kakvi su im roditelji. Roditelji često ne shvaćaju da djecu treba odgajati drugačije a ne tutnuti im mobitel u ruke kako bi oni u miru sjeli s prijateljima. Normalno je da će mame međusobno  proćakulati, ali za to vrijeme djeca mogu imati slikovnicu u rukama ili se ljuljati u parku, ili igrati loptom. I škole bi mogle više napraviti jer mi se čini kako se odgojno-obrazovna institucija pretvorila samo u obrazovnu. Nažalost. Kuća i ponašanje u mladosti, podloga je za cijeli život.





hr Mon Nov 28 2022 08:00:00 GMT+0100 (CET) STO POSTO d.o.o.
Hrvatske mornarice 10 21000 Split
Magazin
//www.dalmacijanews.hr/files/637b0fb318d1cbc7948b459a/80
Foto: Ivana Ivanović

Od malena je želio biti kirurg, medicinu je riješio u roku s odličnim, a onda operirao u Vukovaru i do temelja promijenio kiruršku sliku splitske bolnice

Baš kako i tijelo upozorava, pali žuto treptavo svjetlo na semaforu. Poziva na reakciju, poziva na djelovanje, a rukama Zdravka Perke alat je kojim se život spasi i produži
Različita su područja na kojima čekamo čuda. Različite su naše želje i naši snovi koji bi se nekim čudom trebali ostvariti. Koliko ljudi toliko i različitih pristupa temi čuda.

Ali jedno je sigurno.

Uvjereni kako smo savršeni, besprijekorni, svemogući tek kada nas surovosti i realnosti života suoče s našom bespomoćnosti - čekamo čudo. Stjerani "u životni kut", bez ustručavanja zakorači se u područja u kojima nikada do sada nismo bili, pokucamo na vrata kroz koja nikada prošli nismo, obratimo se nekom za kojeg do sada nismo ni željeli čuti.

Odrastaš, opet imaš neki plan. Živiš u zajednici, hoćeš kupiti stan, pa ti ispred nosa ode nešto što si mislio da je savršeno. Kako smo zakasnili? Kako nismo sreće imali? 

Nemoj ovo! Nemoj ono! Pazi! Ne diraj! - opomena do opomene. Čim se rodimo. Neke vrijedne i potrebne, a neke suvišne i nepotrebne. U toj svoj silnoj buci i galami čovjeku se je teško snaći. Teško je razlučiti opomenu od opomene. I tako čitav svoj život. Roditelji, odgajatelji, učitelji, profesori, prijatelji, neprijatelji, znanci, stranci, znanost, medicina, država, poreznici, ekolozi...

Ima čovjek osjećaj kao da je u nekom popravnom domu ili da je nesposoban sam svojom glavom razmišljati, pa ga zato stalno netko opominje. Stalno upozorava.

Baš kako i tijelo upozorava, pali žuto treptavo svjetlo na semaforu. Poziva na reakciju, poziva na djelovanje, a rukama Zdravka Perke alat je kojim se život spasi i produži. Kažu kako je čovjek kirurg toliko vješt u rukama da ono što neki nogometaši imaju u nogama, on ima u rukama. 

- Relativno rano sam znao da želim studirati nešto u vezi prirodnih znanosti. U početku, negdje u višim razredima osnovne škole, glavom mi se motala ideje neke biologije, nešto u svezi nauke o čovjeku, tako nešto. U stvari me otac usmjerio u medicinu. Jednostavno mi je rekao da je ono što zapravo želim - medicina. Tako sam to prihvatio i onda se i u srednjoj školi usmjerio prema zdravstvenoj školi, kasnije i prema medicini. Nekako vrlo sam rano želio postati i kirurg - govori Perko koji je medicinu diplomirao u roku, i to s prosjekom 4,79. 

Rudarski posao...

- Imao sam jako izražen osjećaj odgovornosti prema roditeljima i obitelji koji su mi omogućili studij u Zagrebu pa sam se i tako želio odužiti, odricanjem i usmjerenošću na studij. Produljenje studija i loš uspjeh nisu dolazili u obzir. Tako i danas to očekujem od svoje djece, a oni to dobro znaju i često prigovaraju - priča čovjek koji je gotovo cijelo jedno desetljeće na čelu Klinike za kirurgiju u splitskom KBC-u. I nije to posao koji u 15 sati ima svoj kraj, često baš Perko izvan svog radnog vremena odlazi u bolnicu i obilazi pacijente koje je operirao. Rudarski je to posao.

