S Rakelom po svitu: Stjepan Mesić sa “izgubljenim” čekovima i lažni branitelj kojemu je prikupljana humanitarna pomoć

“Prije samoga putopisa želio bih se zahvaliti svima kojima mi na razne načine pružaju potporu u pisanju istih, želim zahvaliti svima što mi preko maila, poruka ili osobno kad me vide iskazuju svoje zadovoljstvo u čitanju mojih dogodovština koje sam proživio na sedmogodišnjem, 300.000 kilometara dugim putovanjima motorom. Posebno se zahvaljujem velikom broju pomoraca koji svoje vrijeme na brodu krate čitajući moje putopise. Upravo mi takve stvari daju poticaj da pišem još vise i još bolje kako bih vam što bolje prenio sve doživljaje proživljene na putovanju. Trudim se pisati istinu ma kakva ona bila i tom prilikom ne želim nikoga poniziti, osramotiti ili se rugati bilo kome, ako to radim onda će to biti na moj račun, a nikako na račun ljudi koje sm upoznao. Ako sam pao, pogriješio ili mi se motor pokvario isto tako ću napisati i drago mi je što je taj moj jednostavan i iskren način pisanja pronašao veliki broj čitatelja, još jednom hvala vam.”

Nakon odlične prespavane noći u Pertu kod obitelji Duplančić, jutarnje buđenje je Željanu izgledalo kao da je u hotelu s 5 zvjezdica. Domaćini su pripremili doručak, te poslužili čaj u specijalnoj Torcidinoj šalici. Bili su neizmjerno pažljivi i pazili su na svaki detalj. Ujutro je po Željana došao Milivoj Balić koji će mu pomoći napraviti servis na GS-u. Već je napravio 10.000 kilometara po Australiji, s time da motor sada ima prijeđenih preko 260.000 kilometara. 

Smatrao je Željan da nema smisla odlaziti u ovlašteni BMW servis, pa su samo kupili filter i pet litara ulja. Balić je inzistirao da on plati i htio je počastiti Željana, nakon čega su se zaputili kod servisera Joe Kovača. Kovač je inače Slavonac, a promijenio je ulje i filter na cesti odmah pored njegove garaže. 

Dok je ispričao par viceva, servis je bio  gotov. Kad ga je Željan pitao koliko je dužan, odmahnuo je rukom i rekao: “Lega, za avanturistu kao ti nema plaćanja, znaš li ti da smo nas dvoje kolege i ja sam avanturista”. Iznenađeno je Željan odgovorio da ne zna i upitao ga može li mu ispričati gdje je sve putovao i na koji način. Joe odloži alat, obriše masne ruke s krpom i počne pričati: “Kad sam prvi puta pokušao pobjeći iz Jugoslavije, nisam uspio, upao sam u ruke pogranične milicije, koja me dalje sprovela kod Udbe na ispitivanje. Kad su me Udbaši pitali zbog čega želim napustiti Jugoslaviju i gdje planiram otići, ja sam im odgovorio – Ljudi, ja sam vam avanturista, htio sam samo malo obići svijeta i naravno ponovno se vratiti u Jugoslaviju. Povjerovali su mi na tu priču, sljedeći pokušaj bijega iz Jugoslavije je uspio i u nju se nikada nisam vratio”. 

Nakon ispričane priče, zahvalio se Željan na trudu, pozdravili se s Kovačem, te otišli u razgledavanje Pertha. Cijeli dan su obilazili predivan i čist grad, a prije završetka obilaska Balić ga je odveo u suvenirnicu i kupio mu par stvari za uspomenu na Australiju i Perth. 

