Article

//www.dalmacijanews.hr/files/63276c7e18d1cb41da8b456d/80
Foto: Ivana Ivanović

Bez Crnog imotska glazba ne bi bila uz bok najboljih, a nije bilo tako lako ni bajno kao što izgleda: "Roditelje sam nagovarao da mi dopuste u glazbenu u Splitu!"

18.09.2022. u 22:02h
Da su izbrojani sati i ispisane stranice o količinama energije, neumornog rada i silne želje da Imotski na hrvatskoj karti preraste u glazbenu meku, Ivan Glibota Crni bio bi milijunaš...
Živimo u vremenima u kojima se jednostavnost propagira na sva zvona, ali u biti sve se oko nas komplicira do apsurda. Život nam je iz dana u dan sve kompliciraniji, sve zapetljaniji. Kažu da su suvremena tehnološka čuda navodno trebala pojednostaviti svakodnevicu, olakšati nam življenje, a kad ono, mi sve više sličimo insektima uhvaćenima u paukovu mrežu. Koprcamo se i koprcajući se sve više zaplićemo.

Kada se stvari pojednostave, kada se "ogole do kosti", onda je nemoguće manipulirati.  

Jednostavnost objedinjuje prave vrijednosti, prave poteškoće, pravu složenost, ali kako je sve zajedno povezano - čovjek ima osjećaj jasnoće i da sve pripada tamo gdje mu je i mjesto.

E sada sam ja stvari zakomplicirao, umjesto da ih pojednostavim.

Biblija, eto, sadrži otprilike tri milijuna slova, 31 000 stihova i 1189 poglavlja. Da se pročita Stari zavjet potrebno je negdje 38 sati i još 11 sati za Novi - 49 sati je za cijelu Bibliju. Ako bi ju čitali običnom brzinom govora, bilo bi nam potrebno 70 sati i 40 minuta.

I što s tim podatkom? Pa tako mi ljudi razmišljamo. Kroz podatke, vrijeme, brojeve, sate, stranice.

Da su izbrojani sati i ispisane stranice o količinama energije, neumornog rada i silne želje da Imotski na hrvatskoj karti preraste u glazbenu meku, Ivan Glibota Crni bio bi milijunaš. I kroz desetljeća zvuk imotskih instrumenata nikada nije u potpunosti utihnuo, a mijenjale su se generacije i generacije i dolazili neki novi ljudi u nju, duh imotske kulture duboko je crtovljima i notama limenih i drvenih instrumenata odlazio i izvan toga grada.


"Možemo biti bolji i od Amerikanaca i Nijemaca"

Često je baš Glibota govorio da smo u svemu neobično talentiran narod, da možemo biti bolji i od Amerikanaca i Nijemaca, ali i da samo moramo raditi kao oni i biti strpljivi jer - ako se i dogodi greška, novi dan je tu da se ispravi.

- Rodio sam se u Gradu i nedaleko od mog doma bila je zgrada Poglavarstva u kojemu su glazbari imali probe i vježbanje, a ja sam se kao dječak igrao gurajući kolo sa žicom i slušajući kako sviraju. I privuklo me, s deset godina sam imao prvi službeni doticaj - govori profesor čijom se zaslugom imotska glazba vinula uz bok najboljih, ali ne samo glazba već cijela - glazbena umjetnost u Imotskom. 

A sve je krenulo od trombona...

- U široj obitelji sam imao različitih umjetničkih persona i talenata. Među ostalim i fra Ivan Glibotić po kojemu se zove naša imotska škola, s očeve strane, kao i kolekcionar slika s galerijom u Parizu Ante Glibota dok mi je s majčine strane prvi rođak Tonći Vrdoljak. Jere, brat moje bake bio je violinist u orkestru u Rijeci, a drugi imena Petar utemeljitelj imotske gimnazije, a u ona vremena imao je i najveću biblioteku u svojoj kući - u dahu priča i sjeća se dana kada je za glazbenu avanturu prvo trebalo privoljeti roditelje.



- Više od tri sata se tada vozilo do Splita, nije bilo asfalta, drugačija su bila zvanja i komunikacije, a brat mi je imao silnu želju ići u pomorsku školu. U tom vremenu, šezdesetih godina, bio je to šok za roditelje. Nisu uopće mogli vjerovati da je on znao da postoji pomorska škola. I oni ga nisu pustili, a onda sedamdesete, bio sam predodređen da ću ići u srednju tehničku školu u Splitu, jer vidjeli su da sam radio sa strujom, spajao, popravljao pećice, ali kad sam doznao da postoji glazbena škola, donio sam odluku da je to moj put. Brata i ekipu sam zamolio da mi nekako nagovore roditelje, oni su popustili i napravili su pravu stvar, kad pogledate iz današnje perspektive - govori Crni na čelu glazbe koja je više godina zaredom hrvatski prvak uz još stotine prestižnih - kako hrvatskih, tako europskih i svjetskih nagrada, plaketa i priznanja.

A nije bilo lako...

- Glazbene škole u bivšoj državi uglavnom su bile gdje je bila stacionirana JNA vojska. Govorim tako, primjerice, o Pločama, Kninu, Drnišu, Sinju, a Imotski pa čak ni Makarska nisu imali glazbene škole - priča Glibota pa dodaje.

- I tako sam silom zakona morao u vojsku, i to na Lastovo, ali jedva sam čekao ponovno biti u formi sviranja. I kako je na otoku bilo puno vojnih lica, a ja sam bio vojnik, po dolasku sam predložio nadređenima da pokrenemo tečaj za malu djecu jer su te službene osobe imali obitelji. Organizirao sam taj tečaj, ali sam radio kao program glazbene škole. Bilo je tako godinu dana - veli.



Doveo školu u grad

I skidaju kapa do poda svima onima koji su glazbu od prvoga dana utemeljili, klanjaju se duboko i onima koji su je u trenucima kriza, a bilo ih je, vukli i postavljali na svoje noge, ali nema veće zahvale od one koju je zaslužio baš taj naočit čovjek, dubokog glasa i izuzetnog stasa pred kojim se pogled skreće. Ali, samo dok ne progovori i tako sije radost i pobuđuje radnu temperaturu.

- To snalaženje u prostoru i vremenu mi je bio dovoljan temelj da osnujem glazbenu školu u Imotskom, prvo tečaj u sklopu Narodnog sveučilišta, a u nastavku se samo događao rast. Bio sam jedan od prvih koji je s 14 godina išao u glazbenu školu u Split, a zadnji je bio moj sin jer smo mi doveli školu u naš grad - ponosan je Glibota.

- Moja životna postavka je da ono što ti je Bog dao moraš iskoristiti i ako to ne iskoristiš, nitko ti drugi neće ništa dati, a najveći ulog je znanje. Moj moto je bio po jedan instrument u jedno selo i normalno da su u glazbi prvo svirali samo oni iz Grada, kojima nije trebalo puno da dođu do prostorija, ali sam kasnije to proširio na cijelu krajinu. Zato je danas puno profesora i akademika koji rade po školama, sviraju i hvale se kako su baš iz Imotskog.

