Muke po Hajduku: Na računu nula, u svlačionici minus

Golem broj pitanja otvoren je nakon još jednog bolnog Hajdukovog sudara s realnošću. Traže se krivci za poraze i loše igre, navijači sve glasnije negoduju, a igrači i trener više ni sami ne znaju kako izaći iz krize. Očekivane i lako predvidljive svima koji malo bolje poznaju aktualno stanje u Hajduku. Stanje koje nije došlo preko noći nego je posljedica rada u klubu u proteklih nekoliko godina.

Kažu na Poljudu, i često ističu, da je klub u dugovima koje mora vraćati i to po riječima čelnika kluba uspješno čini. Znamo i kako, prodajom gotovo svega što vrijedi, uglavnom mladih igrača koji jedva da okuse što znači igrati za prvu momčad velikog kluba pa ih se proda čim stigne nešto unosnija ponuda. Možemo razumjeti poslovnu politiku Bijelih, ali prodaja u Hajdukovom slučaju znači umanjivanje vrijednosti kluba. Odnosno gubitak kvalitete igračkog kadra, najvažnijeg dijela svakog ozbiljnog nogometnog kluba. I onda dolazimo do najvećeg problema kojeg Hajduk ima, do pitanja na kojeg će na Poljudu teško pronaći smislen odgovor.

Dakle, pretpostavimo u nekoj teoriji, da će Hajduk uskoro doći na pozitivnu nulu zahvaljujući prodaji igrača. Postavimo i nekakav datum, recimo 1. siječnja 2017. godine. I što će se dogoditi dan kasnije, s kim će igrati, koga će trenirati Damir Burić ili bilo koji drugi trener???

Na računu će biti pozitivna nula, ali u svlačionici će biti veliki minus. I onda će Hajduk istog trenutka morati posegnuti za novim zaduženjima kako bi kupio igrače s kojima će igrati. I boriti se za trofeje jer je Hajduk klub kojeg ne smije zadovoljiti ništa osim trofeja. Ako na Poljudu misle da mogu biti konkurentni s prinovama iz Indije, druge portugalske lige ili sve lošije vlastite omladinske škole onda se gadno varaju. To su valjda mogli shvatiti u posljednjih mjesec i pol dana.

Kvaliteta igračkog kadra se srozava u svakom prijelaznom roku, dok drugi klubovi napreduju Hajduk nazaduje. Sve se na koncu vidi na rezultatu, a u nogometu ama baš ništa ne može nadomjestiti loš rezultat na travnjaku. Ni odličan marketing, ni impresivan broj članova. Ništa od toga neće donijeti pobjede nad Dinamom i Rijekom koji su klasu, dvije ili tri iznad Hajduka.

Krivicu za stanje u kojem su Bijeli snose mnogi, najmanje igrači i trener Burić koji pružaju maksimum svojih mogućnosti. Bore se i trude, ali kada naiđu na kvalitetnijeg, bržeg, jačeg, tehnički i taktički boljeg protivnika onda im želja i motiv ne mogu pomoći. Uostalom, nisu sami sebe doveli u Hajduk, učinio je to sportski direktor Goran Vučević uz blagoslov predsjednika Marina Brbića i Nadzornog odbora izabranog od navijača, udruge Naš Hajduk. I raznih savjetnika, manjih ili većih, novokomponiranih “hajdukologa“ koji su tek površni poznavatelji nogometnih zbivanja. Vjerojatno u svemu imaju dobre namjere, ali znanje im je tanko i upitno, što na koncu donosi samo štetu, ni u kojem slučaju korist.  

Hajduk zaslužuje bolje od ovog što mu se događa i ukoliko se želi napraviti pomak naprijed nužne su promjene. Ne kozmetičke nego bolne i drastične. I hitne jer vremena nema. Inače Bijelima slijede još teža vremena, koliko god to bilo teško priznati.