Borilačke vještine u svakodnevnom životu

Već učestala praksa u svijetu je održavanje niza seminara i radionica o empirijskom poimanju borilačkih vještina i na kakav ih je način moguće koristiti, a pritom ih ne zloupotrebljavati.

Od iskona odnosno prvih ozbiljnijih spoznaja o borilačkim vještinama, učili smo i shvaćali da one služe isključivo u cilju samoobrane, te da cilj mora opravdati upotrebljeno sredstvo. Evolucijom borilačkih vještina razvili su se borilački sportovi (koji ne moraju nužno biti istoznačni) i svi smo uživali u ekranizaciji Rockya utjelovljenom u viteškom boksačkom nadmetanju ovog plemenitog sporta. Jednaku strast bude nadmetanja u raznim borilačkim sportovima od kojih su kod nas najpriznatiji/najpoznatiji osim već spomenutog boksa, teakwondo, karate, judo, jujitsu, koji na svim velikim natjecanjima okupljaju jako puno djece i mladih. Na svim tim natjecanjima svi se trude pobjediti po već formaliziranim i utanačenim pravilima odnoso bodovanjem i kod svih vlada kodeks fair playa. Barem bi trebao vladati. 

Za jedan od najbrže borilačkih rastućih sportova-MMA mnogi stručnjaci govore da je prešao tu crtu koja dijeli navedene sportske okvire i prelazi u gladijatorstvo, doslovno se vraćajući u vremena Starih Rimljana i Grka koji su udarili prve temelje MMA kao sporta kroz pankration, ali koji se tada svodio doslovno na preživljavanje iz borbe u borbu. Ni danas ne možemo reći da MMA nema taj štih, koji unatoč atrakciji koju nudi, kulisi u kojoj se odvija (oktagon, pentagon ili ring) i ambijentu koji ga općenito krasi, nudi ipak dimenziju više i nije tek samo puki borilački sport već i svojevrsno gladijatorstvo. No možda najveći problem nastaje u onom momentu kad se bilo koji borilački sport zloupotrijebi na bilo koji način i time puni crne kronike. Treneri bi svakako morali voditi računa o načinu i metodici kako nekoga educiraju ali i kome prenose znanje, jer nemalo puta smo bili svjedoci da ovaj ili onaj šampion iz jednog od borilačkih sportova “prijeđe granicu” i zloupotrijebi svoje znanje i vještine, smatrajući to prednošću koju ima u datoj situaciji.

Nije nevažno znati da sve moderne policije svijeta imaju obvezu educiranja svojih pripadnika najmodernijim borilačkim zahvatima, prilagodljivim za obnašanje službe u raznim okolnostima, a velik broj policajaca isključivo zbog svog rada i odricanja uspije napraviti borilačku odnosno trenersku karijeru neovisno o onome što mu služba pruža i omogućuje. U ovom slučaju svakako je vrlo važno da se već od početaka školovanja policajci obuče na što kvalitetniji način ali i da se tijekom njihove službe kroz godine vodi kvalitetna izobrazba i obuka, mada ni to nije garancija da će postupanje uvijek biti ispravno (u što smo se u zadnje vrijeme uvjerili kroz razne policijske situacije iz SAD-a). 

U ratnim okolnostima poznavati neku vještinu znači imati pola života spašeno jer tzv. combat vojne verzije koje se tiču isključivo borbe licem u lice, u modernim vojskama svijeta ne znače tek puko ulijetanje u rovove i među mase kao što smo uživali gledajući Ramba, već znači psiho-fizičku mogućnost savladavanja neprijatelja u borbama golim rukama i bez vatrenog oružja. Ali naša naizgled mirna današnjica nosi nam svakojake izazove (bolje napisati neprilike) kojima se treba suprotstaviti na kvalitetan način, pa je tako u SAD-u npr. tijekom 90-ih godina prošlog stoljeća bio trend treniranje yoge i pilatesa dok je odmakom 2000-ih za više od 60% porastao trend treniranja raznih borilačkih vještina, među kojima se najviše ističe pojačan interes za ženskom samoobranom.

Iz svega vidimo da neovisno o vremenu u kojem živimo, nužnost je bavljenje sportom, a svi koji se odluče za bavljenje borilačkim vještinama, svakako moraju voditi računa o tome tko ga, kako i čemu podučava jer je upravo to temeljni segment i smisao općenitog bavljenja vještinama, s prihvaćanjem svih pozitivnih vrednosti koje one same po sebi u tom kontekstu nose.