Bit ćete mi svjedoci

Uskrsli Krist,
prije uzašašća nebeskom Ocu, tj. povratka u slavu koju je u Bogu imao oduvijek,
dao je nalog svojim učenicima da mu budu svjedoci do na kraj zemlje. Kako bi
mogli izvršiti taj nalog obećao im je snagu Duha Svetoga, ali i obećanje
vlastite prisutnosti u sve dane do svršetka svijeta.

Premda su izrečene tvrdnje bliske
onima koji vjeruju u Isusa Krista, dakle svim kršćanima, o njima bi se moglo
nadugo i naširoko razmišljati. Primjerice, o tome što znači i kako valja shvatiti
Isusovo uzašašće, koje Crkva svečano slavi 40. dan poslije Uskrsa; ili
silazak Duha Svetoga, Treće božanske Osobe, s čijim silaskom Crkva počinje
svoje javno poslanje, tj. svoje svjedočenje Isusa Krista. No, nas zanima upravo
ovo posljednje, naime, što znači poziv kršćanima da budu svjedoci Isusa Krista;
kako se daje to svjedočanstvo te koji je cilj tog svjedočenja. Prije nego
odgovorimo na postavljena pitanja, moramo se iznova približiti iskustvu prvih
učenika s uskrslim Kristom. Kroz tri godine dijelili su s Isusom život, slušali
njegove riječi, pouke, prispodobe, sudjelovali u njegovu poslanju širenja
Radosne vijesti. No, srca i pameti su im ostala tvrda, zatvorena za istinsko
shvaćanje onoga o čemu je Isus govorio. Tek poslije Isusova uskrsnuća, tj.
silaska Duha Svetoga shvatili su o čemu je Isus govorio te što je od njih
očekivao. U svjetlu Isusova uskrsnuća počeli su na drugačiji, nov način
shvaćati riječi koje im je govorio te tumačiti djela koja je pred njima činio.
Novi je zavjet u cjelini plod uskrsne vjere učenika koji na nov način
doživljavaju i tumače ono što su kroz tri godine doživjeli i proživjeli s
Isusom iz Nazareta. Prisjećaju se, primjerice, njegova govora o svjetlu, o
pastiru i ovcama, o vratima, o trsu i mladicama loze itd. Rasvjetljenje koje im
dolazi na Duhove pomaže im shvatiti kako je Onaj koji je tri godine dijelio
život s njima više od običnog čovjeka, više od proroka, više od bilo čega što
su mogli zamisliti i čemu su se mogli nadati. To “više” koje se odnosi na Isusa
izrazili su pojmovima: Logos/Riječ/Bog; Sin Božji; Pomazanik/Mesija; Gospodin;
Jaganjac Božji; svjetlo svijeta; vrata koja vode u život; pastir duša; Veliki
svećenik itd. Također su se prisjetili Isusovih riječi kako nitko ne može doći
Ocu, osim po njemu, pa su predstavili Isusa kao jedinog posrednika između neba
i zemlje; prisjetili su se Isusovih riječi kako je došao da donese život u
izobilju, što ih je navelo da najdublji sadržaj života vječnoga poistovjete s
Isusom Kristom.

S
tim smo se mislima već približili odgovoru na pitanja o svjedočenju Isusa
Krista. Drugim riječima, kršćani, koji su pozvani biti svjedoci Isusa Krista,
trebaju svijetu navijestiti Isusa Krista kao najdublji sadržaj onoga čemu se
svako ljudsko srce nada, a to je smisao ljudskog života, njegova čežnja za
ispunjenjem, za mirom, radošću i ljubavlju. Svaki čovjek, bio toga svjestan ili
nesvjestan, u potrazi je za srećom, mirom, radošću i ljubavlju. I naslućuje
kako nikakva stvorena, ljudska, zemaljska stvarnost ne može dokraja nasititi
ljudsko srce; ono vazda žudi za višim, ljepšim, za puninom. Sve to mi kršćani
označavamo pojmom Bog. No, Bog u kojega vjerujemo nije slijepa, neosobna sila
koja prožima svemir, nego je Bog-Osoba, biće s razumom i slobodnom voljom te
nadasve sa srcem prepunim ljubavi prema nama ljudima. Takvog Boga nam je
objavio njegov jedinorođeni Sin, Isus Krist. Boga koji je naš ne samo
Stvoritelj, nego milosrdni Otac.

Ovdje
se kršćanima može uputiti prigovor kako je zapravo svaka religija put k Bogu. I
jest i nije. Religije su po sebi ljudsko traganje za Bogom, za njegovom
blizinom, za koju čovjek instinktivno naslućuje da mu je potrebna, da mu donosi
život i blagoslov. No, traganje ne mora značiti i nalaženje. Religija može
biti, kako je kritiziraju teolozi, zamaskirani ateizam, a može se pretvoriti u
vlastitu suprotnost, kako nam primjerice svjedoče predkršćanske religije Južne
Amerike, koje su žrtvovale ljude svojim bogovima. Kršćanstvo nije ljudski put k
Bogu, nego Božji put k čovjeku. U kršćanstvu u prvom planu nije ono što čovjek
čini za Boga, nego ono što je Bog učinio i čini za čovjeka; u prvom planu je
osoba Isusa Krista, pravog Boga i pravog čovjeka. Ako Isus Krist, s jedne
strane, otkriva istinsko Božje lice, s druge otkriva i istinsko lice čovjeka.
On je savršeni čovjek koji je u sebi savršena slika i prilika Božja; ono što je
istinski i najdublji poziv svakog čovjeka. Njega svjedočiti znači svijetu
pružiti poruku o velikoj Božjoj ljubavi koja se je u Kristu objavila; znači
ukazati na Isusa kao na Boga koji je iz ljubavi prema čovjeku i sam postao
Čovjek. Savršeni Čovjek! To je poruka koju kršćanstvo naviješta i koja će
odzvanjati do konca svijeta. Poruka je to koja u sebi nosi silnu nadu koja može
promijeniti ne samo pojedina ljudska srca, nego i cjelokupne društvene odnose,
jer ako nas Krist uči Boga zvati „Oče naš“, to znači da su svi ljudi braća i
sestre. To je Isusova Radosna vijest; to je ono što Crkva stoljećima naviješta.
Zato je privilegirani i najvažniji put navještaja Radosne vijesti svjedočanstvo
bratske i sestrinske ljubavi koja se rađa iz ljubavi koju je sam Bog izlio u
naša srca. Iz vertikale naših odnosa s uskrslim Kristom, rađaju se i naši
ispravni međuljudski horizontalni odnosi. Baš kao Kristov križ! Horizontalna
greda može biti vidljiva jedino ako je podržava vertikalna. Ljubav križa je
ljubav koja spaja nebo sa zemljom. Zato je križ raspoznajni znak ne samo Isusa
Krista, nego i svih kršćana. Cilj kršćanskog svjedočenja Isusa Krista jest sve
ljude, čitavo čovječanstvo okupiti u jedno Božju obitelj, u zajednicu života,
radosti, mira i ljubavi.

Uskrsno
vrijeme je vrijeme radosti i slavlja zbog Kristove pobjede nad grijehom, smrću
i đavlom. No, ujedno i vrijeme kršćanske odlučnosti da se postane Kristov
svjedok, svjedočeći kako je moguće ljubavlju pobijediti mržnju; kako je moguće
zapaliti svjetlo nade u srcu u kojemu vlada tama; kako je moguće iskusiti
radost i ondje gdje patnja (križ) vodi glavnu riječ. Sve zato jer je Krist
uskrsnuo i jer je postao suputnik svakog kršćanina na njegovu putu prema Domovini.