I danas mu, kaže i priznaje, u ušima odzvanjaju riječi Ivice Kostelića koji je objašnjavajući tajnu svog uspjeha tvrdio da treba raditi samo pola sata dnevno više od konkurencije i kako se to na kraju godine skupi. I ne samo da se skupi, nego je nakon više godina odmak ogroman.

Gliboti tih prvih godina, kao ni danas, nije bio problem uzeti metlu, kamoli premještati klupe u prostorijama. Nekad su to bili privremeni uredi, na korištenju, danas samo glazbeni, na ponos imotskog puka. 

Onda i danas u ruci su mu i lemilica, i odvijači i kombinirke jer koliko god glazba i umjetnost fin životni dio, tako i iza svega stoji teška građevinska oprema. Simbolično, naravno.

- Kad god smo s glazbom išli na državno natjecanje, bili smo prvi. Nekada i nismo išli jer bi se generacije mijenjale, a da bi stekli reputaciju i ugled, ne smiješ biti polovičan. Kad se pokažeš onda budeš među najboljima ili najbolji. Znate i sami da se ništa ne događa preko noći pa je onda razumljivo da smo nakon tek pet godina mog rada u glazbi, i to 2000. godine prvi put postali prvaci. 



Osim trombona, bilo je tu i drugih glazbenih ekskurzija s kojima, na prvu ruku, i nakon toliko slova, ne biste spojili Ivana Glibota Crnog, ali...

- Kao mladić sam naučio svirati gitaru, bio sam i u nekim bendovima, tamo svirao trombon, bass gitaru, klavijature, a devet godina i u splitskim Delfinima, kasnije Dupinima. Kad sam se vratio u Imotski, u slobodno vrijeme sam pokrenuo grupu Express. I 1993. smo nastupili na Splitskom festivalu. Zanimljiva je priča o tom nastupu jer kad sam prijateljima rekao da bi volio da nastupimo na festivalu, a uz to da napravim i pjesmu, bili su u čudu. Ne smijem ni reći što su rekli kad su prvi put čuli pjesmu, a godinu prije Pejaković je pobijedio s "Ako odem prijatelji". Govorio sam im da nas ljudi moraju zapamtiti u tri minute s nečim inovativnim. Kad sam shvatio da smo na pravom putu? Na generalnoj probi večer prije, kad smo počeli svirati uvod, ljudi su iz kafića počeli dolaziti tik do bine. To je bio dovoljan pokazatelj.

Godinu kasnije dogodila se "Tebi srca pjevaju" u kojoj su Neki kažu da je malo falilo da papa u Hrvatsku ne dođe na taktove baš te pjesme...


hr Sun Sep 18 2022 22:02:00 GMT+0200 (CEST) STO POSTO d.o.o.
Hrvatske mornarice 10 21000 Split
Magazin
//www.dalmacijanews.hr/files/6420168b5d79655a918b45ae/80

Ivna Bućan s biljkama razgovara, veseli se i pati s njima, a tu ljubav joj je usadio did Bartul. Kasnije je promijenila ekološku prošlost i budućnost

26.03.2023. u 11:57h
Valjda zato u kući Bućan na jednom zidu stoji slika svetog Franje koji pak može biti kao preteča Kaštelanke Ivne.
Razlog zašto se alpinisti vezuju zajedno, užetom, jest da spriječe one razumne među sobom da ne odu kući - stajalo je u jednom tekstu. Tko god je to rekao pokušao se je našaliti jer dobro se zna da se alpinisti međusobno vezuju da netko od njih ne padne u provaliju. Ali postoji još jedan djelić istine - kada zagusti, gore na planini, kada strah zavlada, mnogi alpinisti dođu u napast reći da cijeli taj podvig nije normalan, da je ludost i da je vrijeme za povratak.

Tako nekako nalik su i mnogi životi. Zapravo, ne postoji segment ljudskog života koji nije zahvaćen nekom vrstom nemira.

A mnogo različitih aktivista bori se za vrijedne ciljeve. Za zaštitu okoliša, za beskućnike, za bolesne, za gladne i žedne. Tu su aktivisti koji se bore za prestanak ratova, za socijalnu pravdu, za prava obespravljenih žena, djece, manjina, ali je zato tek nekolicina onih iskrenih, samozatajnih, odlučnih pojedinaca koji su spremni žrtvovati čak i svoj život za ostvarenje boljeg života na ovome svijetu. Njihov mir u istom je obliku i kada nestane idealizma, kada se prosvjedni skup završi, kada svi odu doma.

Svoj dom Ivna Bućan nije vidjela samo u četiri zida već je ta umjetnica prirode, od milja su je nazivali i kraljicom cvijeća, svoju školu i okruženje približila prirodi. Prirodi kojoj nesebično i zarazno ljubav poklanja već godinama. S biljkama razgovora, veseli se i pati s njima. Ivna je dirigent i gromobran Školskog vrta u Lukšiću, tvorac Biblijskog vrta na Kozjaku, dobitnica impresivnog broja domaćih i međunarodnih priznanja, od kojih čak šest nagrada za životno djelo.

- Uvijek kažem da je za sve kriv moj dida Bartul. S njime smo živjeli na Lučcu u Splitu, a zemlju smo imali na Marjanu. Tu sam provela djetinjstvo, imali smo vinograd, voćke, smokve - sve to za kućnu upotrebu. Ka i svi stari Splićani, a mi smo bili stara splitska obitelj. Živjeli smo u kamenoj kući, imali i kozu u štali, a tu je poslije došla Anđa Vlajina iz Zagore s dicom. Jadni su živjeli bez struje i vode. A s didom smo bili jako vezani, znali smo kad se idu brati smokve i grožđe, kad se pravi maslinovo ulje i tako. On bi jadan da bi došao do Marjana trebao proći cijelu Tartaglievu ulicu, cijelu Rivu, pa uz skale na Marjan do Sedla, poviše Vile Dalmacija, uz crkvicu Betlehema. Išao bi ujutro i vraćao se navečer - priča Bućan. 




"Pomagali su mještani, roditelji, nastavnici..."

- Moj otac je bio drvodjelac, parketar, ali je pomagao didu dok je bio živ. Imali smo cvijeće u pitarima, starim vrčinama, loncima... Ja? Upisala sam PMF, formirao se tada odjel za biologiju i kemiju te sam postala "profešur". Bila sam dosta vezanija za praktične stvari nego za teoriju, a eto, baš se u to vrijeme na Marjanu formirao Botanički vrt koji nažalost postoji na papiru i danas, a mogao je biti najljepši takav vrt na Mediteranu po svom položaju. A kako sam završnicu fakulteta imala u Zagrebu, u tamošnjem Botaničkom vrtu sam zapravo stekla najviše znanja - sjeća se Ivna koja je, kad govorimo o učeničkom razdoblju, enciklopedijsku građu kojoj je autorica ostavila brojnim učenicima koji svoje "mjesto pod zvijezdama" tek traže.

