Article
Ivna Bućan s biljkama razgovara, veseli se i pati s njima, a tu ljubav joj je usadio did Bartul. Kasnije je promijenila ekološku prošlost i budućnost
"Pomagali su mještani, roditelji, nastavnici..."
- Moj otac je bio drvodjelac, parketar, ali je pomagao didu dok je bio živ. Imali smo cvijeće u pitarima, starim vrčinama, loncima... Ja? Upisala sam PMF, formirao se tada odjel za biologiju i kemiju te sam postala "profešur". Bila sam dosta vezanija za praktične stvari nego za teoriju, a eto, baš se u to vrijeme na Marjanu formirao Botanički vrt koji nažalost postoji na papiru i danas, a mogao je biti najljepši takav vrt na Mediteranu po svom položaju. A kako sam završnicu fakulteta imala u Zagrebu, u tamošnjem Botaničkom vrtu sam zapravo stekla najviše znanja - sjeća se Ivna koja je, kad govorimo o učeničkom razdoblju, enciklopedijsku građu kojoj je autorica ostavila brojnim učenicima koji svoje "mjesto pod zvijezdama" tek traže.Na početku svoje četrdeset godina duge "karijere nastavnika" silom prilika otišla je geografski niže u Hrvatskoj.
- Nije bilo mjesta za nastavnika biologije kod nas nego u Vrgorcu i tamo mi je, moram priznati, bilo teško ići iz grada u zapravo tada malo veće selo. U Vrgorcu sam bila malo manje od osam godina. Oko škole smo odmah stavili važiće, pitariće, sadili i sijali, i malo po malo sam se vratila u ovaj kraj, u Kaštela. I došla sam u dvorac Vitturi. Stanje je tu bilo očajno, doslovce su nam štakori hodali oko nas, ali značilo je puno da đaci idu u školu te 1976. godine. Sredilo se to kasnije, napravila nova škola na polju. Sjećam se da je tu okolo bilo dosta baraka, a kad se to maknulo, počeo se formirati vrt. Pomagali su mještani, roditelji, nastavnici - radilo se subotom i nedjeljom. Nosila se marenda i pekle srdele na gradele.
A živi svijet u vrtu? Prednost je imala maslina...
- Maslina je tada bila pojam, mogao si je najlakše nabaviti, a ostatak je bilo iznimno teško. Naročito me imponirala sekvoja, domovina joj je Ameriku, ali sam baš željela imati tu biljku. U Zagrebu su imali sekvoju, a kad su mi je obećali dati, stvorio se novi problem - kako je dovesti do Kaštela. Bio je jedan čovjek iz Šibenika, dogovorili smo se, došli do botaničkog vrta, a kad je on vidio sve, uz to da je bilo i ratno vrime, jedva smo ga nagovorili da zbilja krenemo na put iz Zagreba. Putem su nas toliko puta zaustavljali, mislili su da vozimo oružje ili što drugo. Zanimljiva je bila priča i sa eukaliptusom iz Dubrovnika, i dubrovački vrt mi je puno pomogao u mojim idejama oko biljaka, a na taj put za zelenilom je sa mnom krenuo i muž. I mi tajnicu Turističkog društva u Lukšiću Dubravku Polić zamolimo da sa svojim Fićom ide u Dubrovnik. Eukaliptus je bio visok skoro metar, gotovo da nije stao u Fiću, a kad smo se vraćali na putu smo bili kao putujući grm. Eukaliptus je svako malo vremena trebalo vode, meni je bilo neugodno pitati vode pa sam zamolila muža da ode po čašu, pa drugu, treću... I vratio se tako i rekao mi je - ili ja, ili eukaliptus. Bilo mu je već neugodno toliko puta ići po vodu. Međutim, ipak je eukaliptus živ stigao, a i moj Neven je isto tu.
"Pozvali su me i na odgovornost zbog vrta"
- Maslina je bila prva posađena biljka, a danas u njegovom sastavu je maslinik koji ima 170 stabala i najbogatiji je na Jadranu po sastavu sorti maslina, imamo 29 stranih i 11 domaćih. To je velika vrijednost. Posebice, kada su masline prestale rađati zbog vinil-klorida iz Jugovinila. Svako stablo pratimo, a među njima je meni najdraža bijela maslina, Olea leucocarpa.
Pomagalo je na stotine ljudi...
