Ljubav koja traje dva desetljeća i ne vidi se kraja – Sinkovići, Peruča i veslanje

“Pozlati mi veslo kad ustanem rano, obala je tvoja od sunčanih milja”… Posudili smo stihove iz pjesme “Noćas ćemo zemlji ko materi reći”, pobjedničke pjesme nenadmašnog Miše Kovača sa Splitskog festivala daleke 1977. godine, kako bismo vas uveli u priču o veličanstvenoj braći Sinković, 37-godišnjem Valentu i 35-godišnjem Martinu. O veslanju, sportu u kojem su osigurali Hall of Fame s tri uzastopna olimpijska zlata (Rio de Janeiro 2016, Tokio 2021, Pariz 2024), ali i o Peruči, jezeru na koje već više od dva desetljeća dolaze i u posvemašnjoj tišini pripremaju sva ta zlata, srebra i bronce. Ukupno 23 medalje s najvećih natjecanja – olimpijskih igara, svjetskih i europskih prvenstava. Od 2010. godine, vjerovali ili ne, nije prošla godina u kojoj nisu osvojili barem jednu medalju.

Ako je netko zaslužio ući u veslački Panteon, onda su to Valent i Martin Sinković. Ako je i bilo neke dvojbe oko toga, svaka je debata prestala prije godinu dana kad su u Parizu izveli podvig nad podvizima na putu prema olimpijskom zlatnom hat-tricku. Sjećate se finala, zar ne? Pet stotina metara prije cilja bili su četvrti, ispred njih su prema zlatu nezadrživo grabili Britanci, između su se smjestili Rumunji i Švicarci. Kad su braća krenula po nemoguće, kad su počeli prebacivati brzine i kad su “zaorali” po vodenoj stazi, u trenu su “nestali” Rumunji i Švicarci, a Britanci su se počeli u nevjerici okretati i na svoj užas gledati kako im se “neman” približava, stiže i sustiže, pretječe… U tih čarobnih 500 metara finiša kakvog veslački svijet ne pamti, braća Sinković su zaostatak od dvije i pol sekunde za Britancima (Oliver Wynne-Griffith i Thomas George) pretvorili u trijumf s prednošću od 45 stotinki. Za treće olimpijsko zlato u nizu, u dvije različite discipline (dvojac, dvojac na pariće), a ako tome dodamo srebro iz Londona 2012. godine u četvercu (u čamcu su još bili Damir Martin i David Šain), devet medalja sa svjetskih prvenstava (šest zlata) i deset s europskih prvenstava (sedam zlata), onda ovdje pišemo o riznici kakve se ne bi posramila Hrvatska narodna banka sa svim svojim zlatnim rezervama.

Sve je to – “pozlati mi veslo” – manje-više iskovano zbog ranog ustajanja, u cik zore, na obalama Peruče “od sunčanih milja”. Kao što je bilo i nekidan kad smo ih posjetili ispred brane HE Peruča, te zatekli na malom pontonu samo dijelove odjeće i obuće.

– Nemojte kasniti, budite tamo u 8.30 sati, tada im trening završava, a Valent nakon toga odmah ide na Čiovo kod obitelji – rekla nam je kolegica Renata, koja o Sinkovićima zna više nego vjerojatno o samoj sebi.

Jezero okupano u suncu, tišinu povremeno prekidaju samo ptice hvatajući brzinu i štrapajući po vodenoj ledini prije nego se odlijepe od piste i polete. Braće nema na vidiku, gledamo s jednog uzdignutog mjesta u daljinu. To mjesto je popularno, očito, na par mjesta su ostaci od roštilja, nagorena drva, ali i na naš užas, puno limenki. Tu i tamo odbačeni kondomi, definitivno mjesto nije samo za piknik. Braće Sinkovića i braće Lončarić, Antona i Patrika, novih partnera u četvercu, nema i dalje. Prošlo je deset minuta, prošlo je dvadeset. Već će devet sati. Nismo valjda zakasnili? Neee… Samo su oni produžili trening. Eto ih uskoro, ali nije samo jedan čamac. Ima ih više, jedan četverac na pariće domaćih, splitskih snaga. Jedan češki četverac. Nekoliko samaca. I pratnja je tu. Braća, Sinkovići i Lončarići, veslaju goli do pasa na oduševljenje fotoreporterke Dee. A tek kad su izašli iz čamca, pa ga podigli iznad glave kao da je od papira, kad su se “raširila” ramena, iskočili bicepsi, tricepsi…

Zašto, pitam braću u hangaru, niste otišli na vrhuncu, u trenutku najveće slave kad ste lani osvojili treće olimpijsko zlato?

– Na lovorikama, da. Razumski bi bio najbolji trenutak za oprostiti se, ali jednostavno previše volimo to i guštamo u svakom treningu. Tako da nam nije niti bilo u glavi kao opcija. Dokle god guštamo, dok nam je to najljepše što možemo raditi, veslat ćemo – rekao je Valent.

– Je, istina, možda se to moglo očekivati, ali dok nam tijelo izdrži, veslat ćemo. Mi to volimo i ne bih se mogao još oprostiti. Dakle, dok ide, ide, jer previše to volim – dodao je Martin.