Na početku svoje četrdeset godina duge "karijere nastavnika" silom prilika otišla je geografski niže u Hrvatskoj.

- Nije bilo mjesta za nastavnika biologije kod nas nego u Vrgorcu i tamo mi je, moram priznati, bilo teško ići iz grada u zapravo tada malo veće selo. U Vrgorcu sam bila malo manje od osam godina. Oko škole smo odmah stavili važiće, pitariće, sadili i sijali, i malo po malo sam se vratila u ovaj kraj, u Kaštela. I došla sam u dvorac Vitturi. Stanje je tu bilo očajno, doslovce su nam štakori hodali oko nas, ali značilo je puno da đaci idu u školu te 1976. godine. Sredilo se to kasnije, napravila nova škola na polju. Sjećam se da je tu okolo bilo dosta baraka, a kad se to maknulo, počeo se formirati vrt. Pomagali su mještani, roditelji, nastavnici - radilo se subotom i nedjeljom. Nosila se marenda i pekle srdele na gradele.

A živi svijet u vrtu? Prednost je imala maslina...

- Maslina je tada bila pojam, mogao si je najlakše nabaviti, a ostatak je bilo iznimno teško. Naročito me imponirala sekvoja, domovina joj je Ameriku, ali sam baš željela imati tu biljku. U Zagrebu su imali sekvoju, a kad su mi je obećali dati, stvorio se novi problem - kako je dovesti do Kaštela. Bio je jedan čovjek iz Šibenika, dogovorili smo se, došli do botaničkog vrta, a kad je on vidio sve, uz to da je bilo i ratno vrime, jedva smo ga nagovorili da zbilja krenemo na put iz Zagreba. Putem su nas toliko puta zaustavljali, mislili su da vozimo oružje ili što drugo. Zanimljiva je bila priča i sa eukaliptusom iz Dubrovnika, i dubrovački vrt mi je puno pomogao u mojim idejama oko biljaka, a na taj put za zelenilom je sa mnom krenuo i muž. I mi tajnicu Turističkog društva u Lukšiću Dubravku Polić zamolimo da sa svojim Fićom ide u Dubrovnik. Eukaliptus je bio visok skoro metar, gotovo da nije stao u Fiću, a kad smo se vraćali na putu smo bili kao putujući grm. Eukaliptus je svako malo vremena trebalo vode, meni je bilo neugodno pitati vode pa sam zamolila muža da ode po čašu, pa drugu, treću... I vratio se tako i rekao mi je - ili ja, ili eukaliptus. Bilo mu je već neugodno toliko puta ići po vodu. Međutim, ipak je eukaliptus živ stigao, a i moj Neven je isto tu.



"Pozvali su me i na odgovornost zbog vrta"

Nesporna je činjenica da je prostor Kaštelanskog zaljeva imao najjaču koncentraciju zagađivačke industrije u Jugoslaviji. Stupnju zagađenja su pogodovale nepovoljne morske struje od Splita na istoku uz Kaštela do Trogira. More, tlo i zrak ponekad su bili gotovo neupotrebljivi, masline su prestale rađati, kupači su bježali od mora. Stvari su se kasnije ipak promijenile, a vrt kod škole je bujao.

- Maslina je bila prva posađena biljka, a danas u njegovom sastavu je maslinik koji ima 170 stabala i najbogatiji je na Jadranu po sastavu sorti maslina, imamo 29 stranih i 11 domaćih. To je velika vrijednost. Posebice, kada su masline prestale rađati zbog vinil-klorida iz Jugovinila. Svako stablo pratimo, a među njima je meni najdraža bijela maslina, Olea leucocarpa.

Pomagalo je na stotine ljudi...

- Pomoć smo imali i od Instituta za jadranske kulture, Franjevačkog samostana u Zaostrogu, fra Jure Radića. On je bio moj prijatelj, osnivač makarskog Malakološkog muzeja i botaničkog vrta na Biokovu. Taj teolog, nastavnik, ljubitelj prirode u proljeće 1982. godine mi je rekao da će me odvesti na mjesto gdje će podignuti biokovski botanički vrt i odvezli smo se u Kotišinu. Utemeljio ga je dvije godine kasnije.

A nju je najviše veselio rad s učenicima...
- Obrađivali smo četiri hektara zemlje, a pomagali su i druge kolege nastavnici iako sam jednom imala i neugodnu situaciju zbog vrta. Pozvana sam na odgovornost. Bili smo dosta u javnosti, naša pozitivna priča često je bila i u novinama, a nekima je valjda to smetalo tako da su me pozvali na razgovor u čuvenu zgradu komiteta Saveza komunista na Mejama, u Splitu i rekli da radim nešto što drugi ne rade te da je to problem. Ja sam jednostavno voljela djecu i đake, imala sam valjda mota, a zbog poziva iz komiteta bila sam uvrijeđena i iznenađena.

Sigurno manje nego kad se uistinu rodila ideja o Biblijskom vrtu, ispunila je, produhovila.

- Kad sam prvi put otišla na Kozjak, taj osjećaj me opčinio. Sjedili smo ispred crkvice, ptice, cvrkut, toplina, biljke. I došlo mi je - ovo je Biblijski vrt. Ovo je početak početaka, ovako je sve na zemlji počelo. I onda smo Biblijski vrt smo utemeljili nakon drugog dolaska pape Ivana Pavla II u Hrvatsku 1998. godine i ta ideja se i dalje realizira. Uredili smo ga, oplemenili, zadržali to mistično, biblijsko ozračje zahvaljujući i umjetnicima koji se rado odazivaju i sudjeluju svojim djelima, nemam načina da im zahvalim.

Sve vanjske prostore koje je prilagodila prirodi dodatno je oplemenila pažljivim odabirom radova umjetnika koji se nisu sukobili s ambijentom, već su ga oplemenili. Sagrađene su na stotine metara kamenih zidova i staza, preslagivani suhozidi, građene gomile i mostići, ali nije se poremetio sklad zelenila i kamena ni istjeralo ptice. Ta ljubav teško je objašnjiva. Valjda zato u kući Bućan na jednom zidu stoji slika svetog Franje koji pak može biti kao preteča Kaštelanke Ivne. Ivne koja neće posustati dok životna svijeća ne zgasne.



hr Sun Mar 26 2023 11:57:00 GMT+0200 (CEST) STO POSTO d.o.o.
Hrvatske mornarice 10 21000 Split
Vijesti:Hrvatska
//www.dalmacijanews.hr/files/6416bcff5d79652a668b464f/80

Nenad Cambj arheolog je kakvom pandana nema, a ne posustaje ni na pragu devedesetih: "Znanje nije ono što jedan put dobiješ u školi..."

