Smijeh i suze na splitskom sudu; fra Šime neprikosnoveni hit, Kiki “revolveraš” godine

Apsolutni hit, u svakom smislu, bilo je suđenje fra Šimi Nimcu i “njegovoj”
privatnoj bankarici Jasmini Bilonić.
Trajalo je kroz cijelu godinu i privlačilo pažnju široke javnosti, mahom s –
pozitivnim komentarima, da ne kažemo simpatijama! Ukratko, župnik u Baškoj Vodi
prodao je crkveno zemljište i potom uzeo novac, kako je kasnije utvrđeno,
dijelom ga potrošivši na baš zemaljske užitke. Bankarica mu je pomagala, kako
je sama rekla, “da oplodi novac”.

Samo je pitanje trenutka kada će tu priču preuzeti neki moćni
filmski studio jer ima sve elemente koji će držati gledatelje prikovane za
velike i male ekrane. Mladi fratar, zgodna bankarica (o tome se, donekle, još
vode rasprave), milijuni kuna koji mijenjaju ruke u torbama ili “škartocima”,
bezbrižan život, putovanja u Švicarsku, Italiju, u pozadini borba Crkve, Banke
i Tvrtke (ponekad i profesionalci, u ovom slučaju kupci zemljišta, u igri s
velikim ulozima “ispuše”), sve to uz pravo navijanje običnog puka…
Onaj sudski dio, ovaj put je bio sve samo ne dosadan! Pobrinuo se za to sudac Slavko Lozina, notorno monotone sudske
postupke učinio je ne samo gledljivim, nego urnebesno zabavnim. Ako je i učinio
poneki pravni faux pas, to mu nitko
ne bi smio uzeti za zlo zbog ukupnog dojma. Na koncu, unatoč gotovo
prijateljskom stavu, nije baš bio blagonaklon – fra Šime je dobio dvije godine
zatvora (i mora vratiti novac, po drugoj presudi), a Jasmina godinu i devet
mjeseci iza rešetaka. Što je u sudskoj praksi prilična sankcija – inače
okrivljeni za gospodarski kriminal pa čak i za velike iznose, znaju prolaziti i
s uvjetnim zatvorskim kaznama.

Na drugoj strani spektra stoje čak dvije presude Kristijanu Stojanoviću (33). Niti malo
smiješni, niti malo zabavni, bili su ti slučajevi. Još uvijek mladić, Stojanović
poznatiji kao Kiki iza sebe već ima
cijeli niz ozbiljnih, krvavih kaznenih djela. A ove godine je osuđen dva puta:
u lipnju na četiri godine i četiri mjeseca zbog pokušaja ubojstva Lea Paurevića u jaguaru na semaforu kod
Poljuda, a zatim koncem studenog i na 14 godina “strogog zatvora”
zbog likvidacije prijatelja Ive Stipetića
na Kočinjem brdu.

Tijekom (pravosudne) godine okonačni su i razni postupci, po
svojoj ozbiljnosti negdje između ova dva primjera. Pomalo humorističan je onaj Komandira Šamila, koji je po tom
pseudonimu ionako postao nacionalno poznat. Komandir Šamil je naime pozvao na
revoluciju preko svog računala i taj poziv je u sebi imao vrlo opasne riječi.
Prije je ipak bio smiješan, da ne kažemo što drugo, zbog riječnika u tom
komunike-u, kao i činjenice da ga usred poziva na likvidaciju “najljućih
pasa kerbera” prekida otac pozivom na večeru, a sve je “začinjeno”
laganom arapskom glazbom u backgroundu. Sve pravosudne instance ove države su
ga ipak shvatile ozbiljno te je osuđen kao terorist. Srećom je sudac Zoran Kežić prepoznao (ili pak
briljantna taktika odvjetnika Željka
Gulišije) da od Komandira Šamila ipak ne prijeti neopisiva opasnost pa mu
je dao – rad za opće dobro.