Posao koji je službeno svoje početne korake, možda bolje rečeno prve šavove, imao još 1991. godine.

Na stažu sam radio neke manje operacijske zahvate, kao šivanje ozljeda. Uvijek sam se trudio što više praktično raditi. Taj, za mene, "povijesni" trenutak zbio se u bolnici na Križinama. Ja sam operirao, a asistirao mi je Ratomir Opačak. Operacija slijepog crijeva prošla je dobro, sam zahvat trajao je oko 45 minuta, nije to neka teška operacija, ali mi svakako nije bilo svejedno. I tijekom specijalizacije sam tražio što više praktično raditi, a što su mi starije kolege često i omogućivali.



A od mnogih je i učio...

- Na splitskoj kirurgiji od kolega Družijanića, Kraljevića, Bakovića i drugih. U Zagrebu od pokojnog Zorana Čale, pogotovo u području minimalno invazivne kirurgije. Tijekom moje slavonske avanture od pokojnog Damira Kovačića. Puno ih je, na brojnim stručnim usavršavanjima, kongresima. Svima sam im neizmjerno zahvalan - govori. I u isto se vrijeme nada da će klicu želje i volje, savršenosti i neumornog rada, usaditi nekim budućim naraštajima kirurga.



"Naša nastojanja ponekad ne završe kako bismo željeli..."

Jer kad je nečiji život u tvojim rukama, velika je to odgovornost... 

- Pacijenti jako rijetko umru „na operacijskom stolu“. Nažalost, smrtni ishodi se događaju unatoč što se operativni zahvat napravi na najbolji mogući način. Upravo je to ono što nas jako pogađa i čini frustriranim. Često obitelj i bliske osobe pacijenta to ne razumiju i često se pitaju kako je moguće da pacijent umre, ako je operacija izvedena kako treba, ali to je ono što se zove "sudbinski tijek bolesti“ i što ni mi liječnici, a ni medicina ne razumije u cijelosti.

Naravno da su mi neki pacijenti umrli, unatoč svemu što sam i ja i drugi liječnici poduzeli i iako uvijek sve poduzimamo u najboljoj namjeri da bolesniku pomognemo, izliječimo ga, ublažimo patnju i bol. Naša nastojanja ponekad ne završe kako bismo željeli. Koliko često se to događa? Prečesto, naravno, jer bismo željeli da se to nikada ne dogodi i da sve ljude možemo izliječiti ili im barem pomoći - iskren je Zdravko Perko koji je, rijetki to znaju, radio u vukovarskoj bolnici na samom početku mirne reintegracije, negdje tamo od 1997. do 2000. godine.


- Te godine su mi ostale u lijepom sjećanju, osobito iz kirurškog pogleda. Na stranu činjenica što smo došli u napaćeni i razrušeni grad jer to vrijeme i tadašnji grad, okruženje i sve zajedno ne mogu se niti malo usporediti sa sadašnjim stanjem. Sigurno sam profitirao u smislu moje kirurške karijere. Puno sam operirao i stručno se usavršavao. Tada smo uvodili i čitav niz inovativnih i modernih operacijskih postupaka. Imali smo ogromnu podršku u stručnom usavršavanju, opremanju bolnice i stručnoj podršci bolnice Osijek - od Ministarstva zdravstva, Vlade pa do Vesne Bosanac - tvrdi.

Laparoskopska kirurgiju, mehanički šivači kod onkoloških operacija, ambulanta za fleksibilnu endoskopiju - tek dio onoga što je Perko, uz kolege, donio Vukovaru.

- U toj se bolnici tada nisu radile takve vrste operacijskih zahvata. Mi smo došli iz drugih hrvatskih bolnica, gdje su takvi operacijski zahvati pak bili uobičajeni. Iskoristio sam mogućnosti i uveo te i brojne druge zahvate, oformio i ambulantu za fleksibilnu endoskopiju koja je još u funkciji, a onda organizirao u suradnji s drugim kolegama i bolnicama i tečajeve edukacije liječnika - sjeća se Perko kojemu kirurški posao proizvodi jednak broj muka, odgovornosti i sreće kao i onaj nogometni. Aktivno ga je igrao do fakulteta, mnogi kažu da je imao dara, a u rodnim mu Mravincima godinu prije nego je postao čelnik splitske Kirurgije, na jednoj izbornoj skupštini izabrali su mu ime kao predsjednik Sloge.

