Umro je “trener svih trenera”, karizmatični Miroslav Ćiro Blažević

–
Okupili ste se u velikom broju i ukazali ste mi veliku čast. Ali, ovo je
moje posljednje obraćanje javnosti na jednom javnom skupu. Gotovo je.
Nema više. Adio Ćiro. Brojim zadnje dane, svjestan sam toga – rekao je
tada Ćiro.

Nakon što je dobio nagradu nije imao više snage za nikakve
razgovore s medijima, razgovore koje je inače uvijek rado vodio i koje
nikad nije odbijao.

Njegovo trenersko umijeće, a prije svega osobna karizma, osvajala je navijače i ljude gdje god je radio.

Blažević je službeno rođen 10. veljače 1935. godine u Travniku, no Ćiro
je nekoliko puta objasnio kako se njegov otac Mato malo više zadržao u
kafiću pa ga je kod matičara upisao dan kasnije.

Nogometnu
karijeru započeo je 1954. godine u travničkom klubu Bratstvo. Potom je
preselio u Dinamo, a 1955. odlazi u Lokomotivu, a zatim se vraća u Bosnu
i Hercegovinu u Sarajevo, gdje igra do 1958. godine. U Hrvatsku se
vratio 1958. godine, ali ovoga puta u Rijeku, gdje je igrao sve do 1961.
godine. Potom godinu dana igra za švicarski nogometni klub Sion, a prvo
mjesto trenera dobio je u niželigašu FC Vevey.

Trener svih
trenera je u dugogodišnjoj trenerskoj karijeri vodio 19 klubova u
Švicarskoj, Hrvatskoj, Grčkoj, Sloveniji, Bosni i Hercegovini, Kini i
Iranu, a trenirao je i pet reprezentacija (Švicarsku, Hrvatsku, Iran,
BiH, kinesku U-23).

Međutim, dva velika rezultata obilježila su
mu karijeru. Dinamov naslov prvaka bivše države 1982. godine, te bronca
hrvatske reprezentacije na Svjetskom prvenstvu 1998. u Francuskoj.

–
Uvijek 82. Nikada nije bilo dileme. Dinamo 82 je na prvom mjestu, pa
onda dugo ništa, pa moji Vatreni – kazao je Blažević u prosincu 2021. na
premijeri dokumentarnog filma o Miroslavu Ćiri Blaževiću autora
Sabahudina Topalbećirevića.

Popularni je Ćiro na klupu Dinama
zasjeo u prosincu 1980. godine nakon što je odstupio Ivan Đalma Marković
dva kola prije kraja jesenskoga dijela natjecanja U ta je zadnja dva
prosinačka kola momčad vodio njegov dotadašnji asistent Rudolf Cvek u
statusu v. d. trenera.

Blažević je momčad krenuo brusiti na australskoj turneji u siječnju i
veljači 1981. godine, a debitirao je na Marakani odigravši s Crvenom
zvezdom 0-0. Bio je to senzacionalan remi s tadašnjim prvakom
Jugoslavije jer je Dinamo u proljeće 1981. godine krenuo sa 14. mjesta.
Na kraju je podigao momčad do petog mjesta.

No, iduće sezone je
uslijedila “Dinamova eksplozija”, a sve je kulminiralo nezaboravnim
“plavim proljećem” 1982. kad je Dinamo predvođen Velimirom Zajecom,
Zlatkom Kranjčarom, Markom Mlinarićem, Stjepanom Deverićem…protutnjao
do naslova prvaka. Prvog nakon 24 godine čekanje. Godinu kasnije “plave”
je vodio i do pokala pobjednika Kupa, posljednjeg Dinamova trofeja u
bivšoj SFRJ.

Blažević je u prvom mandatu u Dinamu ostao do 1983.
godine, vratio se potom 1986. i ostao do 1988., treći put je “Modre”
vodio od 1992. do 1994., a posljednji put u sezoni 2002./2003. kada se
oprostio naslovom prvaka.

Blažević je jedini trener koji je s
Dinamom osvojio naslov prvaka i u bivšoj državi i u HNL-u, jedini je
trener koji je osvojio Kup i u doba SFRJ i u samostalnoj Hrvatskoj.
Maksimirsku je momčad vodio u čak četiri različita mandata u tri
različita desetljeća i osvojio tri naslova prvaka, dva Kupa i Superkup.