- Pomoć smo imali i od Instituta za jadranske kulture, Franjevačkog samostana u Zaostrogu, fra Jure Radića. On je bio moj prijatelj, osnivač makarskog Malakološkog muzeja i botaničkog vrta na Biokovu. Taj teolog, nastavnik, ljubitelj prirode u proljeće 1982. godine mi je rekao da će me odvesti na mjesto gdje će podignuti biokovski botanički vrt i odvezli smo se u Kotišinu. Utemeljio ga je dvije godine kasnije.
Nenad Cambj arheolog je kakvom pandana nema, a ne posustaje ni na pragu devedesetih: "Znanje nije ono što jedan put dobiješ u školi..."
Antika je iznad svega
Ni sada ovaj arheolog ništa ne ostavlja slučaju jer još uvijek s visokom brzinom rada djeluje nadomak devedesetog desetljeća hoda ovom zemaljskom balotom - premda u usta uzima pješčani sat. Kad sat počne curiti, izgleda da neće nikada, a kad dođe do kraja, osjećaj je da je vrijeme odletilo "kao ludo"...- Razdoblja prije dolaska Hrvata i ostalih slavenskih naroda posebno su me zanimala, antička civilizacija koja je nestala s radnim srednjim vijekom, a ostala je zakopana ispod slojeva zemlje, ali je ostavila duboki trag bez kojega bismo danas bili više nego siromašni u svim aspektima života. I to mi je bilo intrigantno - kao čovjeku i osobi koja je u tome pogledu imala barem nekakvo predznanje.
A antika je ipak iznad svega...
"Od običnog vojnika došao je do generala"
"U moru su ostatci toliko stvari"
- Još dok sam djelovao u Arheološkom muzeju u Splitu, dobio sam zadaću da vršim podmorska arheološka istraživanja i utvrđivanja lokacija jer mi je tada ronjenje bilo i hobi i sport. I grubo rečeno, te lokacije su pljačkale. Ronio sam oko čitavog Visa, nismo mogli dublje od tridesetak metara što je danas itekako moguće s novim tehnikama. S normalnim zrakom kojeg imate u bocama ne možete roniti duboko, ali nama je dubina od tridesetak metara ključna. Najveći broj nalaza je uz samu obalu jer kako obala tone, tako tonu i arheološki lokaliteti. U moru su ponekad ostatci toliko stvari, da je to teško zamislivo onome koji nije to vidio i doživio - u dahu izgovara Cambj.Problem morskih nalaza je njihovo očuvanje.
- More je agens koji spašava, ali i uništava. A istraživanja na Spinutu krenula su nekako jer sam u arhivi Arheološkog muzeja našao slike dječaka koji su na karetu donijeli amfore pronađene u uvali Spinutu. Naime, za vrijeme nevere, pijesak se obrisao i pokazala su se ležišta amfora. S dvije je to strane bilo bilo sjajno otkriće. Pomoću amfora gradila se obala, a one su poslužile kao nekakvo postolje za pristanište. S druge strane njihov tip i oblik je pokazao da se u njima dovozilo ulja iz daleke Španjolske, iz područja uz obale rijeke Guadalquivir. Tako udaljene veze do tada nitko nije mogao ni pretpostaviti.
A baš su ti nalazi spojili dvije ljubavi - onu istraživačku i dalmatinsku - prema moru.
- Prije bi išao u ribe i ronio, ali osjetio sam početkom ovoga stoljeća da mi voda ulazi u uši i stvara teškoće u komunikaciji. Uz to gubio sam sluh, a teško se boriti s gluhoćom i biti u kontaktu s kolegama, znanstvenicima I studentima. Gubitak sluha zapravo me je spriječio da nastavim s ronjenjem tako da se danas kupam samo do vrata, bez močenja glave što ne pruža veliki užitak boravka u moru koje volim kao bitni element ljudske prirode i mogućnosti stalnog povezivanja naroda, kultura te općeg civilizacijskog napretka.
Napretka kakav treba iz dana u dan jer...
- Znanje nije ono što jedan put dobiješ u školi. Ako si ostao na početnom polazištu, tada si nigdje, a ako nastaviš raditi onda to akumulirano znanje mora izlaziti van. Tako vam ja sad sjedim za računalom i pišem i napisat ću sasvim sigurno još puno toga ako mi Bog dopusti da da poživim još neko vrijeme i da pri tomu ostanem zdrave glave. Ja se držim one od svetog Augustina - tko ti jamči sutrašnji dan?. Nitko. Nitko ti ne jamči hoćeš se probuditi živ ili ćeš put Lovrinca, ali dok budem zdrav trajao - istraživat ću i pisati radove u okvirima mojih znanstvenih mogućnosti interesa.
