Ispovijest kćeri štićenice Doma u Vukovarskoj: ‘Zdravlje ljudi u rukama je izuzetnih mladih liječnika! Budimo ponosni, oni su najveća dragocjenost!’

Često se osjećamo zaboravljeni, previše puta stvari gledamo jednodimenzionalno, a onda nam je i puno toga nevidljivo uz brojne prigovore. Koronavirus i cijela krizna situacija oko malenog i nevidljivog neprijatelja uvelike je ‘otvorila oči’ i pokazala kako nismo ‘sami svoji gospodari’.

Baš sinoć smo otišli na spavanje siti, jutros smo se probudili s krovom nad glavom i izabrali smo najljepšu odjeću. Uzeli smo i čašu vode, bez većih problema upalili prekidač za struju i upravo sada čitamo naš omiljeni tekst. Toliko udobnosti u toliko puno bogatstva. Kako onda manje željeti, a cijeniti više?

I tek, čini se, kako postaje iskusniji i stariji postaje sve jasnije zbog čega se djecu, odmah nakon rođenja, uči magična riječ koja, učili su nas stariji, otvara sva vrata – HVALA!

I ovo vrijeme došlo je kao lekcija za ono što nismo mogli naučiti u nekoj idili. I ovo vrijeme pokazalo je kako je hrabrost jedino vrijedna kada nastavimo dalje onda kada nemamo snage. Sve ove vrline medicinski djelatnici, ali i brojni drugi koji su nam, dok je koronavirus užurbano harao, bili na usluzi ‘osjetili su iz prve ruke’.

Često je bilo preteško, često smo ih gledali s podočnjacima i nenaspavane, ali oni nisu odustajali kako bi svima bilo bolje.

Splitsko-dalmatinska županija došla je na korona kartu kao broj 1, ali što bi tek bilo da veliku odgovornost i predanost svom pozivu nisu pokazale sve službe. Što bi tek bilo da nismo imali toliko ‘superheroja’ koji se nisu isticali i koji nisu, poput brojnih drugih, svaki dan, po nekoliko puta, stajali pred kamere i objašnjavali, diskutirali, nagađali i griješili.

Postalo je i jasno kako je svaka negativna priča javnosti bolja jer lakše je gaditi nego se zahvaliti pa ćemo svi mi i danas zapljeskati, barem u srcu, svima njima koji su riskirali svoj život da bi spasili naš.

Njihov angažman i predan rad nema cijene, a baš je tako i Biserka Reić željela zahvaliti i svim djelatnicima Respiratorno-intenzivističkog centra na Križinama gdje se liječila njezina majka Ljubica Ostoić, štićenica već dobro poznatog Doma za starije i nemoćne osobe u Vukovarskoj ulici koja je imala koronavirus.

– Svakodnevno sam telefonom kontaktirala s liječnicima koji su pratili zdravstveno stanje moje majke i mene veoma iscrpno, na humani i topao način izvještavali o svemu. Nažalost, nisu mi poznata njihova imena, ali bez razlike, baš svi su pokazali veliku stručnost, humanost i topao ljudski pristup prema pacijentu i meni jer su mi u ovoj teškoj situaciji, punoj strepnje i neizvjesnosti, svakodnevno pružali dragocjene riječi utjehe i optimizma, govori nam Biserka zahvaljujući Bogu što je sve dobro završilo.

– Moja majka, inače nemoćna, teško pokretna starica oboljela od vaskularne demencije, uspjela se othrvati ovoj ugrozi i u dobrom općem stanju završila je liječenje u bolničkom centru, nastavlja nam dalje.

– Sretna sam i puna nade i optimizma jer sam sada sigurna da je u našoj regiji život i zdravlje ljudi ‘u rukama’ izuzetnih mladih liječnika koji, uz stručna znanja, imaju visok nivo ljudskosti, empatije i niz drugih karakternih osobina zbog kojih se osjećam sigurno i ponosno, a što značajno doprinosi ugledu našeg zdravstvenog sustava, priča nam vidno ganuta Biserka i zaključuje da svi skupa budemo ponosni na te ljude jer oni su, kaže nam, najveća dragocjenost.

Možemo posaditi sjeme i ono će postati cvijet, isto tako i podijeliti znanje koje može postati tuđe, ali i nekom pokloniti osmijeh i dobiti osmijeh. Sve je to velika promjena, promjena koja mora biti sad i odmah – svi skupa se naučimo puno više cijeniti ljude oko sebe.