Zašto Hrvatska odbija potencijale hrvatskog iseljeništva?

Prema različitim
izvorima, izvan Republike Hrvatske živi od dva do tri i pol milijuna Hrvata i
njihovih potomaka. Najviše ih ima u gospodarski najrazvijenijim zemljama
svijeta: SAD-u, Kanadi, Australiji, Njemačkoj, Austriji, Švicarskoj, Švedskoj.
Naravno, ne treba zaboraviti ni brojnu hrvatsku dijasporu u Čileu, Argentini i
drugim zemljama. U svim tim državama uživaju ugled marljivih i sposobnih ljudi.
Međutim, malo detaljnije istraživanje pokazuje da su hrvatski iseljenici u tim
zemljama, posebice druga i treća generacija, postigli i zavidne rezultate i
zauzimaju visoke položaje u politici, poslovnom svijetu, znanosti, prosvjeti,
umjetnosti, sportu, medijima itd. Nažalost, Hrvatska do danas nije ni približno
iskoristila iskrenu i dobru volju velikog broja tih ljudi da svoje znanje,
iskustvo, poznanstvo pa i kapital, stave na raspolaganje mladoj hrvatskoj
državi u njezinoj preobrazbi iz neefikasne marksističke planske privrede u
napredno i moderno tržišno gospodarstvo.

U današnjem
globaliziranom i informatiziranom svijetu većina iseljenika, koja se ne želi
vratiti za stalno u domovinu, može nastaviti živjeti u zemljama u kojima se
nalaze te istovremeno kroz razna udruženja, brza i jeftina putovanja, internet
i drugu suvremenu komunikaciju, česte posjete i na druge načine aktivno
sudjelovati u političkom, gospodarskom, znanstvenom i kulturnom životu svoje
domovine.

Na nedavnom kongresu
indijskih iseljenika u New Delhiju, na kojem su uz predsjednika države,
premijera i druge članove Vlade sudjelovali i predstavnici najvećih indijskih
poduzeća, glavna tema nije bila koliko će novca indijski iseljenici uložiti u
Indiju, nego koliko su oni bogati u znanju i iskustvima koja su danas potrebna
Indiji. Mnogi ideološki protivnici većeg angažiranja hrvatskog iseljeništva u
demografskoj i gospodarskoj obnovi Hrvatske trebali bi se zapitati kako to da
dvije najmnogoljudnije zemlje na svijetu, Indija i Kina (o kojoj ću nešto više
reći u nastavku ove raščlambe), koje broje više od jedne milijarde stanovnika,
sustavno razvijaju i održavaju veze i odnose sa svojim iseljeništvom, dok
Hrvatska, koja demografski odumire, gotovo mazohistički odbija iskoristiti
potencijal hrvatskog iseljeništva za izvlačenje iz višegodišnje teške
populacijske i gospodarske krize.

Hrvatsko je iseljeništvo
dalo veliki doprinos u prikupljanju sredstava za obranu Hrvatske od
velikosrpskog agresora. Ništa manje bitna nije bila ni uloga hrvatskih
iseljenika u borbi za međunarodno priznanje Republike Hrvatske. Kao primjer
navodim prosvjed oko četrdeset tisuća hrvatskih iseljenika pred australskim
Parlamentom u listopadu 1990. (drugi po brojnosti građanski prosvjed u
povijesti Australije), koji su zahtijevali da australska Vlada službeno prizna
državnu samostalnost Republike Hrvatske. Prema izjavi Hugha Whitea, savjetnika
za vanjsku politiku tadašnjeg australskog premijera Boba Hawkea, Australija je
poslije tog prosvjeda bila spremna priznati Hrvatsku. No, odustala je nakon
konzultacija s Njemačkom, koja je izrazila bojazan da bi preuranjeno australsko
priznanje Hrvatske pokvarilo njemačko lobiranje da Hrvatsku zajednički priznaju
sve članice Europske zajednice, što se i dogodilo kasnije, 15. siječnja 1992.
godine. Zahvaljujući lobiranju hrvatskih iseljenika, dan kasnije, zbog razlike
u vremenu, i Australija je priznala Hrvatsku.

Potpuno pogrešna
ideološka percepcija hrvatskog iseljeništva uzrok je dugogodišnjeg zastoja u
interakciji između domovinske i iseljene Hrvatske

Nakon obrane Hrvatske od
vanjskog agresora i njezina međunarodnog priznanja, u hrvatskom je iseljeništvu
zavladao velik entuzijazam za stalnim povratkom u domovinu. U tomu su
prednjačili mladi i obrazovani iseljenici rođeni izvan Hrvatske, koji su već
1990. i 1991. u većem broju došli u Hrvatsku i dali svoj nemali prilog ne samo
kao branitelji, nego i kao PR djelatnici u kontaktu s medijskim izvjestiteljima
iz cijelog svijeta. Sjetimo se samo izuzetno pozitivnog imidža Hrvatske kao
žrtve agresije iz tog vremena, koji se nije pojavio sam od sebe. Nažalost,
poslije rata, kad je trebalo započeti s izgradnjom državnih institucija koje bi
bile zadužene za osmišljavanje i sustavno provođenje državne politike prema
iseljeništvu, pokazalo se, kao i u drugim područjima, da za to nije bilo ni
dovoljno znanja, a ni dovoljno volje.

