Srbija traži izlaz na more

Tako je i izjava
ministra vanjskih poslova Srbije Ivice Dačića popraćena s ne osobito značajnom
medijskom pažnjom. A Dačić je u Bruxellesu izjavio slijedeće: “Strateški cilj
Srbije je izlaz na more!” Opet, zasigurno će pomisliti mnogi i neće puno
pogriješiti. Ta višestoljetna težnja Srbije da dio njenih državnih granica bude
omeđen i morskom granicom, gotovo se ciklički i periodično ponavlja, bez obzira
na službeni politički program, u tom trenutku, vladajućih srpskih nacionalnih
političkih opcija. Ta je sveobuhvatna nastojanja svojedobno oblikovao Ilija
Garašanin u svojim “Načertanijama”.

Djelo je to koje
obrađuje ekspanzionistički velikosrpski program, čije je krvave odrednice
Hrvatska itekako osjetila kroz svoju povijest. Stoga ta Dačićeva izjava ne
zvuči nimalo nepromišljeno ili nelogično, ako se u obzir uzmu sve okolnosti u
kojima je Srbija nastojala, kroz čitavu povijest, osigurati izlazak na more.
Dačić je tu izjavu dao upravo na dan obljetnice masakra u Škabrnji, koji se
može promatrati upravo u kontekstu ranijih pokušaja da granice Srbije budu,
barem s jedne strane, omeđene morskim prostranstvom. Slučajnost ili pomno
odabran trenutak? Ako odbacimo slučajnost kao mogućnost, onda tu izjavu možemo
promatrati u okvirima svekolikih zbivanja koja se događaju u Srbiji posljednjih
tjedana, a koja itekako mogu imati utjecaja i na zbivanja u Hrvatskoj.

Tako je Srbija, u više
navrata, iskazala želju za članstvom u Europskoj uniji, ali je njena politika i
dalje čvrsto vezana uz ruske globalne političke interese. Dovoljno se
prisjetiti srpskih odbijanja uvođenja sankcija prema Rusiji, čiji je nacrt
suoblikovala sama Europska unija. U listopadu je u Beogradu održana vojna
parada kojoj je prisustvovao i ruski predsjednik Vladimir Putin. Ta vojna
parada nije imala za cilj pokazivanje nepostojeće srpske vojne moći, nego je imala
isključivo politički cilj.

Rusija je, na sebi
svojstven način, uputila političku poruku ostatku svijeta, koja nije bila jasno
izrečena, nego se mogla primijetiti na druge načine, što je metoda koja se
često koristi među globalnim političkim liderima. Tako su televizijske kamere
zabilježile da su na svečanoj tribini u društvu Vladimira Putina sjedili i
predsjednik Srbije Tomislav Nikolić, ali i Milorad Dodik, predsjednik srpskog
entiteta u Bosni i Hercegovini. Dodik je visoki javni dužnosnik koji otvoreno i
bez uvijanja, govori o planovima raspada Bosne i Hercegovine, na osnovi kojih
bi Republika Srpska stekla priželjkivani oblik autonomije. Na taj je način
Rusija poslala poruku svijetu što može očekivati u bilo kojem kutku zemlje,
gdje postoje političke snage koje se žele baviti promjenama postojećih državnih
uređenja. A takvih političkih snaga značajan je broj i one se teško mogu
kontrolirati, ukoliko im podršku pruži globalna svjetska velesila, kakva je i
sama Rusija. Istodobno, održavaju se značajne vojne vježbe srpske i ruske
vojske, kroz koje ruski profesionalni vojnički kadar, nastoji osuvremeniti i
modernizirati srpsku viziju poimanja ratnih sukoba. Nešto slično u praksi već
se može uočiti na ratnim kriznim područjima.

Na Dačićevu izjavu
hrvatska diplomacija, očekivano, nije reagirala ni pravodobno, a ni onako kako
je to nalagala situacija. Poznata hrvatska šutnja ponovo se pokazala u svojoj
veličini. Hrvatska ministrica vanjskih i europskih poslova Vesna Pusić izjavila
je da “ne zna kako bi to pristojno komentirala.“ A nepristojno? Pokušajmo
zamisliti obratnu situaciju. Zamislite da je netko u Hrvatskoj izjavio da je
strateški cilj Hrvatske izlazak na neku rijeku. Recimo Drinu. Bi li u tom
slučaju hrvatska diplomacija imala brz i pravodoban odgovor? Bi li se u tom
slučaju pazilo na protokolarnu diplomatsku pristojnost i nepristojnost? S druge
strane, Ivica Dačić zasigurno bi imao što kazati, ne pazeći pritom kako bi
njegove riječi zvučale u hrvatskom medijskom prostoru.

No, aktualna hrvatska
diplomacija odavno je zauzela poziciju prvenstveno nezamjeranja, što je stav,
koji u aktualnim globalnim političkim zbivanjima; izgleda kao relikt prošlosti,
koji kao da je naslijeđen još iz vremena Austro – Ugarske diplomatske prakse.
Stoga ne čudi što četnički vojvoda Vojislav Šešelj upućuje provocirajuće poruke
nacionalnom hrvatskom diplomatskom predstavništvu: “Vesna Pusić mi je najdraži
hrvatski političar. Za nju imam posebne simpatije jer je znam još iz
disidentskih dana i cijenim je zbog njenog obiteljskog četničkog pedigrea s
majčine strane.” Ako je i od Šešelja, previše je. Kakve onda rezultate
očekivati od učinaka hrvatske vanjske politike, kada za njene diplomatske
predstavnike Vojislav Šešelj ima riječi pohvale.

Hrvatski medijski
prostor Šešelja prikazuje kao političkog marginalca, dok on istodobno
prisustvuje četničkim dernecima po Srbiji i stvara nove političke planove.
Njegove ideje pokazuju da se njegova razmišljanja nisu promijenila od onih koje
je zastupao u prvoj polovici devedesetih godina. Ne krije to ni Šešelj: “Ideja
Velike Srbije ostaje ideja vodilja Srpske radikalne stranke.” Tu politiku
nastoji provesti i u praksi pa na dan pada Vukovara srpskim agresorima “čestita
dan oslobođenja Vukovara“. Kada se na ove i slične Šešeljeve izjave nadoveže i
Dačićeva tvrdnja, onda se dobije jasna slika politike što se sustavno odvija
dugi niz godina.

Šešelj je iz Haaga
pušten bez presude, unatoč dugim godinama sudskog postupka, što je još jedna u
nizu otežavajućih okolnosti za sustavno poimanje pravde u pravosudnim okvirima
međunarodne jurisdikcije. Ovako ispada da su najistaknutiji dijelovi hrvatske
nacionalne diplomacije manje zabrinuti zbog politike koju zastupa Vojislav
Šešelj, te da su više zabrinuti zbog štete koju bi on mogao prouzročiti
europskom putu Srbije prema Europskoj uniji. Na tom istom putu na kojem
Hrvatska Srbiji neće raditi nikakve zapreke ili postavljati nekakve uvjete ili
druga ograničenja. To je još jedan u nizu koraka koji vode do ujedinjavanja
diplomatskih predstavništava zemalja nastalih raspadom bivše Jugoslavije, a
koji će se u konačnici opravdati isključivo materijalnim uštedama. Politika je,
ionako, lako prilagodljiva potrebama političkih opcija. Posebno onim opcijama
koje ne štite osobite nacionalne interese. A danas je takvih političkih opcija
i previše.