Nakon pustih godina
donesena je i nepravomoćna presuda u slučaju “Brodosplit”. Na samom
početku tog slučaja, jedan od Splićana manje upućenih u problematiku škverova
pa tako i splitskog, cijeli slučaj je lakonski komentirao sa “fale neke
pare”. I nije bio daleko od istine: broker Drago Maček te tadašnji direktor splitskog škvera Goran Vukasović, zajedno s još nekolicinom optuženih, oslobođeni su optužbe.
Iako, smatraju dan-danas na tužiteljstvu, “fale neke pare” koje su
nestale kaznenim djelom (imaginarnim Training Ship Conceptom) pa su se shodno
tome žalili Vrhovnom sudu.

Neke su presude pak postale pravomoćne tijekom ove 2014.
godine. Najznačajnija, koja je ujedno izazvala i najviše polemika, bila je ona
o ubojstvu mlade Meksikanke Margarit
Selene Macedo Graciano. S Vrhovnog suda su naime potvrdili prvostupanjsku
presudu pa je Edi Mišić (30) tako
otišao na odsluženje 15 godina zatvora. Taj slučaj se pozorno pratio i izvan
granica RH, a većina građana nije odobravala činjenicu da je djevojci nožem
brutalno prerezan vrat te je potom skrivena ispod granja na Marjanu, vjerojatno
kako bi se prikrio pokušaj silovanja, i u konačnici da njen ubojica dobije samo
15 godina zatvora. Tijekom suđenja se nije mogao dokazati pokušaj silovanja,
dok se s druge strane dokazalo da nesretna turistikinja nije patila, već je
umrla relativno brzo… Ti, naizgled grozni “detalji”, zapravo u našem
pravosuđu čine razliku između “običnog” i teškog ubojstva, a to potom
čini razliku između maksimalne kazne od 15 ili 40 godina.

Tako je i pravomoćno okončan slučaj nezapamćenog zločina na
Marjanu. U sudnicama međutim još traju pravne bitke za neke jednako strašne zločine,
i to već godinama, a ova po tom pitanju nije bila ništa bolja, ni za obranu ni
za tužiteljstvo. Ostaju (još uvijek) neriješeni slučajevi ubojstva Ane Vuković (po treći put se sudi
njenom sinu Damiru Vukoviću), zatim
za gotovo deset godina staro ubojstvo dvojice mladića ispred hotela Seget kod
Trogira (također drugi put se sudi Savi
Pejoviću), pa “fatalnoj ujni” (drugi put je na optuženičkoj klupi
Slađana Novoselnik, tereti se da je
zajedno s ljubavnikom, maloljetnim nećakom supruga, sudjelovala u likvidaciji
muža Domagoja Novoselnika)… Upravo
se u ovom posljednjem slučaju dogodio nevjerojatan, životni, obrat: Slađana
Novoselnik od ljeta 2011. godine u pritvoru čeka presudu, dok je njen partner u
zločinu i izvršitelj (kako je to barem vidljivo iz optužnice) izašao po sili
zakona nakon dvije godine, nedugo potom se i oženio, e da bi koncem studenog
naglo završio u bolnici s navodno jako ozbiljnom autoimunom bolesti zbog kojeg
ima paralizu živaca!

Čak dva od ova tri slučaja iduće godine neće voditi isti
suci, što zapravo znači da suđenja moraju ponovno krenuti od nule! To je, između
ostalog, i jedan od učinaka kadrovskih poteza predsjednika Županijskog suda u
Splitu Marijana Miletića u smiraj
ove kalendarske godine koji nisu naišli na “svekoliko” odobravanje
sudaca kaznenog odjela splitskog suda. Došlo je pobune najstarijih sudaca koji
su dobili naloge za premještaje na druge odjele, ta “pobuna” je i
formalizirana prigovorima i to potpisanima čak i od strane sudaca koji se nisu
“dirali”.

Pred kraj godine pojavila se još jedna “anomalija”
koja bi pak mogla donijeti neke konkretne pomake u sporost našeg pravosuđa.
Nekako se skupila “kritična masa”, odlučili su suci naime
“udarati” gdje najviše boli, po novčaniku. Tako se sada može izreći
obveza stranke ili sudionika u postupku, odgovornog za odgodu ročišta, da snosi
i trošak te odgode! Ukoliko je naravno neopravdan ili kasno javljen sudu.