Živimo u vremenima u kojima se jednostavnost propagira na sva zvona, ali u biti sve se oko nas komplicira do apsurda. Život nam je iz dana u dan sve kompliciraniji, sve zapetljaniji. Kažu da su suvremena tehnološka čuda navodno trebala pojednostaviti svakodnevicu, olakšati nam življenje, a kad ono, mi sve više sličimo insektima uhvaćenima u paukovu mrežu. Koprcamo se i koprcajući se sve više zaplićemo.
Kada se stvari pojednostave, kada se “ogole do kosti”, onda je nemoguće manipulirati.
Jednostavnost objedinjuje prave vrijednosti, prave poteškoće, pravu složenost, ali kako je sve zajedno povezano – čovjek ima osjećaj jasnoće i da sve pripada tamo gdje mu je i mjesto.
E sada sam ja stvari zakomplicirao, umjesto da ih pojednostavim.
Biblija, eto, sadrži otprilike tri milijuna slova, 31 000 stihova i 1189 poglavlja. Da se pročita Stari zavjet potrebno je negdje 38 sati i još 11 sati za Novi – 49 sati je za cijelu Bibliju. Ako bi ju čitali običnom brzinom govora, bilo bi nam potrebno 70 sati i 40 minuta.
I što s tim podatkom? Pa tako mi ljudi razmišljamo. Kroz podatke, vrijeme, brojeve, sate, stranice.
Da su izbrojani sati i ispisane stranice o količinama energije, neumornog rada i silne želje da Imotski na hrvatskoj karti preraste u glazbenu meku, Ivan Glibota Crni bio bi milijunaš. I kroz desetljeća zvuk imotskih instrumenata nikada nije u potpunosti utihnuo, a mijenjale su se generacije i generacije i dolazili neki novi ljudi u nju, duh imotske kulture duboko je crtovljima i notama limenih i drvenih instrumenata odlazio i izvan toga grada.
“Možemo biti bolji i od Amerikanaca i Nijemaca”
Često je baš Glibota govorio da smo u svemu neobično talentiran narod, da možemo biti bolji i od Amerikanaca i Nijemaca, ali i da samo moramo raditi kao oni i biti strpljivi jer – ako se i dogodi greška, novi dan je tu da se ispravi.
– Rodio sam se u Gradu i nedaleko od mog doma bila je zgrada Poglavarstva u kojemu su glazbari imali probe i vježbanje, a ja sam se kao dječak igrao gurajući kolo sa žicom i slušajući kako sviraju. I privuklo me, s deset godina sam imao prvi službeni doticaj – govori profesor čijom se zaslugom imotska glazba vinula uz bok najboljih, ali ne samo glazba već cijela – glazbena umjetnost u Imotskom.
A sve je krenulo od trombona…
– U široj obitelji sam imao različitih umjetničkih persona i talenata. Među ostalim i fra Ivan Glibotić po kojemu se zove naša imotska škola, s očeve strane, kao i kolekcionar slika s galerijom u Parizu Ante Glibota dok mi je s majčine strane prvi rođak Tonći Vrdoljak. Jere, brat moje bake bio je violinist u orkestru u Rijeci, a drugi imena Petar utemeljitelj imotske gimnazije, a u ona vremena imao je i najveću biblioteku u svojoj kući – u dahu priča i sjeća se dana kada je za glazbenu avanturu prvo trebalo privoljeti roditelje.
– Više od tri sata se tada vozilo do Splita, nije bilo asfalta, drugačija su bila zvanja i komunikacije, a brat mi je imao silnu želju ići u pomorsku školu. U tom vremenu, šezdesetih godina, bio je to šok za roditelje. Nisu uopće mogli vjerovati da je on znao da postoji pomorska škola. I oni ga nisu pustili, a onda sedamdesete, bio sam predodređen da ću ići u srednju tehničku školu u Splitu, jer vidjeli su da sam radio sa strujom, spajao, popravljao pećice, ali kad sam doznao da postoji glazbena škola, donio sam odluku da je to moj put. Brata i ekipu sam zamolio da mi nekako nagovore roditelje, oni su popustili i napravili su pravu stvar, kad pogledate iz današnje perspektive – govori Crni na čelu glazbe koja je više godina zaredom hrvatski prvak uz još stotine prestižnih – kako hrvatskih, tako europskih i svjetskih nagrada, plaketa i priznanja.
A nije bilo lako…
– Glazbene škole u bivšoj državi uglavnom su bile gdje je bila stacionirana JNA vojska. Govorim tako, primjerice, o Pločama, Kninu, Drnišu, Sinju, a Imotski pa čak ni Makarska nisu imali glazbene škole – priča Glibota pa dodaje.