19.03.2023. u 08:42h
Počeo je kao kustos u Arheološkom muzeju pa onda magistrirao, doktorirao i svoju karijeru trasirao znanstvenom više nego muzejskom kursu
Sol i svjetlost. Dva univerzalna i nenadomjestiva životna elementa. Poput mora, tijela sadrže sol. U suzi. U kapi znoja. U krvi. U majčinoj utrobi, prije nego nas je okupalo svjetlo ovog svijeta, razvijali smo se u slanoj fiziološkoj otopini. Baš kako bi i bez soli naša srca prestala kucati, krv ne bi tekla, a mišići prestali uredno funkcionirati.

A nekada? Nekada, u vrijeme Rimljana, sol je bila tako dragocjena da se koristila i kao sredstvo plaćanja. Osoba koja nije bila vrijedna soli, nije bila vrijedna ni svoje plaće. Sole et sale nihil utilius. Nema ničeg korisnijeg od sunca i soli.

Sol je uvijek na stolu, ali nikada nije u središtu pozornosti. Kad nedostaje soli svi se uskomešaju i traže sol, ali inače ona zna biti tijekom čitavog ručka na stolu, a da nitko ni ne pomisli na nju, ne skrene pogleda. Bezbojna je, pomalo i blijeda, ali predaje se u cijelosti i želi u prvi plan staviti hranu koja se blaguje, a nikako samu sebe. Na tisuće je situacija u kojima je sol nezaobilazna, ali ona se time nikada ne bahati. Sve što čini, čini ponizno i samozatajno. Služeći drugima.

Biti "sol zemlje" nevjerojatno je velik kompliment, pripadan Nenadu Cambiju koji je poput soljenke uvijek pri ruci, koja je lako pokretna i dostupna, koja je na korist svima, u svakom slučaju i u svako vrijeme. Akademik Cambj svojim je životnim radom bio sposoban pomaknuti se i dospjeti tamo gdje su ga ponajviše trebali. 

- Završio sam pravu klasičnu gimnaziju, od prvog do osmog razreda. Klasična gimnazija s grčkim i latinskim jezikom sama po sebi daje neku vrstu usmjerenja. Dugo nisam znao što bih, ali kad sam se odlučio, opredijelio sam se za arheologiju. Moj tetak je akademik arheolog Duje Rendić Miočević i u njemu sam vidio trag kojim bih i ja mogao krenuti - govori Cambj koji je baš u punom smislu tog termina arheologiju shvatio kao uzbudljiv životni moment koji mijenja postojeća znanja i stvari koje smo mislili do tad.
- Intenzivno sam se u to vrijeme bavio i plivanjem, bio sam jugoslavenski rekorder na 100 i 200 metara leptir od 1954. do 1957. godine i kad nisam uspio položiti olimpijsku normu za Olimpijadu u Melbourneu, odlučio sam prekinuti sa sportom i okrenuti se studiju i posvetiti mu se, svim bićem i potencijalom. Nisam tada, istini na volju, mogao znati moj potencijal. Moguće da mi je sport dao poticaj i ustrajnost jer sam shvatio da mogu raditi, da volim raditi i da mi nije teško raditi. Naravno da sam tada na studiju bio daleko uspješniji nego u srednjoj školi - priča početke Cambj.




Antika je iznad svega

Ni sada ovaj arheolog ništa ne ostavlja slučaju jer još uvijek s visokom brzinom rada djeluje nadomak devedesetog desetljeća hoda ovom zemaljskom balotom - premda u usta uzima pješčani sat. Kad sat počne curiti, izgleda da neće nikada, a kad dođe do kraja, osjećaj je da je vrijeme odletilo "kao ludo"...
Počeo je kao kustos u Arheološkom muzeju pa onda magistrirao, doktorirao i svoju karijeru trasirao znanstvenom više nego muzejskom kursu. U jednom trenutku, kad se pružila prigoda prešao je na katedru za arheologiju Filozofskog fakulteta u Zadru. Kao odgovorni urednik u Književnom krugu Split, pak, u kojem je djelovao preko trideset godina "pro bono" potpisao je oko tisuću knjiga. Eto, cijelu jednu biblioteku.

- Razdoblja prije dolaska Hrvata i ostalih slavenskih naroda posebno su me zanimala, antička civilizacija koja je nestala s radnim srednjim vijekom, a ostala je zakopana ispod slojeva zemlje, ali je ostavila duboki trag bez kojega bismo danas bili više nego siromašni u svim aspektima života. I to mi je bilo intrigantno - kao čovjeku i osobi koja je u tome pogledu imala barem nekakvo predznanje.

A antika je ipak iznad svega...

- U antiku sam zaljubljen i danas, unatoč mirovini, ona je bila područje mojeg profesionalnog rada na Filozofskom fakultetu u Zadru, kasnije Sveučilište u Zadru. I znate, nikada ne bi bilo suvremene europske civilizacije bez antike. Ta je civilizacija ovdje kod nas bila razvijena, gradovi su nastajali i razvijali...



"Od običnog vojnika došao je do generala"

Rođen u blizini Dioklecijanove palače, ona ga je, kao i Dioklecijanova osobnost, iznimno privlačila.

- Mene je zanimalo kakav je on bio kao vladar, kako je izgledao, a znao sam da Dioklecijan nije podigao svoju rezidenciju na praznom prostoru nego je gradio na mjestu, nego na križanju dviju važnih cesta i pristupu moru. Zato se i razmišlja da se nastave istraživanja na današnjem Pazaru jer tu je bilo to preddioklecijansko naselje i luka. 

Dioklecijana, koji je zapravo bio vojnik, podrijetlom očito negdje iz ovih dalmatinskih krajeva, ali to nije sa sigurnošću poznato.

- Smatram da bi njegovo ishodište bila Doclea u južnoj Dalmaciji (Podgorica u Crnoj Gori - op.a.). Dioklecijan je napredovao od običnog vojnika do neke vrste, ako bi to uspoređivali s današnjim činovima, generala ili zapovjednika velike vojne skupine. I naravno kao zapovjednik domestika (carske straže - op.a.), ali velikog opsega, došao je u priliku da sam postane carem. Postavši carem, ne bez nasilja, organizirao je svoju upravu na specifičan, do tada neviđeni način i dogodilo se, što je u povijesti bilo nepoznato, da dragovoljno napusti tron. Shvatio je jednostavno da treba organizirano napustiti vlast, prijeći u neku vrstu mirovine, ali ostaviti svoje carstvo u usustavljenom poretku. To je Dioklecijan uspio. I osim toga što je uspostavio rimsku državu, napravio je i carski ured u kojem je postojala cijela velika sudačko-odvjetnička kancelarija pa zato posjedujemo preko 3 tisuće očuvanih privatnih i javnih dokumenata, presuda i odluka. On je imao životno prokletstvo što je potpisao edikte o progonu kršćana i zbog toga su ga kasnije u povijesti odbacivali, ali on u početku nije bio protiv progona kršćana, kao takvih, nego je popustio pritisku svoga zeta i suvladara Galerija - tek je to dio, vjerojatno jedan dio od broja na neku n-tu potenciju koliko je znanje ovog arheologa.