Nevolje u raju

– Navečer me Vjeran odveo kod svećenika Nikole Čabraje. On mi je riješio kontakte za dalje prema Darwinu i usput sam mu dao intervju za njegov katolički radio. Navečer sam s obiteljima Duplančić i Balić otišao kod Davora Mačine, koji je nedavno na jednoj humanitarnoj akciji kupio dres Hajduka na aukciji za čak 7.500 dolara, a novac je otišao za liječenje jedne curice iz Pertha. Davor je iz Otoka kraj Sinja i sam kaže za sebe da je seljak. On i njegova supruga su nam spremili predivnu večeru, pio se kvalitetan viski i kad se poprilično popilo Davor je odlučio ispričati mi je interesantnu priču, pa kaže: “Kada se iz Otoka 1975. uputio u Australiju, u njegovom mjestu je bio samo jedan automobil. Nije bilo ni struje, pa je ostao u šoku kad je stigao u Australiju vidjevši “mali milijun” automobila. Stric je došao po njega u zračnu luku s novim Fordom Falconom, istim automobilom kojeg je vozio Mel Gibson u Mad Maxu, ali bez turbo chargera. To je bila ljubav na prvi pogled, zaljubio se u to auto i sebi obećao da će ga kupiti kad tad. Kaže mi da je samo 200 komada napravljeno za australsko tržište, vrlo su rijetki u Australiji i zbog toga veoma skupi, a on ih sada zamislite ima čak tri komada u svojoj garaži i ukupna vrijednost im je preko 250.000 dolara. Na prvu sam mislio da su pijana posla, ali smo se svi zajedno doteturali do njegove podzemne garaže gdje su mi skoro ispale oči kada sam vidio ta tri Interceptora u garaži s V8 motorima snage 380 KS. Naravno, na najvrjednijem od njih je naljepnica Hajduka. Kad sam ga pogledao onako iznenađen rekao mi je “Ja sam čovik seljak iz Otoka kraj Sinja, ali imam svoj cilj u životu i jaku seljačku volju da ga ispunim kad ga zacrtam”. Kada smo se rastali, Darko mi je ugurao u džep 200 dolara uz komentar na uho – mala donacija za tebe – smije se Željan.

Idući, 27. dan putovanja osjećao se kao u nekoj bajci, za sada je sve super i bez ikakvih problema je prošlo već pola puta. Otvorio je mail vidjeti ima li što novoga, a ostao je zbunjen i u šoku. Gleda mail i čita šokantnu poruku, Cargo kompanija Tigers iz Sydneya mu je nakon 18 dana od preuzimanja motora poslala račun na 1050 dolara za rješavanje papira, carine i svega ostaloga. Domaćin Vjeran koji je inače jedan od najboljih knjigovođa u Perthu odmah je nazvao agenciju, ali oni su mu objasnili  da se radi o normalnim troškovima za papirologiju. 

Zvao je Željan i firmu iz Kopra kojoj je platio prijevoz, ali su kazali da njihova cijeni vrijedi do luke, dok je ostalo moj trošak. Sad na kraju kad zbroji, jeftinije i mnogo brže mu je bilo motor poslati avionom, nego brodom koji vozi 35 dana do Australije. 

Do tada je bilo drukčije, kada je slao motor avionom, platio bi maksimalno 100 eura za papirologiju. Razočarali su ga i Slovenci i Australci jer su mu trebali najaviti taj trošak, a ne slati račun nakon toliko vremena. U tom trenutku je shvatio da će biti nemoguće završiti ovaj put s minimalnim budžetom kojega je predvidio, jer ako plati ovaj nepredviđeni trošak morat će dosta novaca nadoplatiti i put neće biti kako je planirao.

Velikodušne donacije

– Ovo putovanje sam htio napraviti s minimalnim budžetom iz tog razloga jer kad sam plaćao sam svoja putovanja na početku smetale su mi priče pojedinaca po gradu “Lako njemu putovati kad ima para”. Onda sam krenuo na teži način pronalaženje sponzora, ljudi u firmama jedva daju plaće, a kamoli da meni plaćaju za avanture s motorom po svijetu. Ali sam imao jako dobar uspjeh u pronalaženju istih jer su mnogi ljudi prepoznali kvalitetu i težinu puta pa su se rado odazvali, međutim opet slični  komentari “Lako njemu kad ima sponzore”. Zbog toga sam odlučio otići u Australiju na kontinent od samo 24.000.000 ljudi i odlučio je proći sam s minimalnim novcima i sad mi je ta misija bila upitna. Međutim kako Bog uvijek čuva lude, pijane ali i hrabre, javio se moj domaćin Vjeran Duplančić i kaže “Don’t worry”. To je bilo sve što je rekao – priča nam Željan.

