Splitov Vjetar s Dinare: Dražen Bagarić, brži od Marjan Ekspressa, neuhvatljiv za svoje čuvare!

Hrvatski kraljevski grad Knin poznat je po nekoliko simbola,
ali prije svega po impresivnoj Tvrđavi koja se gradila nekoliko stoljeća i
jedna je od najočuvanijih utvrda  u
Europi. Odmah podno Tvrđave smjestio se najveći sportski simbol Knina,
nogometni klub Dinara, osnovan daleke 1913. godine. Nama značajan zbog junaka
naše priče, napadača RNK Splita Dražena Bagarića, 23-godišnjaka koji već četiri
godine nosi dres Crvenih. Rođenog u Beču zajedno s bratom blizancem Josipom od
kojeg je stariji cijelu minutu, odraslog u Kninu gdje su se Bagarići doselili
1996. godine.

–  Djetinjstvo u Kninu bilo nam je odlično, rat je
nama bio nepoznanica, razmišljali smo samo o igri i nogometu, kao i sva druga
djeca. Zavoljeli smo brat i ja loptu od malih nogu, drugi nas sportovi nisu
previše zanimali i sanjali smo da ćemo jednog dana postati nogometaši. Uspjelo
nam je, Josip je stoper u drugoligašu Dugopolju, ja napadač u prvoligašu Splitu,
a počeli smo u Dinari koja je sada četvrtoligaš – započeo nam je Dražen priču o
sebi dok smo se vozili od Splita prema Kninu.

Imali smo dovoljno vremena i još više pitanja, najmanje onih
o nogometu jer su Bagarićeve igračke vještine i kvalitete dobro poznate svima
koji simpatiziraju klub iz Parka mladeži te svima koji prate hrvatski ligaški
nogomet. Iz male je sredine krenuo, a danas brzim koracima grabi ka inozemstvu.
Zapravo, vrlo brzim koracima jer mu je brzina najveća vrlina.

–  Mislim da mi je to najveća prednost, valjda u
sebi imam urođenu brzinu i to pokušavam iskoristiti  na najbolji način. Kako sam toliko brz?  Ne znam, samo znam da nisam susreo puno bržih
od mene, naročito kada uhvatim zalet – smije se Dražen.

Sjeća se da je na treninge uvijek išao pješice, od kuće do
igrališta podno Tvrđave nekoliko je kilometara. Počeo je sa sedam godina kada
je krenuo u osnovnu školu, zadržao se u Dinari devet godina te sa 16 debitirao
za seniore, da bi potom prešao u Rijeku gdje je odradio juniorski staž. Na
Kantridi tada nije bilo novca ni plana, ponuđena mu je posudba na Krk pa se
odlučio vratiti u Knin. Dinara je tada bila trećeligaš, odigrao je odličnu
polusezonu te zapeo za oko skautima iz Splita. Brzo je dogovoren transfer,
Dražen i Josip Bagarić odjenuli su crveni dres.

–  Kao djeca smo igrali gdje god smo stigli,
nogomet nam je bio na prvom mjestu. Roditelji nas nisu forsirali niti kočili,
bio je to naš izbor, a negdje sa 16 godina smo shvatili da bi se mogli ozbiljno
posvetiti nogometu. Drugi klubovi su nas počeli tražiti, zvali su  Zadar, Šibenik, ali Rijeka je bila
najkonkretnija. Tamo sam živio u domu i završio školu, a pun pogodak je bio
povratak u Dinaru. Igrali smo Treću ligu, zabio sam neke golove pa se javio
Split s kojim sam se dogovorio za tri minute. I napravio pravi potez, tu nema
dvojbe –  pojašnjava Dražen.

Na Parku mladeži se potpuno afirmirao, svakodnevno napreduje
i neupitno je da zaslužuje stepenicu više. To očekuju i u Dinari, matičnom
klubu kojeg smo posjetili zajedno s Draženom. Dočekao nas je Miro Čalić,
dugogodišnji tajnik kluba te danas trener seniora i kadeta, jedini
profesionalac u klubu. Dok se Dražen fotografirao s najmlađim polaznicima škole
nogometa Dinare s Čalićem smo se prisjetili njegovih početaka u klubu podno
Tvrđave.

– Trenirao sam braću Bagarić četiri godine,
poznajem ih odlično i mogu reći da su još kao djeca pokazivali smisao za
nogomet. Imali su kvalitetan razvoj, koliko je to bilo u našim mogućnostima, a
vidjelo se kod Dražena da odskače od drugih. Uvijek je bio napadač, koristio
brzinu koju malo tko ima, a dovoljno je reći da je već s 16 godina debitirao za
seniore. Danas je najeksponiraniji igrač Dinare, naš ponos. Znam ga dobro kao
igrača i kao čovjeka te ga vidim u velikom klubu i u reprezentaciji Hrvatske –
smatra Čalić.