"U moru su ostatci toliko stvari"

- Još dok sam djelovao u Arheološkom muzeju u Splitu, dobio sam zadaću da vršim podmorska arheološka istraživanja i utvrđivanja lokacija jer mi je tada ronjenje bilo i hobi i sport. I grubo rečeno, te lokacije su pljačkale. Ronio sam oko čitavog Visa, nismo mogli dublje od tridesetak metara što je danas itekako moguće s novim tehnikama. S normalnim zrakom kojeg imate u bocama ne možete roniti duboko, ali nama je dubina od tridesetak metara ključna. Najveći broj nalaza je uz samu obalu jer kako obala tone, tako tonu i arheološki lokaliteti. U moru su ponekad ostatci toliko stvari, da je to teško zamislivo onome koji nije to vidio i doživio - u dahu izgovara Cambj.

Problem morskih nalaza je njihovo očuvanje.

- More je agens koji spašava, ali i uništava. A istraživanja na Spinutu krenula su nekako jer sam u arhivi Arheološkog muzeja našao slike dječaka koji su na karetu donijeli amfore pronađene u uvali Spinutu. Naime, za vrijeme nevere, pijesak se obrisao i pokazala su se ležišta amfora. S dvije je to strane bilo bilo sjajno otkriće. Pomoću amfora gradila se obala, a one su poslužile kao nekakvo postolje za pristanište. S druge strane njihov tip i oblik je pokazao da se u njima dovozilo ulja iz daleke Španjolske, iz područja uz obale rijeke Guadalquivir. Tako udaljene veze do tada nitko nije mogao ni pretpostaviti.

A baš su ti nalazi spojili dvije ljubavi - onu istraživačku i dalmatinsku - prema moru.

- Prije bi išao u ribe i ronio, ali osjetio sam početkom ovoga stoljeća da mi voda ulazi u uši i stvara teškoće u komunikaciji. Uz to gubio sam sluh, a teško se boriti s gluhoćom i biti u kontaktu s kolegama, znanstvenicima I studentima. Gubitak sluha zapravo me je spriječio da nastavim s ronjenjem tako da se danas kupam samo do vrata, bez močenja glave što ne pruža veliki užitak boravka u moru koje volim kao bitni element ljudske prirode i mogućnosti stalnog povezivanja naroda, kultura te općeg civilizacijskog napretka.

Napretka kakav treba iz dana u dan jer...

- Znanje nije ono što jedan put dobiješ u školi. Ako si ostao na početnom polazištu, tada si nigdje, a ako nastaviš raditi onda to akumulirano znanje mora izlaziti van. Tako vam ja sad sjedim za računalom i pišem i napisat ću sasvim sigurno još puno toga ako mi Bog dopusti da da poživim još neko vrijeme i da pri tomu ostanem zdrave glave. Ja se držim one od svetog Augustina - tko ti jamči sutrašnji dan?. Nitko. Nitko ti ne jamči hoćeš se probuditi živ ili ćeš put Lovrinca, ali dok budem zdrav trajao - istraživat ću i pisati radove u okvirima mojih znanstvenih mogućnosti interesa.




hr Sun Mar 19 2023 08:42:00 GMT+0100 (CET) STO POSTO d.o.o.
Hrvatske mornarice 10 21000 Split
Vijesti:Hrvatska
//www.dalmacijanews.hr/files/640d74e35d7965434f8b45e7/80
Foto: Ivana Ivanović

"Svaki lik koji sam odigrala neka je moguća ja. Svidio mi se taj svijet, ali najviše me zanima rad na sebi..."

11.03.2023. u 22:02h
A uvijek je jednako lako i jednako teško. I prije i sada...
Kažu da su oči prozori naše duše. Valjda je to razlog zašto danas toliki među nama pri susretu obaraju svoj pogled. Ne žele uvid u stanje svoje duše, nešto kriju ili se nečega srame. 

Oči. Organi u bojama. Opažaju svjetlost koju onda pretvaraju u živčane impulse. Zvuči jednostavno, a nije, Očima primamo gotovo pa sve informacije iz svoje okoline. Očima gledamo, vidimo i namigujemo. S njima dajemo "mot" u briškuli. Zaljubljujemo se u nečije oči. 

Kad smo mali oči nam služe za otkrivanje svijeta oko nas. Kad narastemo očima uglavnom pokušavamo proniknuti u tuđu privatnost. Oči su organ koji je čovjeku sigurno jedan od najdragocjenijih. Uho moje, nosu moj ili nogo moja. Nikada to nismo čuli, ali i vi ste nekome nekada sigurno rekli - Oko moje!

Neovisno bili mi zdravih očiju ili slabovidni u životu se moramo suočiti s različitim izazovima. Od presudne je važnosti tada onaj unutarnji vid koji ne ovisi o klasičnom vidu. Suočavanje se uvijek odnosi na nešto teško, ružno, opasno, problematično. Suočavanje sa stresom, strahom, bolnom prošlošću, bolešću, dugovima, poskupljenjima. Suočavanje sa samim sobom u svijetu u kojem sve više nedostaje snage, volje, hrabrosti, ali prije svega poštenja - nedostaje za čvrst pogled na stvarnost oko nas. 

- Svidio mi se taj svijet, ali vrlo brzo se dogodilo da me najviše zanima rad na sebi, čeprkanje po samoj sebi. Naime, svaki lik koji sam odigrala je neka moguća ja. Svaka uloga nešto mi je donijela, ili odnijela, gradila me i kao glumicu i kao osobu. Postoje uloge koje su važne za moj razvoj, ali isto tako i partneri, glumci s kojima sam radila, dramaturzi i režiseri s kojima sam surađivala. Rekla bih da sam imala sreće. Ponekad je to bila i mudrost u odabiru - govori tako splitska dramska prvakinja Snježana Sinovčić Šiškov o svijetu glume koja je u njezinim očima bila prilika da upozna samu sebe.

A ovako je izgledala startna pozicija glumačke životne avanture za koju joj mnogi zavide, aplaudiraju toj umjetnosti koju je Snježana dotjerala i izbrusila do teško dostižnih centimetara.

- Moja glumačka priča imala je, rekla bih, prirodan slijed. Dramsko-recitatorska grupa u osnovnoj školi, nastupi na školskim priredbama, gradska i republička natjecanja, uspjesi koji ti daju vjetar u leđa. Sve se to nastavilo i u srednjoj školi, kad postajem član Glumačkog studija za srednjoškolce i studente, osnovanog pri HNK Split. Opsluživali smo predstave; statirali, igrali manje, ili veće, mlađe uloge. Eto, tako sam, još prije Akademije, odigrala i Cicu Cvićaricu u Brešanovoj „Svečanoj večeri u pogrebnom poduzeću“, Kaloniku u Aristofanovoj „Lizistrati“ i Barbaru u „Mefistu“ Klausa Manna - veli.


"Mladost, talent i ambicija nisu dovoljni..."

A u jednom je trenutku željela postati i novinarka...