Svakako
najveći uspjeh u karijeri ostvario je na klupi hrvatske reprezentacije
koju je vodio do trećeg mjesta na Svjetskom prvenstvu 1998. godine.
Ukupno je “Vatrene” vodio rekordna 72 puta, no Zlatko Dalić je tik iza
njega sa 70 utakmica na klupi Hrvatske.

Popularni Ćiro je na hrvatskoj klupi debitirao 23. ožujka 1994. pobjedom
protiv Španjolske sa 2-0 u prijateljskoj utakmici u Valenciji.
Uslijedile su sjajno odrađene kvalifikacije za Europsko prvenstvo u
Engleskoj 1996. u kojima je Hrvatska bila ispred Italije. Na EURO-u
“Vatreni” su u premijeri pobijedili Tursku, potom detronizirali
branitelje naslova Dance, izgubili od Portugala, da bi u četvrtfinalu
ispali od kasnijih prvaka Nijemaca.

Vrhunac Ćirina puta na
hrvatskoj klupi bila je “francuska bronca”. U svom premijernom nastupu
na World Cupu “Vatreni” su osvojili treće mjesto. U skupini smo bili
drugi iz Argentine, a potom smo dobili Rumunjsku (1-0), u četvrtfinalu
deklasirali Njemačku (3-0), izgubili od Francuske u polufinalu (1-2),
te slavili sa 2-1 protiv Nizozemske u utakmici za treće mjesto (2-1).

–
Francuska 1998. je bilo posebno natjecanje za mene. Pobijedili smo
brojne teškoće i teške protivnike kako bismo došli do te medalje, taj je
uspjeh mnogo značio za sve ljude u domovini – rekao je svojedobno Ćiro.

Od
reprezentativne se klupe oprostio u jesen 2000. godine nakon lošeg
otvaranja kvalifikacija za SP 2002. u Japanu i Južnoj Koreji, (Belgija
0-0, Škotska 1-1). Reprezentaciju je ukupno vodio 72 puta ostvarivši 33
pobjede, 24 remija i 15 poraza.

Osim hrvatske reprezentacije, Blažević je vodio nacionalne selekcije
Švicarske, Irana, Bosne i Hercegovine te Kine U-23, a na klupskom se
planu okušao u brojnim klubovima, uključujući i Rijeku, Osijek, Varteks,
Hajduk, Zagreb, Zadar, te u inozemstvu Nantes, PAOK, Grasshopper,
Prištinu, Muru…

– Kad rezimiram cijeli svoj život, onda imam
potrebu da se zatvorim u svoja četiri zida i da toliko plačem, da nikada
ne prestanem. Ništa me u životu nije mimoišlo! Dva raka sam imao, a
sada se, evo, pojavio i treći. U djetinjstvu sam bio takva sirotinja da
sam gaće na štapu nosio, a kasnije u mladosti, kada sam se već bio i
oženio, supruga i ja nismo znali hoćemo li imati za ručak ili nećemo.
Život mi je bio jedna obična kalvarija i trebalo je sve to proći. Ni
ovaj trenerski posao, koji možda izvana drugačije izgleda, nije ništa
drugo nego jako malo satisfakcije, a puno razočaranja – napisao je Ćiro u
jednoj od svojih posljednjih objava.

Blažević je više od 60
godina bio u braku sa suprugom Zdenkom s kojom je dobio troje djece,
sina Miroslava Juniora te kćeri Barbaru i Catherine.

Ćiro je
jedini u povijesti tri puta dobio Državnu nagradu za šport “Franjo
Bučar” – 1998. godišnju nagradu za pojedince, zatim 1998. godišnju
nagradu za momčadi kao član reprezentacije, te 2007. nagradu za životno
djelo. Skupština Hrvatskog nogometnog saveza na sjednici 22. prosinca
2021. dodijelila mu je titulu počasnog izbornika.

Godine 2005. odlučio se kandidirati za predsjednika države, ali je osvojio samo 0.80 posto glasova, piše HRT.