- Ma, uvijek mi je žao što se nisam ozbiljnije i profesionalnije tome posvetio ili barem nastavio igrati, bio nogometni sudac ili delegat... - kaže pa dodaje.

- Ulažemo u našu djecu, i to je najvažnije, onda i u infrastrukturu, a i seniorski sastav igra dobro. I moj sin i sinovac dobri su nogometaši, igraju u Hajduku i prognoziraju im svjetlu nogometnu budućnost. Tako da se nadam i vjerojatno ću još dugo vremena ostati i u nogometu i u kirurgiji, ako mi Bog da zdravlja i života - veli Zdravko Perko.

Osim ako ga, smijemo se, pokraj operacijskih stolova ne zamijene roboti jer kročiti u korak s tehnologijom, razvijati bolnički sustav i brinuti o ljudima koji danonoćno dolaze s problemima - njegova je svakodnevica.

- Naša Klinika i bolnica u cijelosti su živi organizmi koji svaki dan žive, rastu i razvijaju se kako bi sutra i svakim sljedećim danom bili sve bolji i učinkovitiji, a sve samo s jednim ciljem: kako bismo bolesniku, koji je u središtu našeg interesa, pružili što je moguće bolju zdravstvenu i ljudsku skrb. Roboti? Usvojena je naša prijava uvođenja robotske kirurgije u KBC Split i ona je postala sastavni dio Nacionalnog programa oporavka i otpornosti. Potpisan je i ugovor o nabavci sustava za robotsku kirurgiju u KBC-u Split, osigurana su odgovarajuća sredstva, s takvim bi robotskim operacijama u Splitu mogli započeti već u prvoj polovici 2023. godine.



hr Mon Nov 21 2022 06:26:00 GMT+0100 (CET) STO POSTO d.o.o.
Hrvatske mornarice 10 21000 Split
Vijesti:Hrvatska
//www.dalmacijanews.hr/files/6371558818d1cbc37e8b460a/80
Foto: Ivana Ivanović

Majka ga je natjerala u Kazalište mladih, a s 37 godina Goran Marković uz bok je najvećima. Par se dana zvao Nikola, a skoro i Kamenko...

Kad je Goran Marković odabrao, nije mu bilo svejedno. Odabrao je hoditi glumačkim oblacima i na tom nebu biti najbliže suncu i mjesecu, sijati najsjajniju svjetlost i tako obasjavati život onih u beskraju svemira
Majstori klesari okruženi su gomilom kamenja s koje pažljivo biraju svaki naredni kamen kojeg će uzidati. Onaj kamen koji im ne odgovara - odbacuju. No, početak gradnje je najbitniji, najbitniji je izbor zaglavnog kamena. Taj kamen određuje dva ruba, dvije strane zida i postavka svega ostalog kamenja u zidu uvjetovana je zaglavnim kamenom.

Mi smo graditelji svojega života. Vrijednosti, ideje, uvjerenja, sve ono što nas vodi kroz život, poput kamenja su. Odabiri koje činimo, i posljedice tih naših odabira, određuju kvalitetu života. Odabiri određuju naš utjecaj na ljude koji su oko nas.

Iz obilja kamenja oko sebe bira se onaj pravi kamen, no ako se ne postavi u startu pravi zaglavni kamen, uzalud sva kasnija i visina i širina. Sve izgrađeno s vremenom će se početi ljuljati, pa tresti dok se jednog dana kompletno ne uruši.

U životu ne postoji prečac, nema zaobilaznog puta. Pred nama je mogućnost odabira. Možemo u ovo vrijeme nastaviti slušati glas svijeta i njegovih glasnogovornika, možemo širom držati otvorene svoje uši za laži. Možemo tražiti laka rješenja, riječi blage, uhu ugodne, riječi koje ni na što ne obvezuju, ali to je onda život bez žrtve, bez odanosti, bez muke, bez boli, bez ljubavi.


