Neuređeni društveni sustav umorio je brojne pojedince. Mnoge su izranjavali bičevi korupcije i nepravde. Neki su posustali s bremenom nezaposlenosti i siromaštva. Rijetki nisu izgubili nadu za boljim vremenima u trenutcima iseljavanja. Neopisiv je strah za budućnost djece većine onih koji su se poput apostola razbježali na Veliki petak.
Visoki životni standard, bogata trpeza na stolu, stabilna financijski piramida… No, ne čine li nas ljudima dobrota i pomaganje mjesto materijalnih dobara?
Kriza i neizvjesnost u Ukrajini, domaća proizvodnja pred krahom. Osjećaj bezizlaznosti, bol razapinjanja, krici i vapaji, muk.
– Svaki ljudski život ima križ, ali ono što je teško, to i vrijedi – riječi su don Ante Žderića, župnika Župe Gospe Fatimske na splitskim Škrapama, čovjeka kojeg je život prvo odveo putevima arheologa i natporučnika Hrvatske vojske, zaplovio čak i u novinarstvu, objavio je i zbirku pjesama, da bi Bog njegovu stazu trasirao prema Katoličkoj bogosloviji u Splitu. Miran, ali s jasnim stavom kojeg se ne boji izreći, ključna je kombinacija što su don Antu vjernici jednostavno zavoljeli, posebno mladi, kojima je vjeru i Stvoritelja približio na svakodnevicu.
– Često se zbog nečega trudimo i mučimo, tu su i neprospavane noći, ali to nas oblikuje. Ako nešto dobijemo bez truda, pitamo se od koga je došlo. No, bez križa nema ni zore Uskrsnuća. Uskrs ne smije ostati na razini uvjerenja da je Isus uskrsnuo, to uvjerenje mora imati odraz na međuljudskim odnosima, najviše kroz potporu i pomaganje jedni drugima – kaže don Ante.
– Teško je križ nositi sam, ali kad imaš nekoga tko će ga nositi s tobom, sve dobiva drugačiji smisao. Kad križ nosiš s bratom čovjekom, onda je ta zora Uskrsnuća puno bliže i puno jasnija – dodaje duhovnik rodom iz Rogotina.
Uskrs je nerazdvojiv s tim križem, s otajstvom Velikog petka, rekao je župnik na Škrapama.
– Korizmeno vrijeme tematizira trpljenje pa se nekako i nama ljudi samo suživjeti i spoznati što je to Isus učinio za sve nas. Uskrsno vrijeme nam ostaje stvarnost koju vjerujemo, ali koju nismo iskusili. Zato je uskrsno vrijeme zapravo ono koje iščekujemo trpeći i vjerujući da će doći Božja pobjeda – u dahu je izrekao naš sugovornik.
Kada ga pitate treba li se djeci govoriti o trpljenju i križu kojeg nose njihovi roditelji i drugi ljudi, kaže kako jedino tako možemo govoriti o radosti Uskrsa.
– Djeci to trpljenje možemo posvjedočiti iskustvom sijanja – najbolje je na neko mjesto staviti pšenicu ili kakve druge slične sjemenke koje umiru u zemlji da bi dale klas i plod. Nije dobro od djece skrivati trpljenje i smrt. To je priprema za život. Oni će u svjetlu toga više razumjeti iskustvo Uskrsa. Jaja i pisanice dolaze iz poganskog kulturnog kruga, ali one su zahvalne za rad s djecom. I tu možemo napraviti poveznicu. Kvočka leži na jajima, i eto – iz nečega prividno mrtvog rađa se novi život nakon tri tjedna, ali tu je bila potrebna žrtva mame da bi se pilići izlegli i kasnije da ih čuva – veli don Ante.
Konzumerizam je, smatra, više “pojeo” Došašće i Božić nego Uskrs, ali u to vrijeme zna se pretjerivati, kazao nam je, na vjenčanjima, pričestima i krizmama.
– Takve je važne trenutke u životu nemoguće proslaviti bez da okupiš obitelj i prijatelje, ali, znate kako kažu, “preslanu juhu ni mačka neće”. Treba zato izbjegavati sve što je previše – bio to alkohol, hrana ili nešto drugo.
Osjeća li se i u crkvi sve veći jaz između bogatih i siromašnih ljudi, pitali smo ovog zanimljivog redovnika.
– Nažalost da je tomu tako. Hrvatsko društvo nije imuno od trendova, a ti trendovi su imali korijene u zemljama koje su se otvorile demokraciji krajem 20. stoljeća. Gramzivost. Osjećamo to svaki dan, i to je nešto što čovjeka žalosti. Takva je društvena nepravda zbog koje mladi bježe u inozemstvo. Iz prve ruke sam svjedok egzodusa mladih, i ne samo zbog boljeg života na zapadu, nego zbog društvene nepravde koja je ozakonjena i protiv koje se nemoguće boriti. To je uzrok ogorčenosti onih koji su digli ruke od bilo kakvog pokušaja da nešto stvore u domovini – rekao je župnik na Škrapama u razgovoru povodom najvećeg kršćanskog blagdana.
Za Uskrs (i Božić) u crkvu dolaze i oni koji inače ne dolaze. Često nekako samo iz običaja. Što o njima misli don Ante…
– Ne pravim razliku u ljudima osim po dobroti. Ljudi koji dolaze samo nekoliko puta u godini na misu, za crkvu je dobro da dolaze bez obzira na sve drugo. Što bi bilo tek da i tada ne dolaze? Ja se nadam da će njihov dolazak, taj rijetki, biti poticaj da vjernički život žive cijelu godinu. Duhovni dom otvoren im je čitavu godinu, Bog i svećenici ih čekaju bez predrasuda. Naravno, ne brojeći njihove dolaske, ne gledajući svjetonazor ni podrijetlo, nego gledajući te osobe kao – brata čovjeka.
Kao svećenik je don Ante dobio i dozvolu služiti svetu misu po bizantskom obredu za grkokatolike pa je za kraj razgovora bilo neizostavno pitanje s nemirima u Ukrajini, u vrijeme kada nam više nego ičega drugoga manjka mira.
– Svaki tjedan sam u kontaktu s Ukrajinom. Znate, i prije nekoliko sam godina obišao cijelu tu zemlju, a ovdje je u Splitu bio kratko vrijeme i pomoćni biskup iz Kijeva. Ta stradanja su nevjerojatna, nepojmljivo da se to događa u 21. stoljeću. Samo su mi telefonski rekli da je taj rat uvelike sliči na Hrvatsku iz 1991. godine…
