Emotivna ispovijest Splićanke Žakline Jurić: Preboljela je karcinom dojke, a jedina želja bila joj je izvesti sina ‘na pravi put’

Životni križevi često su preteški. Čovjeku mnogo puta nepremostivi. Često postajemo očajni misleći da nema izlaza iz teških životnih situacija. Brige i muke, brojne poteškoće, padovi i lutanja te dolazak ‘pred zid’ budu i okidač za brojne nesreće, ubojstva i sumorne misli koje prate svakodnevicu jednog teškog životnog putovanja.

Put trnovit životom je kročila i Žaklina Jurić. Prekretnica i trenutak koji je svijet okrenuo sunovrato bilo je otkrivanje teške dijagnoze – tumora dojke. Godine 2013. redoviti pregled pošao je ‘u krivom smjeru’, doktorica je, nakon dužeg oklijevanja, rekla ono najgore.
– Osam mjeseci ranije bila sam na pregledu i bilo je bez sumnjivih stvari. Međutim, 2013. godine otišla sam na pregled i doktorica je shvatila da imam kvržicu u lijevoj dojci. Dugo je šutjelo, oklijevala u iskazu, a na kraju je rekla dijagnozu te me uputila na daljnje preglede. Mislila sam da je pogriješila, otišla sam po još jedno mišljenje i druga liječnica je, ipak, potvrdila sve kroz ultrazvuk, počinje emotivnu ispovijest ova samohrana majka.

Osjećaj neopisiv. Nakon samo nekoliko minuta pred očima prođe na tisuće slika i scenarija, redom loših jer shvatiti tako tešku dijagnozu ne bi uspjeli niti oni najbolji optimisti.

Grozan stres, tako taj životni trenutak opisuje Žaklina, te priznaje kako je, od svega najteže, bilo tužne vijesti priopćiti svom, tada 13-godišnjem sinu, i majci o kojoj se brinula.
– Treba ostati snažan i hrabar u cijeloj situaciji. Ipak, teže mi je bilo istinu priznati svom sinu i majci, koja je u to vrijeme ovisila o meni, nego samoj sebi, tvrdi naša sugovornica.

Iz ordinacije, koja je svega stotinjak metara udaljene od njezine kuće, trebalo joj je, doslovce, 45 minuta. Strah i razmišljanje, hodanje bez cilja, neprospavane noći, sve je to postalo Žaklina svakodnevica. 
– Činilo mi se kao da bosonog hodate do Mount Everesta, govori dalje.

Kako bi svoje iskustvo prenijela drugima, naučila ih da ne ponovno njezine pogreške Žaklina, po struci novinarka, napisala je knjigu ‘Dijagnoza optimist‘ u kojoj je opisala svoje teške dane od dobivanja dijagnoze, odlaska u bolnicu pa sve do trenutaka dobivanja kemoterapija.

Borba za život bila je glavni motiv knjige, a često su se ondje našle i kritike zdravstvenoj skrbi.
– Žalosti činjenica da nemamo stručnu službu koja bi pomagala oboljelim osobama, ali i njihovim obiteljima na psihološkom planu jer dio liječnika ne zna pacijentu priopćiti dijagnozu. Nikad ne znate kako će tko reagirati, pa uostalom, ljudi su čak i vršili suicid ne znajući što ih čeka, priča nam prava heroina koja je, kaže nam, shvatila kako samo ona može sebe iznijeti kao pobjednicu iz cijele situacije.
S tom mišlju krenula je i fantastična, hladnokrvna i žestoka utakmica u kojoj je pobijedio život i jedna želja – da svog sina izvede ‘na pravi put’.

Najteže joj je bilo, tvrdi nam, odlazak kod tima od desetak liječnika koji odlučuju o tvojoj sudbini putem PHD nalaza.
– Idete kod liječnika kao da idete u sudnicu na čitanje smrtne kazne, govori Žaklina i zahvaljuje svima koji joj nisu dali ‘smrtnu kaznu’ već sve objasnili i uputili.

Smisao za humor nikad izgubila ni kad je bilo najteže. I u manje lijepim trenutcima prostori bi zračili energijom i smijehom, a iz jedinog razloga jer je u njima Žaklina bila.
– Dok sam primala udarne terapije u prostoriji je bilo i muškarca i žena. ‘Bacala sam’ šale, sve nasmijavala pa su tako svi tražili termin sa mnom jer bi im vrijeme brže prolazilo, priča sugovornica i kaziva anegdotu koja se dogodila na jednom od termina. Naime, četvero pacijenata imalo je terapije u pakovanjima druge boje. Žaklina je, na cijelu situaciju komentirala, kako bi trebala kontaktirati Benetton da snimi novu reklamu.

Svojim životom pokušavala je promijeniti sustav, pokazati i biti primjer drugima, ali i pokušala  bitno promijeniti svakodnevicu u kojoj, primjerice, žena bez kose, ali i bez perike stvara nelagodan osjećaj.
– Bolest ne bira, zahvaća muškarce i žene, a uvijek mi je bilo nelogično zašto je ćelavi muškarac normalna pojava, a ženska osoba bez kose nenormalna pojava. Periku nisam nosila jer je bila preumjetna, a htjela sam i poslati poruku kako žene imaju pravo biti ćelave.
U tom teškom razdoblju shvatiš i koliko je život prolazan, koliko ljudi, dok je s vama sve u redu, brinu o tebi, a kako, s druge strane, u takvim trenutcima bježe od vas jer, primjerice, misle da je rak prijelazna bolest, nastavlja naša sugovornica priču u kojoj nikad nije pomislila na smrt, nikad nije pomislila na išta osim života.

– Sama sam sebi rekla da moram ostati živjeti jer sam imala dijete i utjecala sam se Bogu da mi dozvoli da dijete i sama odgojim. Sad je on student i moje želje su se ispunile. Bolest sam pobijedila, a ujedno sam postala i najsretnija majka, govori Žaklina koja je osjetila kako je biti na dnu, ali i kako je dobro stajati na vrhu.

Priča koja je promijenila brojne poglede na svijet inspiracija je svima. Volja i želja za životom bile su jače od uništenja, najjači motori postali su bliske osobe i iskreni prijatelji, a svjetlo u mračnoj tami vlastita odlučnost na krivudavim životnim pravcima. 
– Slušajte svoje tijelo i ‘signale’ koje ono šalje. Obavezno idite na preglede i nemojte odustati od svog života. Svaki novi dan je darovan, a život je poklonjen i treba ga, stoga, i čuvati kao najdragocjeniji dar, poručila je Žaklina Jurić, splitska žena ratnica, heroina i neustrašiva majka koja je prebrodila ono najgore – tešku bolest.