"I mene je majka natjerala..."

Kad je Goran Marković odabrao, nije mu bilo svejedno. Odabrao koračati u ulogama moćnika i siromaha, plemenitih i svijetu nepotrebnih. Odabrao nakon nagovora. Odabrao hoditi glumačkim oblacima i na tom nebu biti najbliže suncu i mjesecu, sijati najsjajniju svjetlost i tako obasjavati život onih u beskraju svemira.

- Mama je kreativna duša, frizerka i cijeni sve što ima veze s umjetnošću. Nitko me nije gurao,... zapravo, mama me tjerala da idem u Kazalište mladih. Iz nekog razloga to nisam volio, bila me frka. Tad je bio Goran Golovko ravnatelj i kad me majka dovela, on mi je rekao da je i njega majka natjerala. Poslije mi je postao profesor na akademiji - priča Marković koji je u trideset i sedmoj kao prvak drame u splitskom HNK među mnogo starijim kolegama. 

No, nije u brojkama sve. Da se po Markoviću snima kakav film ili režira predstava, vjerojatno bi dobila naziv "mala čuda malenog čovjeka" jer u plodonosnoj životnoj fazi biti uz bok onima koji su godinama gradili glumačke veličine, nije mala stvar.

- Košarka mi je uvijek u mladosti bila napeta, ali stalno sam nešto i crtao. U školi sam bio u likovnoj grupi i u dramskim sekcijama. U osnovnoj školi su kolegice iz razreda bile u plesnoj skupini "Vruća čokolada" i na nekom su rođendanu vidjele kako plešem pa su me natjerale da dođem u "Vruću čokoladu". Tamo sam bio jedini muški. Poslije sam prešao u klub DNF jer me uvijek zanimala hip-hop kultura, crtanje grafita, plesanje uz tu glazbu, a to sam dobio u DNF-a - sjeća se Goran kojemu je kao bilo predodređeno da krene putem umjetnosti.


Roko, Nikola ili Kamenko 

San o grafičkom dizajnu ipak je brzo dobio zamjenu...

Upisao sam likovnu školu, mislio sam da ću biti grafički dizajner, čak sam i na fakultetu upisao vizualne komunikacije, ali onda sam shvatio da nije za mene sjediti za računalom. Crtati volim, ali da cijeli život buljim u ekran - nije funkcioniralo. I palo mi je na pamet da krenem glumačkim putem. Gluma je bila spoj svega što volim. I znam da mi je majka rekla tada, kako sam već za srednju i vizualne komunikacije na akademiji trebao proći prijemni, da mi je to zadnji prijemni jer to ne može više podnijeti njezini živci. No, tek na drugoj, trećoj godini sam osjetio da ja to mogu raditi cijeli dan, padati s nogu i nastaviti. Do tada još nisam bio siguran za glumu...



 Baš kako ni na početku njegova života, smije se, nisu bili sigurni za ime u krsnom listu.

- Trebao sam se zvati Roko, da... Govorili su svi da će me zezati da sam Roko Prč i majka na kraju odustane od toga, a od njezine sestre se rodio brzo sin i on dobije ime Roko. I baš svi ti koji su govorili protiv toga da se ja zovem Roko, sad su govorili da je Roko krasno ime. I danas im moja majka zamjera na tome. Zvao sam se i Nikola par dana pa sam ipak onda postao Goran. Djed je htio čak da se zovem Kamenko - iskren je Goran.

Ne skriva ni ono što mu se na glumačkim daskama događalo, a bilo je svega...

- U predstavi "Skup", kako je scenografija bila s redovima kuća, to je trebalo predstavljati Dubrovnik, prije sam trebao ući u jednu kuću i čekati svoj red. Slušao bih dok prođe par scena i onda izašao jer nisam mogao doći nigdje sa strane. No, jednom prilikom, igrali smo baš u Dubrovniku, i to dvije predstave zaredom, s puno debelih slojeva kostima. Sjeo sam u kućicu, a kako nisam spavao dva dana, samo sam zaspao. Probudio sam se, nisam znao koja je scena, jesam li zakasnio, ali sva sreća je bila da nisam. To nitko nije skužio, samo ja, ali oduzelo mi je mjesece života u tom trenutku. Sad mi je smiješno prepričavati tu scenu, ali tada i nije baš bilo.


