NOVA RUBRIKA “S Rakelom po svitu”: Svatko može ostvariti svoje snove!

Avantura mi je stalno bila u podsvijesti, baš kao svima vama, maštate o dalekim i vama nepoznatim zemljama, ljudima i običajima, prirodi drugačijoj od one koja vas okružuje…… samo su dio riječi kojima nas je poznati avanturista Željan Rakela okarakterizirao i pogodio u samu srž.

– Možda to javno nećete ni priznati, no golica vas, privlači, zove… Baš kao i mene. Neki će se odvažiti i krenuti na daleki put, drugi će vječno avanturu proživljavati kroz knjige, priče i tuđe snimke. Ja pišem knjigu za jedne i druge, ali i za sebe da se prisjetim kako sam u mislima imao putovanje od 300.000 kilometara na dva kotača i kako sam nezaboravno putešestvije diljem zemaljske kugle ostvario voljom, trudom i energijom zanesenjaka – govori nam Rakela u jednom dahu.

Kroz priču, uvjerava nas kako sve ono što je proživio, proputovao i vidio možemo i sami samo ako se potrudimo. Pozvao nas je u svoj svijet, od samog početka koji nije bio lagan ni ugodan, prepun odricanja i kontrole koju mnogi od nas ne bi uspjeli održati.

– Dok vam budem opisivao svoje početke, vidjet ćete zapravo kako nisam imao ni financijsko zaleđe, pa čak ni motocikl kad sam krenuo razmišljati o vožnji kroz Sibir, lutanju po zemljama Magreba, izazove u gudurama Pakistana, krugu oko daleke Australije ili prelasku s istoka na zapad Sjedinjenih Država. A sve sam ostvario! I to na jednom te istom motorkotaču, BMW GS 1200 Adventure – opisuje nam.

Skromna radnička obitelj

 Dok je govorio o motoru s kojim je odradio paklenu rutu od 300.000 kilometara, govori kako je zaslužio  mjesto barem u nekom njegovom muzeju jer, taj isti motor  je imao lomove jednako kao i sam Rakela, no oboje su stoički i s istovremenim užitkom prošli zajedničkih 300.000 kilometara sjeverne i južne hemisfere. Sve je, kaže, počelo dječačkim zanesenjaštvom i njegovom životnom pričom kad ni motocikla ni sredstava za svjetsku avanturu nije bilo na horizontu.

– Dvotočkaši su me u dječačkoj dobi fascinirali posebno ljeti u splitskoj  trajektnoj luci kad smo išli na Brač i kad sam kao hipnotiziran stajao pokraj velikih stranih motora jako različitih i puno luksuznijih od očevog MZ-a. Na njihovim kilometar satovima nerijetko je za maksimalnu brzinu bilo ispisano i preko 240 km/h. To me fasciniralo. Mislio sam “Takvo nešto neću nikad imati, jer moj otac radi u škveru, a mater u Jadrantekstilu”. Vrhunac dostignuća obitelji takvog imovnog stanja i društvenog statusa bio automobil Yugo 55, ponos tadašnje socijalističke auto-industrije – opisuje svoje dječačke snove, dodajući kako ovo sve govori da bi dokazao kako je sve moguće.

Otac je, govori,  po dvanaest sati dnevno radio u brodogradilištu, a majka u robnoj kući “Maja”, odgajali su ga baka i djed, a  njihova je priča bila standardna: “Pozdravi starije, ako vidiš nekoga da nosi nešto teško uz stepenice pomozi mu” i slično. Drugu stranu odgoja, ističe,  proživljavao je  u kinu Central gdje je gledao Bruce Leeja  i tim povodom počeo trenirati Tae-Kwon-Do što je utjecalo na njegovu budućnost kao i film “Pobješnjeli Max”, zbog kojeg je počeo maštati o dalekim cestama, motorima i mirisu benzina.

Priča nam kako je nakon srednje škole došao do posla zahvaljujući svom prijatelju, koji ga je preporučio šefu nekadašnje diskoteke Mississippi, koji ga je poslao na “kaljenje” na drugo mjesto.

– Moj prijatelj Srđan sugerirao je šefu redara u diskoteci Mississippi kako sam sposoban momak, upitavši ga može li mi naći kakav posao. Uskoro su me pozvali na razgovor. Za sastanak sa šefom redara, Miljenkom Bajićem odjenuo sam sako kakav su tada imali svi konobari u “Laurusa” i krvavo zarađene docksiderice. To mi je ujedno bila i prva večer da dolazim u diskoteku poslije 22 sata. Pozove me Bajić i upita :

– Čujem da si sposoban raditi posao redara?

– Jesam –  kažem pomalo sramežljivo.

On uvuče dim crvenog Marlbora i kaže:

– To ćeš morati dokazati, za početak radiš u mom lokalu Miting u Stobreču, radno vrijeme je od 01-09.

– U redu, kad počinjem?

– Sutra – odgovori mi.

Sastanak je bio kratak i bez emocija. Došao sam kući i cijelu noć nisam spavao od uzbuđenja. Napokon sam našao način kako da kupim motor. Svaku večer sam išao pješice nekoliko kilometara od Splita do Stobreča, radio svaki dan bez odmora. Otac mi je tada u brodogradilištu  imao plaću od 100 maraka, a ja sam donosio 500. Nerijetko sam nakon noćne smjene dolazio kući tek oko 14 sati. Naime, kad bi sve zatvorilo u gradu, sav ološ bi došao k meni u kafić. Bilo je pucnjeva iz pištolja, automata, čak su nam i bombu bacili. Stalno sam se na poslu morao tući, bio sam mlad, relativno mršav i svi su htjeli na meni kao redaru pokazati snagu. Imao sam sreće da nikada nisam izvukao deblji kraj, nikome nisam ostao dužan. Nakon 6 mjeseci počinjem raditi u tada popularnoj diskoteci Mississippi. Na lokalnoj razini smatralo se to najvećim dostignućem u mom poslu – prisjeća se Rakela svog početka.

Cijelo vrijeme, govori nam, lagao je ocu i majci kako skuplja čaše u diskoteci, sve dok jednu večer nisu i oni došli na koncert Indeksa…

Prvi motocikl  Honda XL

– A zašto si i ti u crvenim jaknama kao i ovi na vratima, a ne u košuljama kao i konobari? – upitao ga otac. Pomalo zbunjeno, rekao mu je da tu večer mijenja  jednog od redara.

Nije prošlo puno vremena i skupio je  dovoljno novca za kupiti motor, njegov  prvi motocikl  “Honda XL”  kojeg mu je prodao tada poznati švercer motora.

– Kriomice sam ga vozio dok nisam svladao osnove. Ubrzo sebi postavljam sljedeći cilj: Želim kupiti Yamahu Virago 535.  Uzeo sam jednu kutiju na kojoj sam zalijepio sliku takvog motora i u nju sam stavljao novčanice sve dok nisam zaradio dovoljno za Yamahu.

Nastavit će se…