“Izvore nekih božićnih običaja možda nikada nećemo posve razjasniti”

Kršćanski Božić i Nova godina, uvelike se poklapaju sa svetkovinama
koje su oduvijek prakticirale prethodne vjere, a koje se poklapaju sa
zimskim i ljetnom solsticijem odnosno kratkodnevnicom oko 21. prosinca i
dugodnevnicom oko 21. lipnja.

No neki su običaji gotovo izgubili veze sa svojom izvornim pojavom.

Što je Badnjak?

O značenju imena Badnji dan ili Badnjak, i danas postoje različita
mišljenja. Uobičajeno se smatra da mu naziv dolazi od
starocrkvenoslavenskoga glagola “bdjeti”, ili od glagola razbadriti se –
“razbuditi se, biti budan”. To je, prema literaturi, i izvor značenje
naziva „vilija Božja“ koji se zadržao na sjevernom Jadranu.

Istaknuti ruski etnolozi Ivanov i Toparov smatraju da je Badnji dan
staro vrijeme nasuprot novoga, Božića, a lingvist Radoslav Katičić misli
da je Badnji dan “dno godine“, nakon kojeg se život obnavlja do početka
ljeta. Po njemu, riječ badnjak mogla bi potjecati od sanskrtskog naziv
za zmiju koja leži pod korijenom u dnu stabla života. Stablo života je
bila slika svijeta za stare Slavene.

Zašto se koleda?

Jedan od najstarijih božićno-novogodišnjih običaja, kolede, koji se
očituje u ophodnji čestitara, njihovom pjevanju i čestitanju, također
nije zadobio opću suglasnost znanstvenika.

Riječ je o najstarijem sloju narodne kulture koji je kristijaniziran i
koji se uspio održati prilagođavanjem i mijenama u povijesnom procesu,
piše etnolog Ivan Lozica u jednom znanstvenom časopisu.

Etnolog Vitomir Belaj napinje da je važno za razumijevanje koleda to
što su sudionici zimskih ophodnji nekada nosili maske. Maske su danas
mahom povezane s pokladama na kraju zime, ali su ponegdje zadržane i oko
ljetnog solsticija.

Izvorno značenje koleda s maskama je dolazak duša pokojnih predaka na
novogodišnje slavlje, jer su stari Slaveni smatrali svoje mrtve dijelom
svoje zajednice. Te bi duše privremeno utjelovile maske pripadnika
momačkih družina koje sudjeluju u obredima.

Oni hodaju po selu i oponašaju hod vremena kroz godinu, ističe Belaj.

Ophodari su sa sobom nosili stablo, kod nas često hrast, koje je
simboliziralo zajednicu svekolikog života, stablo svijeta (arbor mundi)
oko kojeg se odvijaju sva mitska zbivanja, napominje Belaj.

Stablo se, ističe Katičić, sastoji od tri svijeta; suhog vrha tj.
neba, zemlje i mokrog podzemlja, tj. njegovih žila, iz kojih obično
istječe potok ili rijeka.

Ruska etnologinja Svetlana Tolstoj smatra da je upravo vrijeme
solsticija dio kalendara u kojem su se najviše zadržale poganske forme
svetkovina, te se „utopile“ u kršćanski poredak.

Što je ostalo?

Koledu, dakle, ne možemo reducirati na njezino “izvorno” stanje čak i
kad bismo je znali posve rekonstruirati, jer bismo tako odbacili
nataloženu tisućljetnu baštinu predaka, objašnjava Lozica i pokazuje
kako su hrvatski rječnici bilježili postupno gubljenje značenja koleda.

Koleda sve više prestaje biti obred, a sve više postaje pjesma, i to
prvo pjesma momaka, a potom “dječurlije”. U Omišlju „koledvanja“
izjednačuju s dosađivanjima što govori o njezinu anakronizmu i
odumiranju, objašnjava Lozica.

Zaborav slavenskih poganskih bogova bio je težak povijesni udarac
promicateljima slavenstva i slavenskih nacionalnih identiteta, koji su
se upinjali da ih rekonstruiraju u 19. i 20. stoljeću, ističe Lozica.  

Kolede rodile teatar

Premda su iščezle stvarne obredne uloge kolede, one su snažno
utjecale na hrvatsko kazalište, odnosno ondje preselile svoje povijesno
poslanje, a tako je još ranije bilo i s Grčkom.

Prvo put kolede nadahnule su antičku dramu, koja niče pod kultnim
satirskim maskama iz koreutskog oplakivanja Dionizove muke i smrti te iz
razuzdanog „komosa“, noćnog ophoda nakon gozbe u počast istome
božanstvu, piše Lozica.

Istodobno, novovjekovno europsko i hrvatsko kazalište dva tisućljeća
kasnije zapravo se ponovno gradi na srodnom temelju poklada, kalenda i
koleda, kaže Lozica i još jednom se osvrće na brojne nejasnoće oko
koleda i božićnih običaja:

„Bojim se da ćemo pouzdane odgovore na neka od tih pitanja znati tek
‘ad Kalendas Graecas’, ili – u kristijaniziranoj inačici – na
Nigdarjevo“, zaključuje on.