"Izmjena energije s publikom je najvažnija..."

Scena, kaže, ne trpi monotonost, ne trpi glumca koji igra samo za sebe pa kad se posloži dobar tekst i do tančina odigrana uloga, stiže i nagrada. A bilo ih je...

- Uvijek se čudno osjećam oko nagrada - drago ti ih je dobiti, a opet nekako u umjetnosti ne radiš to zbog te plakete ili neke statue nego komunikacije i izmjene energije s publikom. I nekako kako sam stariji, uvijek želim dati što više od sebe. Sve ono što sam ja doživio u životu, pokušavam kroz uloge izbaciti vani. Ima to najviše smisla, i to čime se bavim, i to što jesam. Ako direktno neki lik i nema poveznice sa mnom, uvijek tražim kako bih se u toj situaciji ponio. Djeluje to tada i najprirodnije - kazuje.



Jer ljudi nisu došli u kazalište ili na drugu scenu šutjeti i gledati u glumca.

Nekad je, u vrijeme kada su mobilni telefoni s aktivnim zaslonom bili samo zamisao, i odlazak u kazalište ili kino bio puno uzbudljiviji, reda misli ovaj vrsni splitski glumac.

- Bile su novine, ali nismo ih redovito kupovali kući. Uglavnom bi novine majka, kao frizerka, nosila u salon. I kako sam živio na Bačama, a nas par iz razreda tjedno smo voljeli ići u kino, bio sam najbliži Pazaru. Kako se nismo mogli dogovoriti jer nije bilo Facebooka ni grupa, a na Pazaru na autobusnoj je stanici bio pano s plakatima, dotrčao bih do tamo, zapamtio i zvao svakog ponaosob što idemo gledati. Kino je uvijek bio doživljaj.

Doživljajem se mogu nazvati i neke uloge koje su mu ostale duboko urezane u glumačkom dijelu lijevog srčanog zaliska. 



- Uloga Lešandra iz Splitskog akvarela je uvijek nekako ostala ljudima zapamćena, nagradu hrvatskog glumišta sam dobio i za lik u uspavanoj predstavi "Skup", a to mi je bila jedna od prvih uloga i u tom smislu važna. Jako se ozbiljno radilo s velikim Perom Kvržićem u naslovnoj ulozi. Volim istaknuti i ulogu Tome u "Kašeti brokava" za koju sam čak i dobio nagradu na Marulovim danima. Ta mi je uloga nekako draga jer je taj lik bez kučeta i mačeta, kako se ono kaže, ima prijatelja i njemu je podredio svu energiju i ljubav - sjeća se Goran pa podvlači odgovorom o poveznici malih ekrana preko filmova i kazališnih dasaka kroz predstave.

- Na filmovima skoro i da ne glumiš, problem je zapravo kada lažeš - točnije, mora biti sve kao da se i zapravo događa, a da takav stil igre prebacite direktno na pozornicu, to tamo ne bi funkcioniralo. Pozornica je prevelika scena, to nitko ne vidi. U kameri su u krupnom planu, svaki izraz lica se osjeti i vidi...  Ja sam iskreno sretan što mogu i snimati filmove i glumiti u predstavama jer puno kolega to ne uspije - ne zato što nisu dobri i nisu talentirani nego imamo puno ljudi, a na kraju je jako malo posla. Premalo se snima, premalo se radi predstava. Treba čovjek, rekli bi, imati i sreće, ne samo pameti...




hr Mon Nov 14 2022 06:52:00 GMT+0100 (CET) STO POSTO d.o.o.
Hrvatske mornarice 10 21000 Split
Magazin
//www.dalmacijanews.hr/files/6368230a18d1cba66f8b4574/80
Foto: Ivana Ivanović

Hari je samo glazbom želio da svijet bude bolji, ljepši i pun ljubavi...

Samozatajno je u srca ušao pjevajući o tuđim problemima u redu za kruh, ljudima koji imaju dileme - kako bez love, stana i žene
Ne postoji osoba koja ne koristi sol i svjetlost, koja ne zna kako je tu riječ o dva univerzalna i nenadomjestiva životna elementa. Poput mora, naša tijela sadrže sol. U suzi. U kapi znoja. U kapi krvi. Bez soli naša bi srca prestala kucati, naša krv ne bi tekla, a mišići bi prestali uredno funkcionirati.