- Mama je mislila čak da ću biti profesorica hrvatskog jezika i navijala je zato. U jednom trenutku željela sam biti i novinarka, čak sam kratko i pisala za "Omladinsku iskru". Sjećam se vrlo dobro i svog prvog razgovora sa Zijahom Sokolovićem i on me jako zaintrigirao za glumački posao iako se tada još nisam vidjela u glumi. U mom drugom razredu srednje se snimao film "Pad Italije" u Maslinici na Šolti što je bilo strašno zanimljivo za malo mjesto. Moj otac je Šoltanin, imamo tamo kuću i kao i cijelo mjesto, statirala sam i ja u filmu, ali sam postala statist sa zadatkom. Primijetili su me. 

Dijete, ili mladi čovjek, koji se zalijepi za kazalište i gura do iznemoglosti, ostaje u kazalištu čitav život.

- Ja sam se, evo, našla u glumačkom poslu. Upisala sam Akademiju scenskih umjetnosti u Sarajevu i sve vrijeme studiranja, kao stipendist HNK, sudjelovala u produkcijama Splitskog ljeta. Po završetku školovanja, vratila sam se doma i postala članicom dramskog ansambla splitskog kazališta.

A uvijek je jednako lako i jednako teško. I prije i sada...

- Mladost, talent i ambicija nisu dovoljni. Proces obrazovanja je zahtjevan i težak. Kao svako sazrijevanje, povremeno i bolan. Netko se na tom putu izgubi. Mnogi se i ne bave ovim poslom. Uz talent i zanatske vještine, silno je važno biti vrijedan, uporan, imati strpljenja i mudrosti za ustrajati i iskoristiti prilike koje ti se pruže. Svaka uloga, svaki zadatak, pa i najmanji, može biti velika prilika za napredovanje. To treba iskoristiti. Nikad ne znaš - govori Sinovčić Šiškov.


"S vremenom sam naučila stvoriti preduvjete da uživam u svakom procesu"

U posljednje vrijeme kao da je njezina glumačka adresa ostala zapisana kao šalabahter pa su se tako počele intenzivno slijevati i nagrade.

- Svaka nagrada koju sam dobila u tom trenu primanja mi je bila i najvažnija i najdraža. Značila je potvrdu i priznanje procesu rada na nekom liku i projektu koji je neposredno završen, ili sam još uvijek u njemu. Volim svoj poziv. S vremenom sam naučila stvoriti preduvjete da uživam u svakom procesu. Držim to nekom vrstom blagoslova. Nije li to već dovoljna nagrada? Stoga, nagrade primam ponizno i zahvalno, kao bonus. No, nagrada zatitra egu, a vrlo blizu je taština koja vreba i koje se treba čuvati. Destruktivna je i razara. Opasna je za pojedinca, a nepodnošljiva za okolinu - kočnicu stiska Snježana.

Glumom kao fenomenom, pak, jasna je - želi se baviti kroz sve medije. 

- Kazalište, film, radio, televiziju. Svaki medij je, sa svojim zadatostima, zanimljiv, uzbudljiv, intrigantan. Neprocjenjiv je osjećaj neposrednog izlaska pred publiku u kazalištu. Ako govorimo o dramskom ansamblu HNK Split, još uvijek nas nema dovoljno. Ali ima sjajnih glumica i glumaca. Od još uvijek svježih i neumornih seniora, preko već potvrđenih srednjaka, do talentiranih, duhovitih i neustrašivih najmlađih članova ansambla - ili će to, nadam se što prije, postati. 

Ponovno zastaje. Split, kaže, ima izvrsnu publiku. 

- Zahtjevnu, otvorenu i iskrenu. Nije li to fenomenalna kombinacija? Nije li to obvezujuće? Nažalost, te stalne turbulencije u upravi, dolasci, odlasci… Nemamo ravnatelja drame, ravnatelja tehnike, poslovnog ravnatelja. Jasno je da je u takvoj situaciji teško sve držati pod kontrolom. Čini mi se da se odluke donose ishitreno. Nepromišljeno. Bez odgovornosti. Rekla bih i uz nedostatak ukusa. Ali, na korak od kaosa, kome je do ukusa, poetike, koncepcije, čak etike? U situaciji kad niste u stanju napraviti uravnotežen raspored igranja postojećih predstava, tko će se baviti programskom vizijom, ili vizijom razvoja ansambla, razvoja publike?


"Najteže mi pada friziranje, šminkanje, proba kostima..."

Kroz naočale filma, u kojima se Snježana često pojavljuje, publika se povećava brojčano, a razina profesionalnosti se diže još jednu razinu...

- Premda su snimanja često zahtjevna i u vrlo teškim uvjetima; pod ogromnim vrućinama, a u teškom, zimskom kostimu, ili usred noći na hladnoći u ljetnoj tankoj haljini, ponekad u malim zagušljivim prostorima višesatno snimanje s gomilom ljudi, odgovara mi ta fokusiranost na vlastiti zadatak i na partnera. Volim i svedenost glumačkih sredstava na filmu. Veseli me svaki filmski set, osobito s mladim režiserima, pa i studentima. Poklopilo se da sam radila meni jako drage projekte, s izvrsnim režiserima i inspirativnim partnerima.

A u zadnje vrijeme i pred radijskim mikrofonima...

- Često surađujem s Dramskim programom Hrvatskog radija. Otkrivam za mene, kao glumicu, novi medij, potpuno različit od svega što sam radila do sada. Nema pomoći kostima, scenografije. Nema frizure, maske, geste ,mimike i grimasa. Sve je fokusirano isključivo na glas i govornu radnju. A znate, u mom poslu mi najteže pada friziranje, šminkanje, probe kostima, presvlačenje. To mi je sve "nužno zlo", jer ulogu uglavnom radim "na unutra" pa sve to bude posljedica. Celofan. Na radiju, nema pakiranja, nema celofana.

Dogodi se i osjećaja izgubljenosti, nesigurnosti i umora. Kreativnih sukoba i blokada, ali...

- Možda postoji tisuću drugih poslova kojima bih se mogla baviti, ali evo, ja ponovno biram glumu. Glumu, koja me gradila, s kojom sam stasavala. Glumu koja me ponekad spašavala i koja me spašava. Glumu koja je postala neodvojivi dio mene, dio mog identiteta.









hr Sat Mar 11 2023 22:02:00 GMT+0100 (CET) STO POSTO d.o.o.
Hrvatske mornarice 10 21000 Split
Vijesti:Hrvatska
//www.dalmacijanews.hr/files/640458555d7965ff388b45c6/80
Foto: Ivana Ivanović

Za njega kažu da je najneovisniji sportski novinar u Hrvata: "Pišem šta mi je na duši i nitko ne može utjecati na to!"

05.03.2023. u 09:54h
Prvo na Sportnetu, onda Sportskim novostima i Telesportu. Uvik san tio imat kolumnu u kojoj ću si dat oduška i eto, super je prošla, pitaju ljudi odakle ideje, ali ideja kad se daš u sport imaš tjedno najmanje deset.

