Nove mračne poruke iz Republike Srpske

Proteklih je dana, s dužnim
dostojanstvom i posebnim pijetetom, obilježena još jedna tužna i tragična
obljetnica genocida nad Bošnjacima u Srebrenici, koje su počinile vojne i
policijske snage bosanskih Srba, pod zapovjedništvom Ratka Mladića. Devetnaesta
po redu. Da ni u tom tužnom događaju, kao ni u mnogo čemu drugome, Bosna i
Hercegovina ne funkcionira kao jedinstvena država, pokazuje i podatak da je 11.
srpnja proglašen danom žalosti u Federaciji BiH i distriktu Brčko, no ne i u
Republici Srpskoj. Inače, Srebrenica se nalazi u sklopu tvorevine Republike
Srpske, što je dodatan izvor frustracija i nezadovoljstva među Bošnjacima u
Bosni i Hercegovini i još jedan dodatan izvor nemira u, ionako, kaotičnom
unutarnjem uređenju Bosne i Hercegovine. Skoro ni nakon dvadeset godina iz
događaja u srpnju 1995 godine, nijedna tragična obljetnica ne može proći bez
unutarstranačkih, federalnih, nacionalnih, kantonalnih ili mitomanskih
prepucavanja. Da i ove godine bude tako pobrinuo se, a tko drugi, nego
predsjednik Republike Srpske Milorad Dodik.

Dodik je, u javnom
medijskom prostoru, ponovno odbacio strukturu genocida i zanijekao takvu
kvalifikaciju ovog zločina iz Srebrenice, spominjući usput nekakav “veliki
zločin za koji trebaju odgovarati pojedinci”. Dodiku pritom nimalo ne smeta
činjenica da su tragična zbivanja u Srebrenici okvalificirana genocidom i
potvrđena presudama Međunarodnog suda pravde i Međunarodnog kaznenog suda za
bivšu Jugoslaviju. Također, uz već dobro poznate i neizbježne tvrdnje kako je “BiH neodrživa zemlja”, nije zaboravio istaknuti ni to da vojne i političke
vođe bosanskih Srba u ratnim zbivanjima, Ratko Mladić i Radovan Karadžić, “nisu
osobe kojih će se Republika Srpska odreći”. Zasigurno se ta tvrdnja odnosila i
bez obzira na sudske presude, iako im se u Den Haagu, između ostalog, sudi i
pod optužbama za genocid u Srebrenici.

Sve je ovo samo nastavak
dobro poznate retorike Milorada Dodika, koja je dobro osmišljena, realizirana i
koja za cilj ima potpunu destabilizaciju Bosne i Hercegovine, na osnovi koje
bi, u konačnici, Republika Srpska izvukla mnogobrojne koristi. Dodik koristi
svaku priliku da istakne svoje političke stavove i povuče poveznicu sa
zbivanjima u svijetu.

Tako je za vrijeme nedavnih zbivanja u Ukrajini gotovo
izazvao diplomatski skandal kada je izjavio da su “ruske akcije isključivo
usmjerene da se stvori neutralna sredina za političke odluke i dijalog u samoj
Ukrajini. To ima moju podršku!“. Naravno da je pritom mislio na ruske snage
koje su djelovale na području Ukrajine, a ne na području Rusije. Kada bi došlo
do sličnih neželjenih scena u BiH, zasigurno bi Dodikovu podršku imale i slične
vojne snage, koje bi se poslovima intervencija zatekle na njenom tlu. Ne one iz
daleke Rusije, nego neke mnogo bliže Sarajevu ili Zagrebu.