Nekada? Sol je bila toliko dragocjena da se s njom plaćalo, a osoba koja nije bila vrijedna soli, nije bila vrijedna ni svoje plaće. Sol je uvijek na stolu i nikada baš u središtu pozornosti. Ako nedostaje soli svi se uskomešaju i traže sol, ali inače ona zna biti tijekom čitavog ručka na stolu, a da nitko ni ne pomisli na nju.

Bezbojna je, pomalo i blijeda, ali predaje se u cijelosti i želi u prvi plan staviti hranu koja se blaguje, a nikako samu sebe. Na tisuće je situacija u kojima je sol nezaobilazna, ali ona se time nikada ne bahati. Sve što čini, čini ponizno i samozatajno. Služeći drugima.

Ili vatrogasac. Osoba koja je nesebična, koja voli. Čovjek koji gasi požar i ne pita čija je to kuća ili maslinik. Jer zna da je to dom koji je mogao isto tako biti i njegov. Njihova djela i njihova samozatajnost sve govore o njima. 

A nakon kataklizmičke noći u požaru svi su - pametni. Do bola. Sve znamo. I što je trebalo. I kada i kako. Kažu sustav nije zakazao, a i kako bi kada ga nema. Civilna zaštita ne postoji, pučanstvo se ne educira za slučajeve katastrofa, djecu u školama potrebno je preodgajati...

Samozatajno je u srca ušao pjevajući o tuđim problemima u redu za kruh, ljudima koji imaju dileme - kako bez love, stana i žene jer Hari Rončević samo je želio da svijet bude bolji, ljepši i pun ljubavi. A on... ima glavu i tijelo 'ko drugi, i nekom je lijep, a nekome grub i zna - nije to razlog da džepova praznih brljavi gradom i pije na dug. Kako glase riječi "Buntovnika s razlogom" s kojom je Hari nagovijestio da će njegov životni put ipak bit protkan glazbenim notama iako je završio srednju školu za geodeta i bio u tim krugovima do te 1993. godine.

- Kuća nam je oduvijek bila puna ljudi, puna smijeha. Uvijek sam pjevao, od djetinjstva doslovno, i najviše po kući, kad god je bila neka prilika, ja sam bio taj koji je zabavljao. U Getu sam živio prvih šest godina, onda s bakom i djedom na Sućidru kako su roditelji radili i onda sam s majkom i ocem otišao na Bačvice u stan koji su dobili. Pazi - dobili. U ovoj državi to nećemo doživjeti, to je bilo moguće samo u bivšoj državi - prisjeća se djetinjstva.


Buntovnika su svi slušali...

- Kad sam "Buntovnika s razlogom" predao na radio, nitko me nije znao. Pokucao sam, došao kod Čarlija koji je tada bio glazbeni urednik i rekao mu da imam pjesmu i da ne znam koji je princip za nove stvari. I tako mi je rekao da će je poslušat i nazvao me brzo da mi kaže kako će je staviti kao prijedlog na top listu. Bio je to deveti mjesec 1993. godine i odmah tjedan iza je postala prva na top listi. Oliverova "Cesarica" bila je druga - kaže. 

I bilo je tako puna tri mjeseca - glasovima publike bio je najbolji. A "Cesarica" je godinu poslije dobila Porina za najbolju pjesmu godine.

- Ozbiljno sam se glazbom počeo baviti tek s 28 godina kada me prijatelj Ivo Jagnjić, inače član grupe Dalmatino, nagovorio da se uhvatim mikrofona. I tako... prvo su krenuli nastupi po kafićima pa tek onda i pisanje pjesama. Pjevao sam tako uglavnom strani repertoar, ali “Buntovnik s razlogom” izazivao je uvijek oduševljenje. Ljudi bi, prolaznici, doslovce zastajali i tu su pjesmu rado slušali - veli.

Dogodio se klik u glavi, priznaje jer - nije ni znao da ima to u sebi.


"Sjeo sam od straha..."

