Bračni par iz Žrnovnice izrešetali su iz kalašnjikova pa bacili na smetlište, godine zataškavanja i straha razlog su što ubojice Vesne i Đorđa i dalje slobodno šetaju

Đorđe je uspješno vodio privatnu tvrtku, Vesna je bila
omiljena profesorica hrvatskog i engleskog jezika u osmoljetki Strožanac. Sve
dok jedan krvnik, ili više njih, nisu na jeziv način prekinuli nedovršene
planove supružnika iz Žrnovnice, dvojici dječaka od svega nekoliko godina
ukrali djetinjstvo, iz života im otrgnuli čvrstu očevu ruku i majčin mili
pogled.
Slučaj je to koji je po tko zna koji put, ali najkrvavije dosad, tobože
otvorio oči narodu da zakon i sustav ne valja. 

– Vesna je bila omiljena profesorica, učenici su je voljeli. Iako smo
često radili u različitim smjenama, mogu reći da je bila izrazito društvena i
pristojna osoba, kolegica za poželjeti. Svoj posao je obavljala odgovorno i
smireno
– ispričao nam je Miro Selak, umirovljeni profesor fizike i tehničke
kulture u Osnovnoj školi Strožanac, Vesnin kolega.
 
Te su noći rafali iz kalašnjikova odjeknuli inače pitomim mjestom pod
obroncima Mosora. Mračna tajna godinama se skriva u zaseoku Aljinovići
odakle su iz obiteljske kuće, u gluho doba noći, odvedeni Đorđe i Vesna
Gašparević. Miran san spavali su njihovi sinovi Siniša (11) i Denis (5) na katu
toplog doma te hladne žrnovačke zime 1992. godine, spokojan san kojeg ni danas
ne spavaju osobe koju su taj bračni par prvo izrešetale, a onda tijela odbacile
na obližnje smetlište, uz cestu između Žrnovnica i Srinjina.

Đorđevo je tijelo bilo pored ostataka štednjaka i hladnjaka, Vesnino u jarku
desetak metara niže. Pokazalo se kako je satima umirala u mukama, u borbi za
život, dozivanju pomoći…

Na podu je bilo prašine iz zida, na jednom dijelu i krvi

– Te večeri smo, kao i sva djeca tog doba, bili potjerani u krevet na
spavanje. Poljubili smo mamu i tatu, i zaspali. Kad sam se ujutro
probudio, vidio sam metak u zidu. Na podu je bilo mrvica, prašine,… Na jednom je
dijelu bilo krvi, kasnije sam shvatio da je tu bilo borbe. I ništa nisam
slutio, nisam promišljao da se nešto takvo može dogoditi, nije mi bilo jasno.
Sve dok nas djed nije odveo kod njega u Split i rekao što se dogodilo

prepričava sin Siniša, od prije nekoliko tjedana na funkciji prvog čovjeka splitske
gradske tvrtke “Parkovi i nasadi”. 

Trideset godina poslije svirepog i dotad nezapamćenog zločina
sinovi Siniša i Denis tragaju za istinom, sada kao odrasle osobe, uz jednu
želju – ubojice privesti licu pravde. Isti je naum dijelio i Ilija
Gašparević
, otac ubijenog Đorđa koji je preminuo prije nekoliko godina.

Mala sredina, svi znaju sve, pa se priča i prije službenog policijskog
priopćenja mogla naoko rasplesti, ali zid straha bio je previsok, toliko
visok da slučaj ni danas nije riješen. Više od dvjesto razgovora,
ispitivanja na poligrafu, i opet ništa.

Krvoproliće su počinili pripadnici vojne policije?

U posljednje je vrijeme obavljeno na sate tajnih mjera slušanja telefonskih
razgovora, pojavila se priča i o Mercedesu koji je te kobne večeri u
veljači prošao tik do obiteljske kuće Gašparevića, koja je sada prodana, a
istina je i kako su svega nekoliko dana prije dana tragedije na vrata prvog
susjeda Gašparevića pokucali pripadnici vojne policije. Navodno su pogriješili
ulaz jer su dva stambena objekta bila zidovima spojena.

Iako su se godinama otvarali novi scenariji umorstva, vjeruju se kako su u
krvoproliće umiješani ljudi povezani s vojskom ili paravojnim postrojbama
u to vrijeme.