Dodatan problem u formuliranju
korisnog institucionalnog povezivanja domovinske i iseljene Hrvatske
predstavljalo je i nadalje ideološki zaslijepljeno mišljenje jednog dijela
hrvatske javnosti kako bi Republici Hrvatskoj štetilo da se poveže s
iseljeništvom, u kojem dominiraju nazadne i ekstremno desničarske skupine, koje
Hrvatsku žele vratiti u prošlost. Naravno, to je bilo sasvim pogrešno
predstavljanje hrvatskog iseljeništva. Treba reći da su u stvaranju negativnog,
netočnog i za Hrvatsku štetnog mišljenja o hrvatskom iseljeništvu bitnu ulogu
odigrali i pojedini hrvatski mediji, koji su javnost hranili jedino negativnim,
iako ponekad i opravdanim, pričama o pojedincima koji su svoj povratak u
Hrvatsku iskoristili isključivo za svoj probitak. Nažalost, bilo je to
jednostrano i neuravnoteženo prikazivanje iseljeništva i svih povratnika, koje
je dovelo do razočaranja među brojnim Hrvatima izvan domovine. Oni su u više
navrata opravdano i s indignacijom odbacivali tu potpuno neutemeljenu
stigmatizaciju. Naposljetku, kako su drukčije i mogli reagirati utjecajni i u
svojim sredinama visoko cijenjeni poduzetnici, stručnjaci, akademici, novinari,
umjetnici, sportaši itd., koje je Hrvatska tada trebala jednako toliko koliko
ih treba i danas? Mnogim je iseljenicima bilo teško shvatiti zašto ih domovina
odbacuje u trenucima kad joj je i dalje potrebna pomoć te zašto je Hrvatska
spremna platiti strancima visoke iznose za savjete koje bi besplatno mogla
dobiti od svojih iseljenika – svjetski priznatih stručnjaka.

Kad se o ulozi hrvatskih
iseljenika i povratnika u prvih deset godina hrvatske države u budućnosti bude
pisalo objektivno i na temelju znanstvenog istraživanja, na vidjelo će izići
prava i stvarna slika pozitivne uloge iseljenika i povratnika u povijesnim
trenucima stvaranja samostalne i demokratske Hrvatske. U jednom ovako kratkom
tekstu nemoguće je predočiti sve što su deseci tisuća samozatajnih hrvatskih
iseljenika samoinicijativno učinili za Hrvatsku na svim poljima, i to u vrijeme
kad joj je bilo najteže. To će morati učiniti naše akademske i znanstvene
institucije, kao što se to čini i u drugim državama s brojnom dijasporom. Treba
također reći i to da je u Hrvatskoj bilo onih koji su se povratku većeg broja
hrvatskih iseljenika protivili i zbog straha da bi poduzetnici iz iseljeništva,
educirani i uspješni u demokratskom svijetu i u sustavu slobodnog tržišta,
mogli ugroziti njihov monopol u procesu privatizacije državnih poduzeća. Osim
što je na taj način onemogućena zdrava konkurencija u hrvatskom gospodarstvu,
danas smo svi svjesni toga da su takva nemoralnost, gramzivost i intelektualna
ograničenost pojedinaca Hrvatsku dovele na sam rub gospodarskog ponora.

Osim nesretnog izbora
čelnog čovjeka, koji je imao zadaću ne dopustiti da se ostvari snažniji utjecaj
iseljeništva na gospodarstvo u Hrvatskoj, sve što je ranije navedeno u velikoj
mjeri predstavlja glavne razloge neuspjeha eksperimenta s Ministarstvom
povratka i useljeništva iz 1997. godine. U Hrvatskoj jednostavno nije bilo
dovoljno ni volje ni svijesti da se spozna kako je potpuno povezivanje
domovinske i iseljene Hrvatske od strateškog interesa za brži i djelotvorniji
demografski oporavak i gospodarski razvitak Republike Hrvatske. Cijenu tog
promašaja već godinama svi zajedno teško plaćamo. Najveću je pak cijenu platio
velik broj hrvatskih iseljenika povratnika, koji su nakon nekoliko godina
života u Hrvatskoj iz egzistencijalnih razloga bili prisiljeni vratiti se
natrag u daleke prekomorske zemlje, iz kojih se najvjerojatnije više nikad neće
moći vratiti u Hrvatsku.