U Kninu nogomet ima veliku tradiciju, ali okolnosti su takve
da je Dinari teško zadržati talente kojih uvijek ima. Nakon srednje škole djeca
idu na fakultete ili u druge klubove koji im mogu ponuditi bolje uvjete za
razvoj.

– Dinara danas ima 150 djece u omladinskoj školi,
želimo da ljudi znaju kako proizvodimo igrače. Ne možemo ih zadržati u
seniorima iz više razloga, ali zadovoljni smo što danas naših 25 igrača igra
aktivno u jačim klubovima, bilo da se radi o seniorima ili juniorima. To nam je
priznanje za kvalitetan rad u uvjetima koji su daleko od idealnih.
Koncentracija kvalitete postoji, radimo najbolje što možemo i svjesni smo da je
normalno da igrači odlaze u bogatije i veće sredine. Drago nam je kada nas
posjete, a braća Bagarić uvijek svrate do Dinare, pravi su momci – istaknuo je
Čalić

Vraćamo se Draženu i RNK Splitu, četiri godine je na Parku
mladeži i stalno napreduje.

– Potpuno sam posvećen nogometu, sve druge stvari
sam ostavio u drugom planu. U Splitu mi je odlično, zbilja sam sretan, osjećam
da imam podršku svih u klubu te se pokušavam odužiti na najbolji način. Želim
napredovati, na svakom treningu i svakoj utakmici, a jasno je da imam ambiciju
da napravim korak ka inozemstvu, da postignem što je više moguće u nogometu –
kaže nam Dražen.

Poštenim i profesionalnim pristupom osvojio je sve u klubu ,
za Bagarića ćete čuti samo pohvale.

–  Sa svima sam u dobrim odnosima, nastojim biti
korektan i nadam se da ljudi to cijene. Od prvog dana su me odlično prihvatili,
od čelnika do djelatnika kluba, suigrača i trenera. Zavolio sam Split, uvijek
će to biti moj klub. Stekao sam mnogo prijatelja, već je to dovoljno da budem
presretan u Splitu.

Statistika mu je sve impresivnija, zabija golove, asistira,
na njemu protivnici često rade kaznene udarce. Jednostavno je prebrz,
neuhvatljiv  na širokom prostoru.

–  Treneri mi govore da tražim prostor, da
razmišljam kako što brže doći do protivničkog gola. Kod svih sam trenera napredovao,
ali najviše mi je pomogao Zoran Vulić, ukazao mi je na neke stvari kod
postavljanja, učio kako najbolje koristiti brzinu. Naravno, za sve treba puno
rada i odricanja. Moj put iz Dinare do Splita to dokazuje, uvijek sam
razmišljao na način da treba igrati i raditi na sebi. Zato sam išao na posudbu
u Dugopolje jer sam želio igrati, ne sjediti na klupi. Danas mi se takav
pristup na najbolji način vraća. Imam još puno prostora za napredak, naročito
kada je u pitanju realizacija, ali mislim da se vidi kako radim na tome.

Nastavi li s igrama kakve je pokazivao u posljednjih godinu
dana, posebno u prvom dijelu sezone 2015./2016. nećemo ga još dugo gledati na
Parku mladeži.

–   Pokušavam da ne razmišljam o tome, mada me često
kontaktiraju neki menadžeri i spominju se razne kombinacije. Mislim da se bliži
trenutak odlaska, logično je da se želim okušati u jačoj ligi i većem klubu, to
je prirodna želja svakog igrača. Naravno, važno mi je da Split na meni nešto
zaradi, ljudi su mi dali sve i bio bih presretan kada bi im se to višestruko
vratilo. O tome ćemo kada dođe neka ponuda koja će zadovoljiti klub i mene, do
tada ću igrati s jednakom željom i motivom kao i do sada – skroman je Bagarić
po pitanju transfera.

Igranje u Europi iskusio je sa Splitom tijekom ljeta 2014.
godine, duboko vjeruje da će Crveni tekuću prvenstvenu sezonu završiti među
klubovima koji će predstavljati Hrvatsku u natjecanjima UEFA-e.

– Imamo ambiciju i kvalitetu da uđemo u Europu,
pripadamo vrhu hrvatskog klupskog nogometa. Dobro radimo, motivirani smo,
trener Goran Sablić inzistira na ozbiljnosti i radu pa sam siguran da ćemo
ostvariti cilj. Svima su nam te europske utakmice poseban užitak, drugačije su
nego kada igramo HNL, jasno da želimo da ih bude što više. Tamo se svaka
pogreška kažnjava, to nam je važno zbog sakupljanja iskustva. Europske utakmice
se više prate, stadioni su bolji, ima više navijača što kod HNL-a nije slučaj.

Osjetio je Bagarić igranje za nacionalnu vrstu, dobre igre
za Crvene dovele su ga do U21 reprezentacije.