"Svaki lik koji sam odigrala neka je moguća ja. Svidio mi se taj svijet, ali najviše me zanima rad na sebi..."
"Mladost, talent i ambicija nisu dovoljni..."
"S vremenom sam naučila stvoriti preduvjete da uživam u svakom procesu"
U posljednje vrijeme kao da je njezina glumačka adresa ostala zapisana kao šalabahter pa su se tako počele intenzivno slijevati i nagrade."Najteže mi pada friziranje, šminkanje, proba kostima..."
Za njega kažu da je najneovisniji sportski novinar u Hrvata: "Pišem šta mi je na duši i nitko ne može utjecati na to!"
Ako se vako nastavi, u Hrvatskoj će bit ka i na Marsu. Opće neće bit uvjeta za život. A svemu je kriv Kolumbo, jer da nas on nije otkrio, mi bismo davno bili Amerika. Ovako samo Balkan s brdom problema i dolinom suza, punih usta demokracije i praznih želudaca od frustracije. Niko nije zadovoljan - ni pozicija, ni opozicija, prosvita ni rasvita, bogati ni rogati. Kažu i istine zbore da smo najčudniji narod na svitu i cijenit ne znamo što imamo. Eto.
Split sebi voli tepati kako je "najsportskiji grad na svitu". Gledajući broj stanovnika u odnosu na osvojena olimpijska, svjetska i europska odličja, epitet svakako ima smisla. Još i više ako se gleda koliko je sport popularan i važan u životima Splićana. No, trofeji i medalje sve rjeđe svraćaju u "grad pod Marjanom", barem što se klubova tiče.
Godina dana u životu čovjeka nije previše. Ali kada je gore napisano još u siječnju 2011. godine onda je jasno kako je više od desetljeća zapravo vrlo dug period u sportskom životu koji ostavlja posljedice koje je, nažalost, lako predvidjeti. A najveći je problem što se umjesto učitelja radije igra menadžera, tijekom priprema umjesto s pločom i flomasterom više radi mobitelom, zove roditelje igrača i "sugerira" im za kojeg menadžera da potpišu, čak i za koji klub.
I kad bi Bernard Jurišić to napisao pa oštro promiješao taj koktel samodopadnosti i cinizma, otkrio bi cijelu formulu (ne)uspjeha. Ma lako za laike ili društveno-mrežne sveznadare, koji svoje verzije i opravdanja često traže u krivim prostorijama, nego za trenere koji kao da glume bestežinsko stanje i shvaćaju stvari rijetko onakvima kakve zaista jesu. Loša organizacija, promašena sportska politika, krivi temelji i katovi - teme koje se često pronađu u Jurišu ili u slovima stranice na jednoj društvenoj mreži.
Sjećate se? Prva tri para izvođača bila su sigurna - Masny, Nehoda i Ondruš za Čehoslovačku, Bonhof, Flohe i Bongartz za Njemačku. Onda je u četvrtoj seriji pogodio Ladislav Jurkemik, a Ulrich Uli Hoeness zapucao je visoko preko grede. Svijet je bio konsterniran - ako Česi pogode peti penal, sve je gotovo, strašna Beckenbauerova Njemačka će izgubiti. Je li to uopće tehnički moguće? Je li dopušteno pravilima?
Lopti je tada prišao igrač s brojem sedam, Antonín Panenka, jedan od onih igrača zbog kojih su se sličice istočnoeuropskih nogometaša uvijek pozorno gledale prije razmjene - ovalno slavensko lice, počešljana tamna kosa i ponosni brk kojeg kod nas zovu - mišo kovač. Uzeo je zalet, izašao iz kadrova televizije i samo kopačkom potkopao loptu.
"Zaljubio sam se u košarku jer sam narasta..."
Vratimo se Jurišiću...
- Igra san košarku. Petar Grašo je najpoznatiji iz moje generacije - smije se.