Također, Dodik ne
propušta priliku da istakne koliko ga je oduševila brzina i realizacija
referenduma o Krimu, a zasigurno i konačan ishod samog referenduma. Naglašava
kako Republika Srpska nikada neće odustati od referenduma o samostalnosti,
objašnjavajući svoje težnje izjavama tipa kako je “BiH nesretno mjesto za sve” ili “BiH se ne bi održala da nema međunarodne zajednice” te kako “BiH ovakva
kakva je danas, nikome nije od koristi pa ni strancima, koji su već umorni od
promašenih ideja kakvu BiH napraviti”. No, da ipak ne ostane sve samo na
riječima i dobro poznatoj retorici, pobrinuli su se čelnici Republike Srpske,
koji i konkretnim potezima nastoje potvrditi uvjerenost u ispravnost vlastitih
političkih razmišljanja.

O tome dobro svjedoči i otkrivanje spomenika Gavrilu
Principu, atentatoru koji je 28. 6. 1914 ubio austrougarskog
prijestolonasljednika Franza Ferdinanda i njegovu suprugu Sofiju. Spomenik Gavrilu
Principu otkriven je u dijelu parka u Istočnom Sarajevu, a u okviru
Vidovdanskih svečanosti i obilježavanju sto godina od početka Prvog svjetskog
rata, kojemu su povod bili hici iz oružja tog istog Principa. Kako u politici
ništa nije slučajno, pogotovo ne može biti slučajan vremenski okvir otkrivanja
ovog spomenika. Naime, dobro je poznato što u srpskoj kolektivnoj memoriji i
mitomaniji predstavlja Vidovdan. Bilo je to vidljivo i ovom prilikom kada se na
dostupnim tonskim zapisima mogli čuti intoniranje “Bože pravde” te mnoge druge
ratne pjesme posvećene Vidovdanu, Kosovu i kojekakvim “autonomnim oblastima”, “krajinama” i “pokrajinama”.

Sve je bilo začinjeno izjavama srpskih političara
u BiH koji su izjavili kako je “pucanj Gavrila Principa bio pucanj za slobodu”.
Slijedeći takav način razmišljanja, možda bi netko mogao izvesti zaključke kako
su pucnjevi Srba u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini devedesetih godina, mogli
biti pucnjevi za slobodu. A nisu bili, nego su to bili pucnjevi agresije i
genocida, onog istog od kojeg danas toliko zaziru. Prilikom otkrivanja
spomenika također se moglo čuti i ovo: “Nadahnjuje nas Gavrilo Princip i mi smo
borci za slobodu, žrtvovanje, ali i u borbi za zajedničku državu koju još nismo
uspjeli stvoriti“.

Sve tako jasno podsjeća
na zbivanja koja su prethodila agresiji i ratu devedesetih godina. Ponovo na
sceni imamo lažnu srpsku mitomaniju, Vidovdan kao nadahnuće i ispiranje mozgova
te borbu za zajedničku državu, od koje mnogi Srbi nikada nisu odustali. Sve
zaokruženo i obuhvaćeno u jednoj jedinoj izjavi srpskog političara iz Bosne i
Hercegovine. S druge strane, kao potpuna suprotnost ovom događaju, tih se dana
u Sarajevu obilježila stota godišnjica od početka Prvog svjetskog rata,
prigodnim svečanim koncertom. Ponovo podsjećanje na devedesete godine, kada su
srpske vojne snage bile dobro naoružane za ono što se spremalo, dok su bošnjačke
snage uglavnom pisale “pisma namjere“ međunarodnoj zajednici i različitim
organizacijama.

Svojedobno je ratnu i
predratnu zbilju Prvog svjetskog rata nenadmašno opisao Miroslav Krleža u
svojim književnim djelima. Da kojim slučajem Krleža živi u današnje vrijeme,
zasigurno bi uočio i opisao neobičnu atmosferu koja je danas na sceni u Bosni i
Hercegovini. A ona je najbliža tragičnim i grotesknim scenama sa najbolje
ispisanih stranica iz Krležine knjige “Hrvatski bog Mars”. Možda bi se danas
neka tako napisana knjiga mogla nazvati “Novi bosanski atentat” ili nešto
slično tome. Ispada samo da se čeka kome će prvome popustiti živci te tko će
ovoga puta biti atentator, a tko meta. Za neke nove sukobe i neka nova
razračunavanja…