–  Igrati za svoju domovinu je velika čast, nije
floskula kada kažem da je to san svakog igrača. Bila to mlada ili A
reprezentacija uvijek je užitak. Ako me pitate nadam li se pozivu za najbolju
vrstu, jasno da jesam, ali moram ga zaslužiti igrama. Hrvatska ima odlične
napadače, svi igraju u inozemstvu u velikim klubovima, na meni je da radim, na
izborniku je da bira ono što mu najviše odgovara i treba. Činjenica je da u
domaćoj ligi nemamo previše naših napadača, ne znam razloge jer ih u mlađim
kategorijama ima, ali negdje nestanu. S druge strane, svatko tko zabije 20
golova u HNL-u odmah se proda u inozemstvo, takve su valjda okolnosti.

Od suigrača se najviše druži s Brankom Vrgočem i Milošom
Vidovićem, a užitak mu je bio igrati s Markom Rogom. Slagali su se odlično na
travnjaku i izvan njega.

– Kada je Rog došao u Split živio je kratko kod
mene pa smo se zbližili, s Vrgočem i Vidovićem također sam vrlo blizak i volim
s njima igrati. Kad pitate za Roga, moram reći da je odličan momak, dolazi iz
prave obitelji koja mu daje podršku, a ne stvara mu pritisak. Vrhunski je
igrač, iskoristio je šansu i poklopile su mu se neke stvari. Zasluženo je u
Dinamu i mladoj reprezentaciji, užitak ga je gledati i drago mi je da smo bili
suigrači. Kvaliteta uvijek dođe do izražaja, a on je nedvojbeno kvalitetan. Odličan
je primjer za mnoge koji se bave nogometom, na talent je nadogradio veliki rad
i zato je već sada uspješan, a tek mu je 20 godina.

Bagariću su tek 23, pred njim je još mnogo izazova i
utakmcia. U RNK Splitu je došao do statusa ponajboljeg igrača, napreduje dugim
i brzim koracima pa ćemo ga uskoro gledati u inozemstvu. I tamo će sasvim
sigurno biti neuhvatljiv za čuvare, brz kao vjetar s Dinare, stabilan kao
kninska Tvrđava. 

OTAC NENO BAGARIĆ – S loptom se nisu rastajali pa je bilo porušenog
cvijeća po dvorištu

Knin je malen grad, svatko svakog poznaje, a Bagariće
poznaju svi. Kad god ima prigodu Dražen svrati u grad u kojem je odrastao, otac
Neno i majka Željka I danas žive u kraljevskom gradu.

–  Volim doći kući, imam dosta prijatelja i puno
toga me veže za Knin. Ljudi na ulici se javljaju, svi se znamo, daju mi podršku
i ugodno se osjećam među svojima. Svratim do kluba Dinare, pratim što se
događa, tu sam odrastao i gdje god da pođem vratit ću se u Knin.

Glava obitelji je otac Neno, Dražen nema menadžera pa je
njemu pripala i ta uloga, kada zatreba.

–   Joj, kad se sjetim samo koliko je cvijeća
stradalo po dvorištu kada su kao djeca igrali s loptom, morao sam ih skrivati
od supruge – s osmijehom će Neno Bagarić dok smo se penjali na kninsku Tvrđavu.

Nakon višegodišnjeg života u inozemstvu u Kninu su se Bagarići
bavili pekarstvom, sve do prije koju godinu. Danas Neno radi u srednjoj školi
gdje drži praktičnu nastavu iz pekarstva.

– Težak je posao pekarstvo, nisam imao vremena za
ništa drugo kamoli da pratim djecu na nogometu. Ali, od ranog djetinjstva su zavoljeli
loptu, praktički nisu znali čitati ni pisati, ali znali su prepoznati sve
nogometaše još tamo na SP u Francuskoj ’98. Išli su na treninge sami, nisam
pratio što rade niti bilo što forsirao. Znao sam da vole nogomet pa im je
najteža kazna za nestašluk bila kada ih ne bi pustili na trening. Njihov me
nogomet počeo više zanimati kada su mi treneri rekli da su talentirani i da ih
traže drugi klubovi. Danas smo na svakoj utakmici jednog i drugog sina, nema
šanse da to propustimo. Evo nedavno se dogodilo da Dugopolje i Split igraju u
isto vrijeme pa smo prvo poluvrijeme gledali Josipa u Dugopolju, a drugo
Dražena na Parku mladeži – ispričao nam je zanimljivu anegdotu tata  Bagarić.

Danas su Dražen i Josip odrasli ljudi, o njima ne treba
brinuti kao prije, ali roditelji su stalno uz njih.

–   Dražen je prioritet sam sebi, ono što poželi to
može i napraviti. Ima našu podršku, to smo kada mu god treba savjet. Prošao sam
u životu cijelu Europu, radio nekoliko poslova i imam dovoljno iskustva da
pomognem svojoj djeci. Drago nam je da napreduju u onom što vole i da su
korektni i pošteni prema ljudima i poslu kojeg rade – istaknuo je Neno Bagarić.