- Trenira san u ono vrime Jugoplastike kad se pisala povijest. Bia san kadet i junior, i iskreno moran reć da mi je stvarno bogatstvo da sam taj period proša iznutra. Nama je bilo normalno da smo prvaci Europe. Oblikovalo me to ko čovika više nego išta drugo. Bili smo negdi di nije bilo granica. Danas? Razmišljan da nema toga šta ne mogu, ako uložiš volju, energiju i vrime, šta god oćeš, možeš postići. Prista san sa osamnaest godina, nisan bio među najboljima i lomio sam između treninga i faksa. Mislio san zapravo da neću napravit neku karijeru, a kasnije mi je bilo ža jer su i lošiji od mene nastavili i napravili karijeru, al s druge strane mi i nije ža jer sigurno ne bi postiga ovo šta sad jesan
E da...
- Trenira san i u Hajduka, al san se zaljubio u košarku jer san u godinu dana narasta 15 centimetara. Onda više nisan moga u Hajduka, činilo mi se da ću bit bolji u košarci. A i bilo mi je bliže doma, ja san na Sućidru pa su Gripe uvik bile bliže.
Danas je zapravo novinar onaj ko objavi pet objava na fejsu, a u njegovo vrime, iako to sad pari da je prestar, ali nije, puno je bilo kompliciranije.
- U vrime kad san tija pisat, bilo je teško uć u novinarstvo jer si ima samo medije, novine koje su tiskane. Nisan zna kako počet. I taman sa osamnaest godina je počeo i internet, nekakvi forumi, piskaranje i tako san počeo pisat i ja. Nogomet.com je tad bio prvi portal, i javia mi se tip koji je vodio stranicu bi li ja pisa tekstove. I tako, počea san pisat o Hajduku, a tamo san upozna nekoliko ljudi koji je želilo gradit novu priču. Otvorili smo portal u početcima početaka interneta. Slagali smo ga kako smo tili, šta smo želili pisat i razvijalo se to - ubrzo smo postali Sportnet. I bio sam tamo četrnaest godina. Ponosan san na to, probijali smo put prije svih portala, ne samo sportskih. I kad smo tražili akreditacije, e to je tek bilo smišno. Većina nije znala šta je internet, rekli su da donesemo svoju novinu da vide šta i kako pišemo, i tako nas je jedan isto pita, a kad smo mu mi rekli da to izlazi na serveru, na monitoru da donesemo sljedeći put monitor.
"Nije bilo ni profesora koji se baš bavio time"
A monitori su bili njegova svakodnevica.
- Uf, od malih me nogu tehnika zanimala. Ima san tada ZX Spectrum računalo, krajen osandesetih godina i legendarni Commodore 64, igra san igre i ispalo je savršeno šta san moga spojit jedno i drugo. Diplomski rad sam radio na FESB-u na temu web portala. I bilo je to nešto novo, nije se mnogo znalo o konstruiranju web portala, grafičkom sučelju i ostalom. U svijetu su tada postojala pravila šta ide na livu, šta na desnu stranu, gdje će izbornik i što se stavlja u sredinu. Radili smo po tim pravilima, gledali smo američke stranice i tio san to napisat na hrvatskom jeziku. Nije bilo ni profesora koji se baš bavio s time i u to je vrijeme takav diplomski rad bio avangarda - kaže Jurišić.
Nedvosmislen je kad kaže i da mu košarka jedan posto draža nego nogomet, ali ne moš pobić od Hajduka...
- Nogomet je neusporedivo čitaniji, zanimljiviji i puno više tema ima nego ostali sportovi. Košarka je ostala u srcu.
Ma nemoš prisić tu pupčanu vrpcu.
- Puno su društvene
mreže, portali i internet utjecali na promjene. Svatko danas ima mogućnost reći
svoje mišljenje, kritizirat, vriđat i puno je više ružnih stvari na površini
mimo lipih. Meni je u sportu gušt uvik napisat tekst koji će dite inspirirat da
se zaljubi u sportaša ili sport. Lako je kritizirat, nać ružno i nečega se
uvatit, al poanta je nać neku lipu priču.
Priča oko Juriša krenila je prije gotovo dva desetljeća.
- Prvo na Sportnetu, onda Sportskim novostima i Telesportu. Uvik san tio imat kolumnu u kojoj ću si dat oduška i eto, super je prošla, pitaju ljudi odakle ideje, ali ideja kad se daš u sport imaš tjedno najmanje deset. Niti jednu subotu nisam promašio, je, i utorak je bio prije - veli. Nastavlja opet u dahu.