– Više je dokaza koje navode na to – od oružja pa do činjenice da im
policija nije mogla ništa. Pretpostavljam kako se radi o vojnoj policiji,
jedinicama HOS-a,.. U to vrijeme se tek formirala vojska i u tom procesu
su razne jedinice bile pripojene hrvatskoj vojsci
– priča Siniša.

– Hrabrost i slava iz tog vremena je ovdje iskorištena da bi bili
prikriveni zločini. To nije u redu. Zločin su napravili pojedinci kojima
su te jedinice čuvale leđa
– dodaje.

Vještačenje otisaka prstiju kasnilo osam godina…

Gnjev prema ubojicama ne nosi, želi tek poručiti kako su prošla vremena u
“kojima se ljudi, posebno oni iz Žrnovnice, trebaju strašiti od davanja
korisnih informacija
“.

– Ti ljudi koji su ubili moje roditelje ili su mrtvi,
ili nisu u snazi, ali ja želim riješiti taj slučaj i saznati istinu. Ako netko
nešto zna, nek se, molim to javno, javi policiji ili meni osobno.

Bezuspješnu istragu otežavali su i čudne okolnosti. Iz kuće Gašparevića
ukradeno je zlato, a na kutiji za nakit pronađeni su otisci prstiju koji su iz
zagrebačkog Centra za kriminalistička vještačenja “Ivan Vučetić” u
Split stigli tek u ožujku 2000. godine – gotovo osam godina nakon likvidacije. 

Na tragu egzekutorima ubojstva mladog bračnog para bio je i Ilija Grubišić,
umirovljeni inspektor Policijske uprave Split kojeg su nepoznate osobe
zastrašivale.

– Neposredno pokraj groblja Lovrinac njegovo je vozilo 14. lipnja 1994.
zaustavio uniformirani policajac. Iz visoke trave uz cestu izašlo je šest osoba
u uniformama HV-a, kojima su lica bila išarana maskirnim bojama. Na glavu su mu
stavili crnu vreću za smeće, vezali ruke lisicama na leđa i cijelo ga vrijeme
mučili. Razgovarali su da bi bilo najbolje da su ga odmah ubili, da će ga ubiti
ili odvesti do srpskih minskih polja i pustiti da tamo nastrada
– ispričala je
u prijavi njegova supruga Nada.

U zapisniku Državnog odvjetništva iz 1994. godine stoji kako su Iliji otmičari
govorili “da ako ne postupi po njihovom traženju, odnosno ako im ne kaže
sve što zna da će zajedno sa svojom obitelji završiti kao obitelj
Gašparević
“.

“Ne treba gubiti nadu…”

– Novi inspektori su preuzeli slučaj i oni svoje dužnosti
rade profesionalno, surađuju sa mnom. Bio sam na razgovoru i prije nekoliko tjedana,
optimističan sam i dalje i veseli me što oni nemaju nikakvog straha, vrlo
su profesionalni i na njih se ne može utjecati –
otkrio je Siniša Gašparević.

Službeno, ovaj slučaj je još uvijek otvoren, istraga i dalje traje.

Jedan dan će, vjeruju to i poznati odvjetnik Anto Nobilo, zataškavanja
slučaja izaći na vidjelo, raspuknuti se kao gnojni čir.

– Svaka godina koja prođe, teže je razriješiti takav
slučaj, ali ne znači da je nemoguće. Prošle godine sam imao slučaj iz Vukovara,
nevin čovjek je optužen za ratni zločin, ali to nevinost smo tek dokazali
stjecajem okolnosti jer sam pronašao očevidca koji je sve vidio i otkrio
ubojicu – očevidac je odselio iz Vukovara, a bio je zarobljenik u Veleprometu –
kaže i dodaje.
 
– Život nosi svakakve situacije, nadu ne treba gubiti, ali mora se biti i svjestan da su s vremenom šanse za pronalazak ubojice sve manje.

Vrijeme je stari sudac, davno je rekao William Shakespeare, ali u ovom slučaju
vrijeme ne daje odgovore. Vrijeme je ovdje otvorena rana koja vjerojatno nikada
neće zacijeliti. Ili pak hoće, kad ubojici proradi savjest, kad ih iz sna
probude zvuci hitaca kojima su izrešetali bračni par od 37 godina, zvuci
Vesnina zapomaganja…

 

POSLJEDNJE DODANO: