Lećevica nestaje, načelnik živi dobro. Sa sjednice su nas pokušali izbaciti, predsjednik vijeća nazvao nas je Jugoslavenima…

Od Domovinskog rata naovamo, općina Lećevica izgubila je više od polovice stanovništva. Posljednji popis iz 2021. kaže da ih je manje od petsto. Danas je taj broj još i manji. Porazno je da više od polovica stanovnika starije od 60 godina života. Obećali smo se u ovu općinu iza brda vratiti, i zbilja jesmo jer dok općina polako nestaje, ne nestaje standard načelnika Ante Barana. On, čini se, živi sasvim dobro. I godinama puni minute i stupce medija. Ne zbog projekata koji su promijenili Lećevicu, nego zbog neshvatljivih situacija u općini koja je među najmanjima u cijeloj Hrvatskoj.

Općinskim knjigama poslužili su se i dobro ih pročešljali državni revizori. U izvješću piše da je načelnikova plaća tadašnjih tisuću kuna viša od zakonski propisane. Račune ovjerava sam pa mu predlaže i da to čini još netko da se smanji rizik od nepravilnosti u trošenju proračunskog novca. Pisali su i o gotovo 50 tisuća kuna reprezentacije koju je potrošio u jednoj godini. Službeni automobil koristio je kako mu je odgovaralo, van službe, a za gotovo polovicu pojedenih i popijenih računa, nije imao jasan trag s kim i zašto.

U općinu smo prvi put došli zbog smeća. Pogled u daljinu iz centra općine seže prema Kladnjicama. Tamo gdje bi uskoro trebao zaživjeti Centar za gospodarenje otpadom, pogon u koji će se dovoziti otpad iz cijele Splitsko-dalmatinske županije. Baranu je pred vratima prava ironija sudbine. Razbacane plastične i staklene boce, odjeća i hrpe građevinskog materijala, plastični kontejneri nabacani i nefunkcionalni, razbijena autobusna stanica… Dakle, dok centar općine već izgleda kao smetlište, Lećevica se sprema postati službeno odredište za tuđe smeće.

Tri dana smo zvali Barana. Nije se javio na niti jedan od desetak poziva. Dva dana zaredom tražili smo ga i u prostorijama Lećevica – bez uspjeha. Jedino što je preostalo bilo je otići na sjednicu Općinskog vijeća. I tamo smo ga, napokon, pronašli. Ali, ono što smo tamo zatekli teško se može nazvati sjednicom. Rasprave bez reda i smisla, atmosfera nedostojna i same funkcije i mjesta, a među prisutnima i oni koji su djelovali kao da ni sami nisu sigurni gdje su i zašto su tu.

Na početku šok. Neočekivan dolazak na sjednicu poprilično je iznervirao predsjednika Općinskog vijeća Ivicu Bašića. I on je iz redova HDZ-a. Kad smo rekli da ćemo biti na sjednici i pratiti rad vijeća, demonstrativno se ustao i rekao da sjednicu neće održati. Kasnije nam je rekao i da će nas tužiti jer ga snimamo na sjednici, a onda i da domaće medije ne poštuje jer su gori nego srpski Kurir.

– Mi smo u zgradi općine – rekli smo predsjedniku…
– Šta me briga jeste u zgradi, ne morete vi u moju kuću uć kako vas volja, il ja u vašu – proturiječio je Bašić.
– To nije vaša kuća nego svih ljudi općine Lećevica – nismo se dali…
– Je, je… I Danka Derifaj. Nije neg naša je kuća, nije vaša…

Načelnik Ante Baran bio je puno mirniji. Ugodno je razgovarao.
– Taj Centar se gradi 20 godina, i više. Kad će bit, hoće li za tri, pet ili deset godina? Tko će bit živ, tko mrtav, šta ja znam. Nije on baš da će sutra taj komunalni doprinos…

Doznali smo i razlog zašto se nije javljao…
– Moga san se javit, ali definitivno iman vrlo ružna iskustva s novinarin i na kraju završin na sudu. Jedan članak iziđe, drugi je oprema teksta, il ovo il ono. Nekako, uopće šta nema u članku. Tako da, jednostavno… Nemam baš potrebe, predugo sam tu, dvadeset godina i više. Tako da, bolje manje reć nego više…

Opet je malo govorio i o Centru za gospodarenjem otpadom u njegovoj Lećevici…
– Ja sam uvjeren, moj dopredsjednik je uvjeren, predsjednik vijeća, većina vijećnika, svi vjerujemo da će to značajno utjecat na razvoj općine Lećevica. Mislin, ako bude drugačije onda sam ja pogriješio, onda ću se kajat, al se nadan da se neću pokajat.

Cirkus s predsjednikom vijeća, zato, nastavio se i dalje. Pročelnica Jedinstvenog upravnog odjela Gordana Maras, inače desna ruka načelnika Barana, inzistirala je da napustimo općinski prostor u kojem se održavala sjednica. Sve dok nismo pred njima pročitali da po Poslovniku rada Općinskog vijeća Lećevice “predstavnici medija mogu pratiti rad vijeća, a sjednica je javna”. Gordana Maras onda je okrenula priču, rekla je da bi se sjednica održala u većoj prostoriji da smo se najavili. Inače, u toj tobože maloj prostoriji, moglo je stati, prema slobodnoj procjeni, još barem dvadesetak ljudi.

– Nemaju šta neovlašteno mene snimat ako in ja nisan dopustio. I doviđenja, gotovo, nećemo više o tome – rekao je Bašić.
– Ti si javna ličnost… – stigla mu je napomena od oporbenih vijećnika.
– Nisam ja javna ličnost nego osoba – odgovorio je.
– Vi ste predsjednik Općinskog vijeća, a Općinsko vijeće je javno… – i mi smo se uključili.
– E pa nedajen izjave i gotovo – nastavio je u svom stilu predsjednik vijeća.
– Niste ni davali izjave nego ste nas od starta počeli vrijeđati… – kazali smo mu.
– Pa nisam, nek sam, tužite me… Slobodno.

Tužiti ga nećemo. Ne treba. Jer uvrede i izgovorene besmislice i totalno nepoznavanje propisa i zakona, najbolje ogoljuje njega samog – više nego bilo kakva presuda.

Cijelu “Priču iza priče” pogledajte ovdje…