Navečer su Duplančić, Balić i Željan otišli do nogometnog kluba Gwelup Croatia Soccer Club. Tamo je Željan susreo Matu Jurčevića i Juru Denona. Naravno sve navijači Hajduka, pa sm im je poklonio malo Hajdukovih zastavica, na što su mu uzvratili s trenirkom i dva klupska dresa. Večerali su kod obitelji Jelkice i Franka Turibaka, odnosno Ankice i Nikole Čavlović. Oni su mu riješili smještaj u Kununurri, a obje obitelji imaju predivan penthouse na 23. katu odakle puca krasan pogled na cijeli Perth. 

U međuvremenu su Duplančić i Balić prikupili 1800 dolara donacija, pa sada ima i za platiti ovo ludilo od carga ali i za ostatak putovanja. Redom su mu pomogli obitelj Duplančić sa doniranih 600 dolara, Milivoj Balić sa 400, Jure Denona 200, Denis Božanić 200, Željko Pekić 100, Mate Jurčević 100, Frank Turibaka 100 i Daniel Buić sa 100 dolara. 

– Sada sam shvatio što je Duplančić mislio rekavši ne brini, a tom njegovom don’t worry, dodao bih drugi dio – be happy. Cijela akcija je odrađena u roku od samo tri sata, a meni ostaje jedino zahvaliti se svim donatorima i glavnom organizatoru Duplančiću i Baliću, kao i ostalim članovima obitelji Duplančić. Oni su krasna obitelj od koje mi se uistinu bilo teško rastati. No, trebalo je krenuti dalje, a nakon svega ovoga u Splitu uz kavu opet priča pojedinaca (ministara tuđih poslova) ali malo drukčija “Lako njemu putovati kad žica okolo”. Što reći, ako je sve to tako lako krenete pa putujete, iskopirajte barem  jedan od ova tri načina i sretno – dodaje Željan.

Inače, u Australiji naši su ljudi jako darežljivi i vole pomoći, tako su navikli i tako su odgojeni, jer kad su dolazili u Australiju uvijek su pomagali jedni drugima. Kad grade naše crkve postoje ploče s imenima donatora i za sve što se donira takvo je pravilo da se navede tko je koliko pomogao.  “Tako i ja u ovom putopisu poštivam ta pravila bez imalo srama, jer ne znam zašto bi to nekome smetalo, ali dosta prijatelja iz Splita mi je reklo kako to ne bi trebao pisati. Ja se samo prilagođavam okolini u kojoj se trenutno nalazim i pišem ono što se događa bez cenzure.”

 Prevareni Hrvati u Australiji

Pričali su mu naši ljudi po Australiji kako su ih i za vrijeme rata naši ljudi iz Hrvatske dosta izvarali, a najpoznatiji je bio nekad prvi čovjek države bivši predsjednik Stjepan Mesić koji je izgubio par stotina tisuća dolara čekova humanitarne pomoći za napadnutu Hrvatsku. 

– Bilo je tu mnogo priča, ali ostala mi je jedna u sjećanju. Hrvatski branitelj koji je bio ujedno i ratni invalid došao je u Australiju i naši iseljenici su organizirali radio emisiju gdje se prikupljala pomoć za njega. Ljudi su krenuli zvati i donirali tisuće dolara, a jedna starija gospođa se javila i ispričala se da mu ne može pomoći financijski, nego da će mu pokloniti svoju staru kuću. Javili su se mnogi građevinari koji su htjeli donirati radove za donaciju kuće. Međutim kad je gospodin vidio kuću, doslovno je napao gospođu i rekao da kako je nije sram dati mu tako nešto, da on tu ni prasce ne bi čuvao, uzeo je novac i vratio se u Hrvatsku. Nakon par mjeseci u Australiju je navodno došla informacija da se radi o lažnom ratnom invalidu koji je operirao tri lovne žlijezde i na račun toga pričao da je ranjen na slavonskom ratištu. Neki su se iz Australije vratili u Hrvatsku investirali i kupili nekretnine, ali kako se nisu mogli uklopiti u našu državnu birokraciju i razne kombinacije kao npr “A di sam ja tu”, pobjegli su natrag u Australiju glavom bez obzira i nastavili raditi i živjeti u uređenom sustavu. Nakon svega toga nije ni čudo da su ljudi postali skeptični i distancirani i ništa im ne preostaje nego da Hrvatsku vole jedino preko ljeta i biži ća – razočarano će Željan.