Ako se vako nastavi, u Hrvatskoj će bit ka i na Marsu. Opće neće bit uvjeta za život. A svemu je kriv Kolumbo, jer da nas on nije otkrio, mi bismo davno bili Amerika. Ovako samo Balkan s brdom problema i dolinom suza, punih usta demokracije i praznih želudaca od frustracije. Niko nije zadovoljan - ni pozicija, ni opozicija, prosvita ni rasvita, bogati ni rogati. Kažu i istine zbore da smo najčudniji narod na svitu i cijenit ne znamo što imamo. Eto.

Split sebi voli tepati kako je "najsportskiji grad na svitu". Gledajući broj stanovnika u odnosu na osvojena olimpijska, svjetska i europska odličja, epitet svakako ima smisla. Još i više ako se gleda koliko je sport popularan i važan u životima Splićana. No, trofeji i medalje sve rjeđe svraćaju u "grad pod Marjanom", barem što se klubova tiče.

Godina dana u životu čovjeka nije previše. Ali kada je gore napisano još u siječnju 2011. godine onda je jasno kako je više od desetljeća zapravo vrlo dug period u sportskom životu koji ostavlja posljedice koje je, nažalost, lako predvidjeti. A najveći je problem što se umjesto učitelja radije igra menadžera, tijekom priprema umjesto s pločom i flomasterom više radi mobitelom, zove roditelje igrača i "sugerira" im za kojeg menadžera da potpišu, čak i za koji klub.

I kad bi Bernard Jurišić to napisao pa oštro promiješao taj koktel samodopadnosti i cinizma, otkrio bi cijelu formulu (ne)uspjeha. Ma lako za laike ili društveno-mrežne sveznadare, koji svoje verzije i opravdanja često traže u krivim prostorijama, nego za trenere koji kao da glume bestežinsko stanje i shvaćaju stvari rijetko onakvima kakve zaista jesu. Loša organizacija, promašena sportska politika, krivi temelji i katovi - teme koje se često pronađu u Jurišu ili u slovima stranice na jednoj društvenoj mreži.


- Uvik san volio pisat, ima san knjige, male bilježnice kad san polazia u školu i di san pisa sastave Hajduka, eto, sa šest, sedan godina. I još uz to sedandesetšeste san rođen, za vrime finalne utakmice Europskog prvenstva između Njemačke i Čehoslovačke, mater je dobila trudove, a doktori u kantini gledaju finale. Utakmica je bila u osan navečer, a ja san se rodio u deset i deset, taman kad su se penali pucali. Tada je bio poznati Panenka, tad san se rodio. I kako onda mogu mimoić sport - govori Jurišić.
Sjećate se? Prva tri para izvođača bila su sigurna - Masny, Nehoda i Ondruš za Čehoslovačku, Bonhof, Flohe i Bongartz za Njemačku. Onda je u četvrtoj seriji pogodio Ladislav Jurkemik, a Ulrich Uli Hoeness zapucao je visoko preko grede. Svijet je bio konsterniran - ako Česi pogode peti penal, sve je gotovo, strašna Beckenbauerova Njemačka će izgubiti. Je li to uopće tehnički moguće? Je li dopušteno pravilima?

Lopti je tada prišao igrač s brojem sedam, Antonín Panenka, jedan od onih igrača zbog kojih su se sličice istočnoeuropskih nogometaša uvijek pozorno gledale prije razmjene - ovalno slavensko lice, počešljana tamna kosa i ponosni brk kojeg kod nas zovu - mišo kovač. Uzeo je zalet, izašao iz kadrova televizije i samo kopačkom potkopao loptu.

"Zaljubio sam se u košarku jer sam narasta..."

Vratimo se Jurišiću...

- Igra san košarku. Petar Grašo je najpoznatiji iz moje generacije - smije se.

 - Trenira san u ono vrime Jugoplastike kad se pisala povijest. Bia san kadet i junior, i iskreno moran reć da mi je stvarno bogatstvo da sam taj period proša iznutra. Nama je bilo normalno da smo prvaci Europe. Oblikovalo me to ko čovika više nego išta drugo. Bili smo negdi di nije bilo granica. Danas? Razmišljan da nema toga šta ne mogu, ako uložiš volju, energiju i vrime, šta god oćeš, možeš postići. Prista san sa osamnaest godina, nisan bio među najboljima i lomio sam između treninga i faksa. Mislio san zapravo da neću napravit neku karijeru, a kasnije mi je bilo ža jer su i lošiji od mene nastavili i napravili karijeru, al s druge strane mi i nije ža jer sigurno ne bi postiga ovo šta sad jesan

E da...

- Trenira san i u Hajduka, al san se zaljubio u košarku jer san u godinu dana narasta 15 centimetara. Onda više nisan moga u Hajduka, činilo mi se da ću bit bolji u košarci. A i bilo mi je bliže doma, ja san na Sućidru pa su Gripe uvik bile bliže.

Danas je zapravo novinar onaj ko objavi pet objava na fejsu, a u njegovo vrime, iako to sad pari da je prestar, ali nije, puno je bilo kompliciranije.

- U vrime kad san tija pisat, bilo je teško uć u novinarstvo jer si ima samo medije, novine koje su tiskane. Nisan zna kako počet. I taman sa osamnaest godina je počeo i internet, nekakvi forumi, piskaranje i tako san počeo pisat i ja. Nogomet.com je tad bio prvi portal, i javia mi se tip koji je vodio stranicu bi li ja pisa tekstove. I tako, počea san pisat o Hajduku, a tamo san upozna nekoliko ljudi koji je želilo gradit novu priču. Otvorili smo portal u početcima početaka interneta. Slagali smo ga kako smo tili, šta smo želili pisat i razvijalo se to - ubrzo smo postali Sportnet. I bio sam tamo četrnaest godina. Ponosan san na to, probijali smo put prije svih portala, ne samo sportskih. I kad smo tražili akreditacije, e to je tek bilo smišno. Većina nije znala šta je internet, rekli su da donesemo svoju novinu da vide šta i kako pišemo, i tako nas je jedan isto pita, a kad smo mu mi rekli da to izlazi na serveru, na monitoru da donesemo sljedeći put monitor.

"Nije bilo ni profesora koji se baš bavio time"

A monitori su bili njegova svakodnevica.

- Uf, od malih me nogu tehnika zanimala. Ima san tada ZX Spectrum računalo, krajen osandesetih godina i legendarni Commodore 64, igra san igre i ispalo je savršeno šta san moga spojit jedno i drugo. Diplomski rad sam radio na FESB-u na temu web portala. I bilo je to nešto novo, nije se mnogo znalo o konstruiranju web portala, grafičkom sučelju i ostalom. U svijetu su tada postojala pravila šta ide na livu, šta na desnu stranu, gdje će izbornik i što se stavlja u sredinu. Radili smo po tim pravilima, gledali smo američke stranice i tio san to napisat na hrvatskom jeziku. Nije bilo ni profesora koji se baš bavio s time i u to je vrijeme takav diplomski rad bio avangarda - kaže Jurišić.