– I tako sam silom zakona morao u vojsku, i to na Lastovo, ali jedva sam čekao ponovno biti u formi sviranja. I kako je na otoku bilo puno vojnih lica, a ja sam bio vojnik, po dolasku sam predložio nadređenima da pokrenemo tečaj za malu djecu jer su te službene osobe imali obitelji. Organizirao sam taj tečaj, ali sam radio kao program glazbene škole. Bilo je tako godinu dana – veli.
Doveo školu u grad
I skidaju kapa do poda svima onima koji su glazbu od prvoga dana utemeljili, klanjaju se duboko i onima koji su je u trenucima kriza, a bilo ih je, vukli i postavljali na svoje noge, ali nema veće zahvale od one koju je zaslužio baš taj naočit čovjek, dubokog glasa i izuzetnog stasa pred kojim se pogled skreće. Ali, samo dok ne progovori i tako sije radost i pobuđuje radnu temperaturu.
– To snalaženje u prostoru i vremenu mi je bio dovoljan temelj da osnujem glazbenu školu u Imotskom, prvo tečaj u sklopu Narodnog sveučilišta, a u nastavku se samo događao rast. Bio sam jedan od prvih koji je s 14 godina išao u glazbenu školu u Split, a zadnji je bio moj sin jer smo mi doveli školu u naš grad – ponosan je Glibota.
– Moja životna postavka je da ono što ti je Bog dao moraš iskoristiti i ako to ne iskoristiš, nitko ti drugi neće ništa dati, a najveći ulog je znanje. Moj moto je bio po jedan instrument u jedno selo i normalno da su u glazbi prvo svirali samo oni iz Grada, kojima nije trebalo puno da dođu do prostorija, ali sam kasnije to proširio na cijelu krajinu. Zato je danas puno profesora i akademika koji rade po školama, sviraju i hvale se kako su baš iz Imotskog.
I danas mu, kaže i priznaje, u ušima odzvanjaju riječi Ivice Kostelića koji je objašnjavajući tajnu svog uspjeha tvrdio da treba raditi samo pola sata dnevno više od konkurencije i kako se to na kraju godine skupi. I ne samo da se skupi, nego je nakon više godina odmak ogroman.
Gliboti tih prvih godina, kao ni danas, nije bio problem uzeti metlu, kamoli premještati klupe u prostorijama. Nekad su to bili privremeni uredi, na korištenju, danas samo glazbeni, na ponos imotskog puka.
Onda i danas u ruci su mu i lemilica, i odvijači i kombinirke jer koliko god glazba i umjetnost fin životni dio, tako i iza svega stoji teška građevinska oprema. Simbolično, naravno.
– Kad god smo s glazbom išli na državno natjecanje, bili smo prvi. Nekada i nismo išli jer bi se generacije mijenjale, a da bi stekli reputaciju i ugled, ne smiješ biti polovičan. Kad se pokažeš onda budeš među najboljima ili najbolji. Znate i sami da se ništa ne događa preko noći pa je onda razumljivo da smo nakon tek pet godina mog rada u glazbi, i to 2000. godine prvi put postali prvaci.
Osim trombona, bilo je tu i drugih glazbenih ekskurzija s kojima, na prvu ruku, i nakon toliko slova, ne biste spojili Ivana Glibota Crnog, ali…
– Kao mladić sam naučio svirati gitaru, bio sam i u nekim bendovima, tamo svirao trombon, bass gitaru, klavijature, a devet godina i u splitskim Delfinima, kasnije Dupinima. Kad sam se vratio u Imotski, u slobodno vrijeme sam pokrenuo grupu Express. I 1993. smo nastupili na Splitskom festivalu. Zanimljiva je priča o tom nastupu jer kad sam prijateljima rekao da bi volio da nastupimo na festivalu, a uz to da napravim i pjesmu, bili su u čudu. Ne smijem ni reći što su rekli kad su prvi put čuli pjesmu, a godinu prije Pejaković je pobijedio s “Ako odem prijatelji”. Govorio sam im da nas ljudi moraju zapamtiti u tri minute s nečim inovativnim. Kad sam shvatio da smo na pravom putu? Na generalnoj probi večer prije, kad smo počeli svirati uvod, ljudi su iz kafića počeli dolaziti tik do bine. To je bio dovoljan pokazatelj.
Godinu kasnije dogodila se “Tebi srca pjevaju” u kojoj su Neki kažu da je malo falilo da papa u Hrvatsku ne dođe na taktove baš te pjesme…