- Bude pozitivnih i negativnih reakcija, ali nije mi problem, ja napišen ono na duši. Niko drugi ne može utjecat na to. I drago mi je da ljudi i sportaši znaju to. Znalo se događat da bi se vidili nakon nekog vrimena i rekli bi da iako san napisa kritiku, da san je dobro argumentira i da to podržavaju, a uz to i da znaju kako nije zlobna. Ja kad kritiziran i napišen da nešto ne valja, napišen zašto to mislin.
"Sa što manje riči tribat napisat što više..."
Uz Juriš, Facebook je posebna priča...
- Iskreno moran priznat da san u početku od toga zazira. Prva ideja da napravimo Facebook stranicu bilo je jer smo četiri autora na Sportnetu imali kolumne i da one budu prepoznatljive. Rekli su mi da to moramo imat, jer je bit brendirat novinara, otvorio to ja ili netko drugi vodio za mene. I donilo mi je to masu mogućnosti da kažen stvari koje nisan moga u medijima i u tekstu jer san Facebook svatia ka misto na kojem se sa što manje riči triba napisat što više. A ja iman problem da mi je teško zadržat nešto u sebi kad mi ide na živce. Nije problem ko je oko mene, i ako me živcira, živcira me. Tako je i kad vidin u društvu. I napišen zato milijun situacija.
A samo neke ostavljene su na posebnim ladicama srca.Ili...
- Pričali smo nas četvorica, Gabelić, Duplančić, Maljković (Tomislav, Blaž i Marin - sportski novinari - op.a.) i ja prije desetak godina o tome kako bi mogli iskoristit svoj medijski prostor za nešto dobro. Nazvali smo se 4N i odlučili povezat sve splitske sportaše u akciji Tone hrane za splitske beskućnike, koja već 11 godina puni prostorije Udruge MoSt i hrani one koji su gladni. Uz to, radimo i akcije davanja krvi, povežemo Hajduka, navijače, sportaše, medije... Ma ovaj je grad pun dobrote, energije, ljubavi, samo to neko triba potaknit. Mi smo malo pogurali i to je danas stvarno posta jedan ogromni splitski lanac dobrote. Strašno sam ponosan na to, lipo je živit u ovom ludom gradu punom dobrih i velikih ljudi.
Neće izbrisat lako ni kada su mu mobitel obasuli pozivi, al ne skroz direktno zbog sporta...
- Bia san na utakmici prije COVID-a, kad se proširio virus po Europi, Atalanta - Valencia. Sedan dana smo u Milanu bili Gabelić, Duplančić i ja, i u Bergamu je tada bilo žarište. Nakon tri dana momak je s te utakmice doša u Zagreb, i nasta je kaos. Kaos teški. Zivkanje. U međuvremenu smo bili na Hajduka, družili se, vidili milijun ljudi i rekli su onda da se moramo javit epidemiolozima. Mi smo to i napravili, a onda su nam epidemiolozi rekli da su nas već prijavili. Zvalo me ta dva dana dvi tisuće ljudi. Kašlješ li, jesi živ, umireš li? Uvik ista pitanja. Prenose mediji u isto vrime kako po momka u Zagrebu dolaze sa skafanderima, iznose ga, pištolji oko njega, teško ludilo. Tako su mislili da je i meni. I opet, prošlo je, al komedija živa. Ja sam tek godinu dana nakon dobio koronu...
Dobio je i akreditaciju za finale Mundijala, a ono tamo...
- Na Sportnetu smo bili prvi portal u Hrvatskoj koji je dobio akreditacije za Svjetsko prvenstvo 2006. u Njemačkoj, i kad je Hrvatska ispala san se vratio doma. I prijavin se iz zajebancije za finale. Spremin se za ić, ima san avion za Stuttgart i dan prije igran u kavezu balun. I kad smo izlazili meni se dogodi da naletin na vrata svlačionice, zalipe mi se u glavu i ja dobijen čvoku oko oka. I dolazin ja gor, u press salon, ljudi me gledaju, pitaju šta san pisa, ko me uneredio...
A kažu da često on uneredi, i to u kavezu - tri na tri. Ubojita vanjska desnica ko i u Anasa Sharbinija. Nogometnog osobenjaka i bogomdanog talenta koji, nažalost, nikad nije došao do punog izražaja. Da njegova autobiografija ikad ugleda svjetlo dana postala bi - bestseler. A da postoji riječ koja označava još prodavaniju i popularniju knjigu od bestselera dobila bi kakav prefiks s - juriš.