- Stalno sam se pojavljivao na festivalima, oni su me nekako i profilirali iako se nikada nisam osjećao festivalskim tipom u smislu da su to zabavne melodije jer su pjesme koje sam pjevao uglavnom bile ozbiljne pjesme. Jedan pametan čovjek iz Imotskog bi rekao da idem tamo gdje me zovu i kad me zovu - iskren je Hari prisjećajući se i "Getanina" na Melodijama hrvatskog Jadrana.

- Prvi put me tada snimala televizija, bilo mi je jako teško i trebalo je skupiti hrabrosti za stati ispred velikog broja ljudi. Noge su mi klecale, čak sam na pozornici sjeo, ali ljudi su mislili da je to dio koreografije i izvedbe. Poslije su mi govorili da sam bio stvarno opušten, a zapravo sam se u sebi mislio kako je sve dobro ispalo jer je istina da nisam mogao stajati od straha. 

U karijeri se nije želio ponavljati, ali rijetki znaju kako Oliverove “Još ovaj put”, “Ako voliš me” i "Moj lipi anđele" ili "Zemlju i stinu" u izvedbi Doris ili "Aj ća, volin te" koju je otpjevala klapa Kampanel je napisao baš Rončević.  

- Sa suprugom Nelsi i sinovima Tomom i Marinom 2006. sam se iz Splita preselio u Zagreb. Moram priznati da mi nije bilo drago s 44 godine na leđima mijenjati sredinu, ali brzo sam se snašao.  Ženin posao je bio glavni krivac za preseljenje - govori.


"Najljepši trenutak mi je kad sam dobio dva sina i unuka..."

No, kad se nakon više od desetljeća "vratio jugu svom" i srce kao da je jače kucalo, kucalo u ritmu Dalmacije kojoj je posvetio toliko stihova pa je čak i ona o osjećajima prema Dalmaciji i voljenoj osobi postala poput jedne od himni Majstora s mora. Koje tek onda riječi opisati za onu "S istoka, zapada i sjevera"...

- Ta je pjesma magična, sjećam se kako smo je 15 minuta pjevali tijekom poluvremena i ježio sam se sve te minute, kao i upravo sada kada o tome pričam. Nisam očekivao da će tu pjesmu Torcida pjevati, lijep je to osjećaj da si nekom nešto poklonio, pogotovo za svoj klub za kojeg navijam od malih nogu.

Baš kako je stopama oca krenuo i sin Toma...

- Imao je strašnu želju svirati gitaru, nije htio učiti nego skidati melodije kao ja. Počeo je tako svirati, napravio je neke melodije i rekao sam mu da ih snimi. Tako su se i meni dvije svidjele...

Puno mu je koncerata ostalo u sjećanju, ali kaže i kako su mu nekad oni s dvjestotinjak ljudi bili bolji i od onih s par tisuća duša u publici. Teško je kojeg izdvojiti, govori, ali zato je kao iz topa izvukao svoj najljepši životni trenutak...

- Najljepši trenutak mi je bio kada sam dobio svoja dva sina i unuka sada. Sutra i da prestanem biti u glazbi, ostaju ljudi, prijatelji i obitelj. Glazba mi je u tom smislu periferna jer ne živim za glazbu, živim za obitelj i prijatelje, a glazba je tu sa mnom dok budem radio. Ne mogu te osjećaje uspoređivati sada u svojim šezdesetim i kad sam bio mlad jer čovjek se zadovolji. Trenutno mi pašu ljubavne pjesme uz malo protesta na trenutke koji se događaju u društvu, ali samo umjereno jer danas se jednostavno ne smije biti toliko direktan zbog fact-checkera koji te samo zabrane - podvlači Hari Rončević. 

Nekako u stilu svog življenja. Jer... u ovoj kulturi koja obožava sve te silne zvjezdice padalice na nebu estrade, športa i politike, u kulturi koja glorificira neobično, iznadprosječno, nenormalno, uvrnuto i iščašeno, u kulturi koja iz dana u dan stvara bezbrojne idole za uglavnom jednokratnu upotrebu, obitelj je najbitnija.





hr Sun Nov 06 2022 22:11:00 GMT+0100 (CET) STO POSTO d.o.o.
Hrvatske mornarice 10 21000 Split
Magazin

Pročitajte još . . .