Mnoge alkarske priče s razlogom imaju epitet uspješne. Mnoge su priče usko vezane uz Alkarsko trkalište dok je, i podosta njih, svoje obrise počelo kreirati na sinjskom Hipodromu, omiljenom mjestu mnoge djece i mladih jer, jednostavno rečeno, Alka i viteško nadmetanje za Sinj i njegove stanovnike znači mnogo više od tek nekoliko dana u mjesecu kolovozu.
Baš jedna takva je i junačka, s pravom težinom te riječi, i ona o mladoj Tei Dolić, bivšoj čuvarici konja, uspješnoj jahačici u Konjičko-galopskom klubu “Alkar” i pravoj sinjskoj heroini koja, unatoč bolesti, na svom trnovitom putu preskače konjičke, ali i životne prepreke.
– Moja ljubav prema konjima krenula je od malih nogu, dječja želja mi je bila čuvati alkarskog konja i na kraju mi se taj san ostvario. Neopisiv je osjećaj čuvati konja alkaru, zapravo, najbolje reći da si istinski vezan uz njega, kad je on u trci i ti si s njim. Od ove godine sam se, simpatično je za reći, “umirovila” na poziciji čuvara konja, ali sam zato dobila dvije izvrsne mlade nasljednice – Lanu Trgovac i Anteu Soldić koje čuvaju konja mom favoritu Alenu Filipoviću-Grčiću – ponosno nam govori Tea koja je dugi niz godina čuvala konja alkaru Alenu jer je, kako kaže, za nju napravio nešto najljepše u životu, a o čemu smo i ranije pisali. Alen joj je poklonio konja, pa su tako Vili i Tea postali najbolji prijatelji, kroz šalu je tada rekla kako joj ne treba princ na bijelom konju kada ima svog Vilija.
Alka nije samo jedan dan u godini…
Mnogi su bili skeptični kada je Tea krenula konjičkim koracima, mnogi su govorili kako tu za pripadnice “ljepšeg spola” budućnosti nema, ali i tu je Tea razbila sve stereotipove pa je, uz fantastične nastupe u preponskim utakmicama, slavodobitnica i Ženske Alke koja će se, petu godinu zaredom, i ove godine održati u triljskom naselju Gaz, baš u nalik na onu mušku, pravu Sinjsku Alku.
Nije lako sve ono bitno sažeti u tek nekoliko redaka teksta, trebale bi tone i tone slova da bi se na pravi način opisalo ono što čuvari konja žive u tim alkarskim danima, ali ono sigurno je, kako nam kaže i Tea, da to trodnevno prikazivanje na televiziji i “udarnim temama” u brojnim medijima je zapravo tek završnica svega onoga što jedan čuvar konja, ali i svaki drugi sudionik oko Alke, jednostavno mora raditi tijekom cijele godine:
– Za dan Alke, kada čuješ mačkule u 6 sati, više nema spavanja, hvata te uzbuđenje sigurno jače nego samog alkara. Pažnja prema konju i čuvanje je jedan kompleksan posao koji se ne sastoji od svega tri dana alkarskih svečanosti nego povezanost tijekom čitave godine – otkriva nam 22-godišnja Tea i nastavlja:
– Pripreme za sam dan Alke kreću nekako ovako – ujutro dođemo u Ergelu, okupamo konja i osvježimo ga i poslije ručka na Hipodromu radimo posljednje pripreme kako bi cijelo natjecanje prošlo u savršenom redu – provjeravamo opremu i kitimo konja. Iduća postaja je kuća alaj-čauša, tamo se svi skupljamo pa onda već ustaljeni odlazak u Alkarske dvore i naposljetku samo natjecanje na Alkarskom trkalištu.
Alkar i čuvari konja su, blago rečeno, jedan tim. Jedno bez drugog ne mogu i tu je, kod svakog alkara, prisutna velika doza povjerenja prema mladim čuvarima konja. Oni su alkareva desna ruka.
Kada sam čuvala konja živila sam jednostavno za te dane. Najveći uspjeh je kad tvoj alkar nešto osvoji – priča nam Tea koja, i bez obzira na “umirovljenje” na poziciji čuvara konja, s radošću svoje dane provodi na Hipodromu i Alkarskom trkalištu.
Ni liječnici nisu vjerovali…
Tea je, uz višegodišnje čuvanje alkarskih konja, i vrsna jahačica u Konjičko-galopskom klubu Alkar. Perspektivna i nadasve uspješna priča iz viteškog grada na težini još više dobiva uz činjenicu kako je tu ljubav, skoro, prekinulo saznanje o epilepsiji od koje ova mlada Sinjanke boluje:
– Prije nekoliko me dana jako pogodio tekst o studentici iz Vrgorca koji je stanodavac izbacio iz stana u Splitu zbog napadaja epilepsije. Odmah sam se poistovjetila s njom. Nitko ne pita u tom trenutku kako je njoj, kako se osjećaju njezini roditelji? Kada su moji roditelji saznali da bolujem od epilepsije bili su shrvani, a posebno je meni zasmetala reakcija doktora koji su, doslovno, rekli da ne govorimo nikome o mom poremećaju, da bi to moglo izazvati izolaciju drugih ljudi – otvoreno o svojoj bolesti priča Tea.
Nakon prvog napada stigao je i drugi, nakon što su liječnici ukinuli svakodnevnu terapiju, a dogodio se u tijeku snimanja filma “Alka”, uoči 300. obljetnica održavanja viteške igre. Tea je bila kuma na krizmi, ostala je duže u noćnom izlasku, a već rano ujutro krenule su obveze oko snimanja filma. Umor je u tom trenutku bio koban, na vlastitoj je to koži osjetio njezin miljenik, alkar Alen Filipović-Grčić:
– Ja i Alen krenuli smo na snimanje filma, zavezala sam se i od toga se trenutka ničega više ne sjećam dok nisam došla k sebi i otvorila oči, a preda mnom je bila Hitna pomoć i mnoštvo ljudi. Shvatila sam što se dogodilo – priča Tea koja, u prvom redu, želi pokazati kako se može boriti s takvom bolešću te kako je, bez obzira na brojne predrasude ljudi, posebice doktora, ipak uspjela ostvariti svoj san.
Baš su doktori imali različito mišljenje oko talentirane sportašice pa je prilikom odlaska na zdravstvenu provjeru prije vozačkog ispita, ali i onog za konjički sport Tea dobila “crveno svjetlo” od liječnika opće medicine, ali onaj za sportsku medicinu mislio je drukčije – dao je Tei priliku koju je ona iskoristila na najbolji mogući način jer kako drugačije opisati uspjeh na svakom turniru i natjecanju na kojeg Tea otiđe, bilo u Hrvatskoj, ali i van granica domovine.
One novijeg datuma su uspjeh prije nekoliko mjeseci u Zagrebu gdje je u utakmici na 60 cm, na “Uskršnjem konjičkom turniru”, Tea osvojila prvo mjesto, a ništa manje vrijedna nije niti treća nagrada na utakmici na 70 cm održanoj u okviru memorijala “Ivica- Ićo Glavan” u Sinju.
Iako je priča o Tei Dolić, sinjskoj heroini s potkovom u srcu, zapravo pokazatelj kako ljubav i želja premošćuju sve prepreke – priča je ovo koja pokazuje i koliko važnu ulogu u životu alkara imaju čuvari konja jer kako bi mnogi stariji Sinjani rekli – Bez pravog konja nema ni uspjeha.