Idućeg dana je već u osam ujutro bio na cesti i zaputio se prema Carnarvonu, 900 kilometara udaljenom gradu i luci u Gascoyne regiji. Ceste su super, prometa nešto ima i velika je vrućina, što je puno bolje nego da je hladno. Nakon nekoga vremena je prešao 26. paralelu, te predvečer stigao do domaćina Matije i Vinka Durmanića. Ona je iz Vodica, a suprug iz Tribunja. U Australiji su već preko 50 godina i u Carnarovnu imaju plantaže grožđa i banana. 

To su ogromne plantaže, puno veće od uobičajenih u Gascoyne regiji. Otišao je Željan malo snimiti plantaže i probati banane, jako su ukusne, ali malo manje od onih koje jedemo u Hrvatskoj. Fali mu sna, pa odlazi spavati već oko 20 sati, jer sutra ga čeka novih 900 kilometara. Krenuo je prema Port Headlandu, jednom od najvećih gradova s 13.800 stanovnika u Zapadnoj Australiji. Na putu nema baš prometa, opet uglavnom vozi sam po cesti, nigdje nikoga. Usto je jako vruće i pije dosta tekućine, ali voda nakon sat vremena postaje vruća poput juhe. 

 Najveća luka rasutog tereta

Usput je vidio na tisuće velikih mravinjaka uz cestu, neki dostižu visinu i do tri metra. Međutim, naišao je na puno pregaženih krava. Ima ih puno više nego stradalih klokana, ali se smrad crkotine uvlači ispod kacige i ostavlja mučan dojam. Oko 17 sati am stigao je u Port Headland i mobitelom nazvao svog domaćina Pericu Gavranića. 

Gavranić je iz Blata na Korčuli i gradi kuće po principu ključ u ruke. Inače živi u Perthu, ali je u Port Headlandu iznajmio kuću gdje mu stoje radnici, što ga košta 2200 dolara na tjedan. Dok se u toj kući tuširao, primijetio je da ga peku ruke. Nije ni čudo, izgorjele su na suncu, a samo je sat vremena vozio bez rukavica. Port Headland je najpoznatiji po najvećem svjetskom rudniku željezne rude. Čuven je i po najvećem vlaku na svijetu koji je imao preko 800 vagona i dug preko sedam kilometara, a vuklo ga je čak 12 lokomotiva. 

– Tu sam uz cestu uočio još veće kamione koji imaju, zamislite samo, čak četiri šleper prikolice. Obišao sam i popularni spomenik, odnosno najveću kariolu na svijetu koja simbolizira dio grada. Nismo propustili vidjeti i najveću luku rasutog tereta, gdje po 30 tankera čeka na ukrcaj željezne rude. Od toga se 90 posto izvozi za Kinu. Zanimljiv mi je i detalj da razlika oseke i plime ponekad iznosi preko osam metara. Smješten sam bio s Peričinim bauštelcima od kojih je jedan i Hrvat, gospodin Tom Arambašić koji mi je pripremio odličan T-bon odrezak. Čizme sam ostavio vani, a Tom me upozorio kako moram paziti i svako jutro protresti čizme jer se zna desiti da škorpion uđe u čizmu pa može doci do bolnog uboda. Na svu sreću ovih 12.000 kilometara kroz Australiju još nigdje nisam vidio ni škorpiona ni zmije, a nadam se da će tako i ostati – smije se Željan. Kako mu je bilo na putu prema Broomeu i Kununurrariu, što je sve preživio na toj ruti i zamalo poginuo, čitajte u sljedeći ponedjeljak.