Središnje otajstvo kršćanstva

U nedjelju poslije Duhova Crkva slavi
svetkovinu Presvetoga Trojstva; slavi se tajna trojedinog Boga; tajna triju
božanskih Osoba u jednoj božanskoj naravi. Vjeru u jednoga Boga kršćanstvo
dijeli s druge dvije monoteističke religije: židovstvom i islamom. No, upravo
je vjera u trojedinog Boga ono što kršćane razlikuje od svih drugih religija.
Ljudski razum po sebi može spoznati Božju opstojnost slijedeći, primjerice, pet putova sv. Tome Akvinskoga. No, da
je Bog jedan, a istodobno troosoban, tajna je koja se je čovjeku morala
objaviti “odozgor”, od samoga Boga. Za nas kršćane cjelokupna povijest spasenja
nije drugo doli postupna objava troosobnog Boga. I to je središnje otajstvo,
središnja tajna kršćanske vjere; tajna na kojoj počiva kršćanstvo i koju
ljudski um nikada neće proniknuti do kraja; kao što uostalom ne može do kraja
priniknuti ni tajnu zvanu “Čovjek”.

Biblijskoj objavi trojedinog Boga moguće je
pristupiti s raznih gledišta, no svaki govor o Bogu uvijek je ljudsko tepanje,
analoški govor koji više skriva nego otkriva. A ipak moramo govoriti, moramo
promišljati. Zanimljiv je pokušaj sv. Augustina da se približi tajni Presvetoga
Trojstva. Augustin je pokušao protumačiti tu najveću od svih tajni služeći se
tzv. psihološkom analogijom. Naime, on polazi od tvrdnje kako je čovjek stvoren
na Božju sliku i priliku te tu ljudsku bogolikost nadasve prepoznaje u ljudskoj
duši, tj. u njegovoj razumnosti i slobodnoj volji. Augustin veli kako u čovjeku
zamjećuje temeljni pokret razuma, a to je svijest o sebi, sjećanje na sebe. To
bi bila slika Boga Oca, koji je počelo svega što postoji. Kao što se u čovjeku
spoznajom sebe samoga rađa čin inteligencije, samospoznaje, tako se i u Bogu
događa božanska samospoznaja, koja nije drugo doli vječno rađanja Sina-Riječi-Logosa.
Činjenica da u ljudskoj psihologiji čin volje nužno slijedi poslije čina
spoznaje (može se htjeti samo ono što se poznaje), navodi Augustina na
zaključak kako u otajstvu Trojstva Duh Sveti – Dar, Ljubav, Zajedništvo – nužno proizlazi od Oca i Sina. Time je stavio temelje nauka o Filioque-u (naime, da Duh Sveti
proizlazi od Oca i Sina), što će postati točkom teološkog prijepora između
Istoka i Zapada do dana današnjega.

Tajni trojedinog Boga moguće je pristupiti i s
više biblijske točke gledišta, nego je to učinio sv. Augustin. Naime,
novozavjetna objava predstavlja Boga, Oca-Sina-Duha Svetoga, kao Boga koji je
silno zainteresiran za sudbinu ljudi, za svoje stvorenje. Nije dakle čudno da
novozavjetna objava svoj vrhunac ima u retku: “Bog je ljubav” (1Iv 4,8). Ljubav
ne može postojati kao apstraktna kategorija; ona uvijek pretpostavlja objekt
prema kojemu je usmjerena, prema kojem se proteže i izlijeva. Ako je Bog ljubav
tada on to jest i mora biti oduvijek, a to znači da oduvijek u Bogu postoji
Ljubitelj i Ljubljeni (Otac i Sin) te ujedno i Ljubav (Duh Sveti) koja ih
povezuje. Svaka istinska ljubav teži sebedarju, izlasku iz sebe same i
ostvarenju u drugome. Altruizam ljubavi u Bogu je toliko potpun, apsolutan da
daje porijeklo trećoj božanskoj Osobi (Duhu Svetomu). Tako se Bog predstavlja
kao zajedništvo, kao priopćavanje ljubavi. Kako je svojstvo ljubavi da se
dariva božanska se je ljubav “prelila” izvan sebe u činu stvaranja (Otac), a
potom i u činu otkupljenja (Sin) i posvećenja (Duh Sveti).

Objava Boga kao zajedništva, otajstva ljubavi
trebala bi imati velike posljedice za naš kršćanski život. Naime, potpuni
biblijski redak, na temelju kojega je Augustin izgradio svoju trojstvenu
teologiju, glasi: “Na svoju sliku stvori Bog čovjeka, na sliku Božju on ga
stvori, muško i žensko stvori ih” (Post 1, 27). To znači da su muško i žensko
potpuni čovjek, tj. cjelovita slika Božja, njihova uzajamnost i zajedništvo.
Dalje to znači da je vlastito čovještvo, odnosno vlastitu bogolikost, moguće
ostvariti jedino u ljubavi po kojoj se osoba dariva osobi drugog spola, te
istodobno prima na uzdarje drugu osobu. Njih dvoje u uzajamnoj ljubavi postaju
cjelovita slika Božja. Ovu teološku spoznaju – ostvarenja po ljubavi – potvrđuje i suvremena psihologija tvrdnjom kako je najdublji zahtjev svakog
ljudskog srca: ljubiti i biti ljubljen. To potvrđuje i naše svakodnevno
iskustvo: kad se živi u ljubavi svaki je kruh sladak; bez ljubavi i najslađi
postaje gorak. Kako ljubiti znači činiti dobro, slavlje svetkovine Presvetoga
Trojstva poziv je svim kršćanima na djelatnu ljubav prema bližnjima. Upravo
kroz djelatnu ljubav, tj. činjenje dobra, potvrđuje se stvarnost kršćanske
vjere, a istodobno osoba raste u bogolikosti kroz svaki čin ljubavi koji učini
prema drugome; svjesna naravno da istinski može ljubiti drugoga jer je Bog prvi
nas uzljubio te u naša srca, po Duhu Svetom, izlio svoju božansku ljubav (usp.
Rim 5,5).