Nedvosmislen je kad kaže i da mu košarka jedan posto draža nego nogomet, ali ne moš pobić od Hajduka...

- Nogomet je neusporedivo čitaniji, zanimljiviji i puno više tema ima nego ostali sportovi. Košarka je ostala u srcu.

Ma nemoš prisić tu pupčanu vrpcu.

- Puno su društvene mreže, portali i internet utjecali na promjene. Svatko danas ima mogućnost reći svoje mišljenje, kritizirat, vriđat i puno je više ružnih stvari na površini mimo lipih. Meni je u sportu gušt uvik napisat tekst koji će dite inspirirat da se zaljubi u sportaša ili sport. Lako je kritizirat, nać ružno i nečega se uvatit, al poanta je nać neku lipu priču.


Priča oko Juriša krenila je prije gotovo dva desetljeća.

- Prvo na Sportnetu, onda Sportskim novostima i Telesportu. Uvik san tio imat kolumnu u kojoj ću si dat oduška i eto, super je prošla, pitaju ljudi odakle ideje, ali ideja kad se daš u sport imaš tjedno najmanje deset. Niti jednu subotu nisam promašio, je, i utorak je bio prije - veli. Nastavlja opet u dahu.

- Bude pozitivnih i negativnih reakcija, ali nije mi problem, ja napišen ono na duši. Niko drugi ne može utjecat na to. I drago mi je da ljudi i sportaši znaju to. Znalo se događat da bi se vidili nakon nekog vrimena i rekli bi da iako san napisa kritiku, da san je dobro argumentira i da to podržavaju, a uz to i da znaju kako nije zlobna. Ja kad kritiziran i napišen da nešto ne valja, napišen zašto to mislin.

"Sa što manje riči tribat napisat što više..."

Uz Juriš, Facebook je posebna priča...

- Iskreno moran priznat da san u početku od toga zazira. Prva ideja da napravimo Facebook stranicu bilo je jer smo četiri autora na Sportnetu imali kolumne i da one budu prepoznatljive. Rekli su mi da to moramo imat, jer je bit brendirat novinara, otvorio to ja ili netko drugi vodio za mene. I donilo mi je to masu mogućnosti da kažen stvari koje nisan moga u medijima i u tekstu jer san Facebook svatia ka misto na kojem se sa što manje riči triba napisat što više. A ja iman problem da mi je teško zadržat nešto u sebi kad mi ide na živce. Nije problem ko je oko mene, i ako me živcira, živcira me. Tako je i kad vidin u društvu. I napišen zato milijun situacija.

A samo neke ostavljene su na posebnim ladicama srca.

- Na moj rođendan u Beču, kad su igrali Hrvatska i Turska, 2008. godine, najteže mi je palo kad smo ispali s Europskog prvenstva. Najlipši je isto tako vezan za reprezentaciju, pobjeda na Wembleyu s 3-2 protiv Engleza. Imali smo, znamo to svi, povijest s tim Englezima, oni su na sve nas gledali ko Balkance, a onda ih mi šišnemo, izbacimo tamo i kad smo došli u press salon, Bilić nakon nas i desetak hrvatskih novinara mu plješće, ovacije, slavlje. Njih stotinjak engleskih su nas gledali s prijezirom. Nažalost, malo lipih je bilo s Hajdukom, volio bi da ih je više, ali rođendanska proslava je ipak bila "the best". Čak san i ja bio iznenađen u kojoj je mjeri ta energija pukla i volio bi da neke uspomene sljedeće budu Hajdukove.

Ili...

- Pričali smo nas četvorica, Gabelić, Duplančić, Maljković (Tomislav, Blaž i Marin - sportski novinari - op.a.) i ja prije desetak godina o tome kako bi mogli iskoristit svoj medijski prostor za nešto dobro. Nazvali smo se 4N i odlučili povezat sve splitske sportaše u akciji Tone hrane za splitske beskućnike, koja već 11 godina puni prostorije Udruge MoSt i hrani one koji su gladni. Uz to, radimo i akcije davanja krvi, povežemo Hajduka, navijače, sportaše, medije... Ma ovaj je grad pun dobrote, energije, ljubavi, samo to neko triba potaknit. Mi smo malo pogurali i to je danas stvarno posta jedan ogromni splitski lanac dobrote. Strašno sam ponosan na to, lipo je živit u ovom ludom gradu punom dobrih i velikih ljudi.

Neće izbrisat lako ni kada su mu mobitel obasuli pozivi, al ne skroz direktno zbog sporta...

- Bia san na utakmici prije COVID-a, kad se proširio virus po Europi, Atalanta - Valencia. Sedan dana smo u Milanu bili Gabelić, Duplančić i ja, i u Bergamu je tada bilo žarište. Nakon tri dana momak je s te utakmice doša u Zagreb, i nasta je kaos. Kaos teški. Zivkanje. U međuvremenu smo bili na Hajduka, družili se, vidili milijun ljudi i rekli su onda da se moramo javit epidemiolozima. Mi smo to i napravili, a onda su nam epidemiolozi rekli da su nas već prijavili. Zvalo me ta dva dana dvi tisuće ljudi. Kašlješ li, jesi živ, umireš li? Uvik ista pitanja. Prenose mediji u isto vrime kako po momka u Zagrebu dolaze sa skafanderima, iznose ga, pištolji oko njega, teško ludilo. Tako su mislili da je i meni. I opet, prošlo je, al komedija živa. Ja sam tek godinu dana nakon dobio koronu...

Dobio je i akreditaciju za finale Mundijala, a ono tamo...

- Na Sportnetu smo bili prvi portal u Hrvatskoj koji je dobio akreditacije za Svjetsko prvenstvo 2006. u Njemačkoj, i kad je Hrvatska ispala san se vratio doma. I prijavin se iz zajebancije za finale. Spremin se za ić, ima san avion za Stuttgart i dan prije igran u kavezu balun. I kad smo izlazili meni se dogodi da naletin na vrata svlačionice, zalipe mi se u glavu i ja dobijen čvoku oko oka. I dolazin ja gor, u press salon, ljudi me gledaju, pitaju šta san pisa, ko me uneredio...
A kažu da često on uneredi, i to u kavezu - tri na tri. Ubojita vanjska desnica ko i u Anasa Sharbinija. Nogometnog osobenjaka i bogomdanog talenta koji, nažalost, nikad nije došao do punog izražaja. Da njegova autobiografija ikad ugleda svjetlo dana postala bi - bestseler. A da postoji riječ koja označava još prodavaniju i popularniju knjigu od bestselera dobila bi kakav prefiks s - juriš.

hr Sun Mar 05 2023 09:54:00 GMT+0100 (CET) STO POSTO d.o.o.
Hrvatske mornarice 10 21000 Split
Sport:Ostali sportovi

Pročitajte još . . .