Promjena od ove godine jest da više nisu sami, “spojili” su se s Lončarićima, za početak uzeli srebro na Europskom prvenstvu, a na Peruči se pripremaju za Svjetsko prvenstvo u Šangaju krajem rujna.

– Definitivno napredujemo. Lijepo je opet biti u jednoj većoj grupi, jer smo Martin i ja bili sami od 2013. godine. Baš je lijepo biti s drugim veslačima, dečki su super. Dobro se radi na pripremama, iako su duge jer je Svjetsko prvenstvo kasnije nego inače. Za nas je dobro što je više prilike za pripremama. Imamo novi čamac i sve je bolje nego na početku sezone – mišljenje je Valenta.

– Prigodno ću reći da je naše veslanje na ovim pripremama kao Peruča, gore-dolje. Ima dobrih i loših trenutaka. Sviđalo mi se do pauze, do 3. kolovoza, dok je sada malo uspona i padova. Treba to prihvatiti, nije lako, pogotovo nama starijima, ali ja sam uvjeren da se možemo boriti za zlato na Svjetskom prvenstvu. Ajmo reći da je to normalno, ove amplitude, ali da je očekivano, nije. Uvijek se čovjek nada da ćemo sjesti i da će sve biti savršeno. Bio sam spreman da je to moguće, ali ja sam optimist, pa kad danas nije dobro na treningu, vjerujem da će sutra biti savršeno – objašnjava svoju filozofiju Martin.

– Trener Nikola Bralić je zadovoljan s radom i zalaganjem, kaže da imamo puno prostora za napredak – nadodao je optimistični Martin.

Peruča, Sinj… Sve je to dio njihovih života već jako dugo. Martinu je, uostalom, supruga Sinjanka. On je ovdje kao domaći, a ni Valent nije daleko, njegova je supruga Splićanka.

– Meni je ovo 21. godina na Peruči, prvi put sam došao kao mlađi junior. Ne, nije mi dosadilo. Naročito je dobro kad nas je više, sada su tu i Česi kao sparing partneri. Znali smo Martin i ja biti sami s Bralićem. Baš nikoga nije bilo i psihički je bilo puno teže izdržati. Sada ima i zezancije.

Od nadarenih veslača do mjesta u Hall of Fameu, od golobradih mladića do zrelih ljudi s obiteljima, djecom…

– Da, to se totalno promijeni kad djeca dođu. Prije toga, sport je bio na prvom mjestu, sve je podređeno tomu. Kad dođu djeca, onda se mora nadopunjavati jedno s drugim. Nekako, mislim da tako dugo trajemo, jer je sve posloženo kako treba i možemo u sportu raditi najbolje što možemo – objasnio je Valent uspješnu formulu kroz sve ove duge godine.

Pa dodaje:

– Svaki put kad imam pauzu popodne, odem do obitelji na Čiovo. Onda oni dođu na par dana kod mene u Sinj, inače ne bi bilo lagano biti odvojen šest tjedana.

Šest tjedana priprema, šest tjedana žestokog veslanja na Peruči. U tim godinama? Sa svim što su osvojili? Nemojte se čuditi. Pa rekli su da to najviše vole. I ambicije im nisu presahnule.

– Ja sam uvjeren da se možemo boriti za zlato na Svjetskom prvenstvu – ponavljamo Martinove riječi.

Kao i za zlato u Los Angelesu za tri godine. Na stazi koja će biti kraća, “samo” 1500 metara. Amerikanci su “otkinuli” 500 metara, prekratko im jezero na kojem su zamislili veslanje.

– Utjecat će sto posto. Na koji način jako je teško za reći. Morat ćemo više raditi na snazi, malo više intenzivnih treninga. Sada će to više biti kao sprint. Čudno je što nećemo imati niti jednu utrku prije na 1500 metara. Mislim da će biti puno iznenađenja u Los Angelesu. Nama su u Parizu odgovarala dva kilometra, ali prije smo sve rješavali ranije. Ne znam hoće li nam odgovarati. Trener o tome jako puno razmišlja, počet ćemo se pripremati za to dvije godine ranije. Bit će nam svima drugačije – rekao je Valent.

Na kraju, zamolili smo Martina da kao sinjski zet preporuči turistima što trebaju vidjeti u Sinju i što od lokalnih specijaliteta treba svakako kušati…

– Da vide Alku, ako je moguće, jer je to nešto što treba vidjeti. Ako ne to, onda muzej Alke, interaktivan muzej, prekrasno iskustvo. Od hrane, uštipke, naravno, ali teletinu ispod peke. Uštipci i sir, neću spominjati pršut jer ga ima svuda u Dalmaciji. Arambašići se ne preskaču. Što je meni najdraže? Ja volim mladi ovčji sir uz uštipke. Moram paziti koliko jedem, iako je to uvijek raznovrsno i kvalitetno. Međutim, teško je ne pretjerati u Sinju. Kad se dogodi, onda moram malo više zapeti na treningu, pa sljedeći dan malo više gladovati – završio je Martin uz osmijeh.